GOSPOĐA MARA (81) U NEVJERICI NAKON ŠTO JOJ JE AUTOMOBIL ZAMALO UŠAO U DNEVNI BORAVAK

Policijska uprava splitsko-dalmatinska u ponedjeljak je zabilježila šest prometnih nesreća, od čega pet s materijalnom štetom. Jedna je osoba lakše ozlijeđena, a radi se o ženi koja je jučer oko sedam ujutro nenajavljeno pokušala parkirati Ford u dnevni boravak privatne kuće na Sirobuji, piše Slobodna Dalmacija. Automobilom je odvalila komad fasade, a onda se vozilo odbilo i još jednom snažno udarilo u kuću - prednjim dijelom u stubište ispred vrata. Iako ju je glasni udarac iznenadio, gospođa Mara Alilović (81) podnijela je sudar u kojem je njena kuća sudjelovala ležernije nego što bi to prosječan čovjek. Baštu joj čini brza cesta, zato se vitalna umirovljenica i nagledala prometnih nesreća. Betonski blok s Torcidinim grafitom štiti je od jurećih vozila, a ona ne ispušta krunicu iz ruku. Ugostila je novinare u svom domu, toj kontrolnoj kućici. U dnevnom boravku slike svetaca na svim zidovima, regali prepuni krunica, blagoslovljene vodice i maslinove grana. Mara počinje priču dok na stol stavlja tursku kavu: - Ovakvih ja 14 u danu popijen. Tako san krenila i jutros. Velin, Bože moj, danas je sveti Josip, pomolit ću se, poškorpit križeve, onda ću robu iznijet sušit isprid kuće. Kad - nešto ti meni bi. Ne znan šta, biće dragi Bog, kazuje, "neka, rano je još za robu". Oden ti ja ća. Maknen se u spavaću sobu, da je malo pospremin. A kad ono – udri! Trčin na prozor, povirin, gledan vanka žena ječi! Krivi se. Auto prid kućon, samo šta nije ušlo unutra! Al kako je lupilo, da ste to čuli… - vrti glavom Mara, kaže, "udarilo tute najprije u zid, onda otale otišlo u stepenice". Ta je kuća njen dom već osamnaest godina, otkad je pokojnog Juru, njenog supruga, svladala nostalgija pa su se iz Njemačke vratili. Ne bi ona nikad da se nju pitalo. Finiji je to svijet. - Ma, ljudi, gledaju di će žvaku bacit, a da nije na cestu! To je kultura – usput će Mara stavljajući kockice šećera u crnu kavu. Govori kako se nedavno jedan vozač zabio baš tu, u željeznu ogradu kraj njene kuće. Skroz je iskrivio. - Vako ću van reć - jedino šta bi ja tila je da su na kući deblji zidovi. Ovo je slabo, sve se čuje. Odjekuje kad udre. Nikad ti ne znaš kad će, zato se i kaže – iđeš na put, prikrsti se. Ne more ništa bez Boga - uči Mara. Otvara preklopni mobitel, zvoni cijelo jutro. Ljudi hoće čuti kako je nesreća izgledala, pitaju je li dobro. Mara svakome priča s istim žarom: - Lupilo auto, bona, udarilo vamo, znaš kad se ulazi ode kod mene, sudar imala žena. Ja. Udes, ja. To san ti rekla. I sad se tresen – po tko zna koji put veli u slušalicu. A o vozačici je saznala samo da je baš završila treću smjenu i krenula odvesti dijete u vrtić. I ono je, kaže, bilo u autu. Oboje su dobro. - Ženu hitna otrala, policija došla. Bio je njen čovik kasnije, žalo nasuo preko ulja što je iscurilo - kaže Mara, a Bogu hvala, jedino što je stradalo jesu njene voljene lončanice. Sjeti se sad da su joj jednom u dvorištu stol slupali. Kad se tek doselila, poznanici su je upozoravali "čuvaj se, ući će ti auto u kuću". Tad se smijala. A sada… - Gospe moja! – zabrinuto će. Sklapa ruke držeći krunicu, gleda u nebo. Nju, kaže, dragi Bog čuva. I zato se ne boji. Sjeća se, za kraj, kad je cura bila i ljeta provodila u Cavtatu kod prijateljice, kako su u zadnji čas izbjegli prometnu nesreću: - Vozimo se tako, kad ono, puče guma ko granata! Kad je pošo uza stranu prema provaliji, ja vako, očenaš držin, ko da mi je autobus u rukama, "molin te ne daj Bože da padnemo". I vozio ko da ima gumu, ko da se ništa nije dogodilo! Kad smo došli da je ravno, da nema strmine, pita vozač "ko je među nami bio da nas je spasio". Bog te čuva. Neka je zdravlja, lako je za pare. Ne valja o njima mislit. Ali pamet ne daj Bože izgubit. Pamet čuva i caruje, a ostalo je sve lako - ispričala je za Slobodnu Dalmaciju.