Hasanbegović: ‘Zakon o el. medijima predstavlja ideološko-cenzorski zahvat u slobodu medija’

24.09.2021. 10:37:00

Hrvatski sabor raspravlja o Prijedlogu višegodišnjeg programa katastarskih izmjera građevinskih područja za razdoblje 2021. – 2030., o Konačnom prijedlogu zakona o autorskom pravu i o Konačnom prijedlogu zakona o elektroničkim medijima. 

Saborski zastupnik Bloka za Hrvatsku Zlatko Hasanbegović govorio je o cenzorsko-ideološkom Zakonu o elektroničkim medijima. 

“Svoje mišljenje o ovom zakonskom prijedlogu iskazali smo još u prvom čitanju u veljači ove godine označivši ga, među ostalim, tipičnim primjerom hrvatske zakonodavne prakse kao mješavine nomotehničke papazjanije, pravne i jezične nepismenosti, te briselskim direktivama nadahnute, mimo stvarnih društvenih potreba, prenormiranosti tj. pokušaja zakonske regulacije i onih odnosa koje uopće nije potrebno regulirati. Stoga i danas mogu tek parafrazirati ili opetovati izrečeno u raspravi s prvog čitanja.
Postoje li supstancijalne razlike između rješenja koja se predlažu konačnim zakonskim prijedlogom u odnosu na rješenja u prvom čitanju? U suštini nema. Riječ je o istoj teško prohodnoj papazjaniji koja već nakon čitanja prvih članaka izaziva glavobolju, mentalnu konfuziju, depresiju i intelektualni očaj.

Za razliku od duha, u slovu konačnog prijedloga postoji pokoja razlika koje se mogu svesti na dvije ključne. Prva se odnosi na činjenicu brisanja zabrane tzv. vertikalne integracije što prevedeno s telekomunikacijskog metajezika znači sa distributer nekog programa, telekom, može i proizvoditi program. Ova izmjena, naravno, nije rezultat načelne koncepcije već isključivo lobističke moći stanovitog telekom kapitala koji je uvjerio ministricu i njezina šefa da između dva čitanja promijene prvotno mišljenje. Načelno, ovo rješenje nije samo po sebi neprihvatljivo i poznaju ga i druge članice EU, ali u hrvatskom kontekstu predstavljat će i početak sezone vlasničkog lova moćnog i naravno stranog telekom kapitala na domaću hrvatsku medijsku nejač.

Druga razlika odnosi se na članak 93. iz prijedloga tj. 94. iz konačnog prijedloga. Članak 93. je bio tek jedan od članaka s cenzorskom pozadinom i određivao je da je pružatelj elektroničke publikacije odgovoran za cjelokupni sadržaj, uključujući i sadržaj koji generiraju korisnici, a što se odnosi na komentare.

Za kršenje ove odredbe kao i više od stotinu drugih predviđa se kazna od sto tisuća do milijun kuna, što Agenciji za elektroničke medije u osnovi parapolitičkom tijelu daje položaj vrhovnog državnog cenzora, nakladnicima nameće autocenzuru i mogući bankrot te zapošljavenje internetskih cenzora koji će se baviti samo čišćenjem internetske septičke jame te suzbijanjem tzv. govora mržnje i lažnih vijesti po modelu komesara iz obilato dotiranog internetskog Komiteta za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu, pretenciozno nazvanog Faktograf.hr.

U konačnom prijedlogu izvršena je solomonska tzv. pravna i nomotehnička dorada, sada u članku 94., naravno kao posljedica lobističkih napora nakladničkog lobija, a ne vladine načelne vizije, na način da je propisana ista odgovornost pružatelja elektroničke publikacije za cjelokupan sadržaj ali samo ako je propustio registrirati korisnika i upozoriti ga na pravila i posljedice komentiranja bez objašnjenja na koji će to način pružatelj ustanoviti vjerodostojnost registracije.

U stvarnosti, budimo do kraja jasni, ova kozmetička promjena ne može poništiti činjenicu da duh ovoga zakona, u nizu članaka, predstavlja ideološko-cenzorski zahvat u slobodu medija i iskazivanja mišljenja i slobode govora s ciljem dodatnog ograničavanja svake kritike Plenkovićeve stabilokracije, briselskih birokrata i epidemioloških fanatika pod smokvinim listom suzbijanja ideologema tzv. govora mržnje, širenja tzv. lažnih vijesti, a u međuvremenu i zaštite javnog zdravlja. Sve u protimbi s člankom 4. u kojem se jamči „sloboda izražavanja i puna programska sloboda elektroničkih medija“. Naravno, riječ je o prvorazrednom licemjerju budući da niz članaka i propisanih obveza i zabrana izrijekom niječe to istaknuto načelo.

Suština cenzorsko-ideološke pozadine zakona iz prvog čitanja bila je sublimirana posebice u članku 14. stavku drugom u kojem se mimo postojećih odredbi ustava i kaznenog zakona, subinteligentno i na rubu pismenosti komesarski navodilo da je zabranjeno poticati, pogodovati poticanju mržnje i diskriminacije na osnovi tzv. rodnog identiteta, (što je to uopće rodni identitet?, o rodno-ideologijskoj penetraciji u zakon smo već govorili) te cit. „ideja fašističkih, nacionalističkih, komunističkih i drugih totalitarnih režima“, a što nema uporište niti u ustavu niti u kaznenom zakonu.

Postavlja se pitanje tko će prosuđivati i temeljem kojih mjerila i kompetencija što su to u politološkom i historiografskom smislu fašistički, zašto nacistički a ne nacionalsocijalistički, bez obzira na generičku srodnosti postoje i suštinske razlike, a što komunistički režimi, u kojem vremenu i kojem povijesnom kontekstu.

Tu se posebice po svom birokratskom idiotizmu, komunističkom mentalnom obrascu i intelektualnoj tupavosti isticala kriminalizacija legitimnog pojma nacionalizma o kojem postoji mnoštvo teorijskih konceptualizacija, i bez kojeg nema ni nacionalne države, a koji, nacionalizam, u hrvatskom povijesnom kontekstu ima konstitutivni značaj u nastanku moderne hrvatske države.

Ministrica je, ili njoj netko blizak, prihvatila moju argumentaciju o nedopustivosti kriminalizacije pojma nacionalizma, pa je u konačnom prijedlogu izmijenjen ovaj subinteligentni i komesarski stavak, ali tek na način da je riječ nacionalizam isparila iz rečenice. Ja ministrici, bez obzira na nepopravljivu tupavost cijelog stavka, na tome zahvaljujem. Ipak, s tim u vezi, uočio bih jednu bizarnost. Naime, u obrazloženju konačnog zakonskog prijedloga (str. 96.) stoji, među ostalim, da nije prihvaćena moja primjedba na sadržaj i izmjenu članka 14. budući da se cit. „radi o definiciji koja je u osnovi preuzeta iz Zakona o suzbijanju diskriminaciji“. To tek može značiti da, ili Vi ministrice, ili vaše ćate i pisari iz ministarstva uopće nisu ni pročitali svoj konačni zakonski prijedlog.
Nadalje, cenzorski, ali još i više intelektualno mediokritetski sadržaj ovoga zakona, nadahnut i pubertetskim učeničkim spomenarima, sadrži članak 15. koji u protimbi s načelom slobode misli propisuje da svi audiovizualni i radijski programi te sadržaji portala moraju, točnije trebali bi, zašto bi trebali?, pridonositi npr. zaštiti okoliša, poštivanju tuđih mišljenja i uvjerenja, izobrazbi gledatelja, zabavi te, među ostalim besmislicama i floskulama preuzetih s izbora za Miss, poticati javnost na tzv. međunarodno razumijevanje ili na tzv. osjećaj pravde.

Moje pitanje glasi: tko će određivati što je to oblikovanje tzv. slobodnog mišljenja ili što je to tzv. osjećaj pravde u normativnom smislu?

Ili, primjerice, zašto bi portal koji raščlanjuje političku teoriju, promiče lezbijski sindikalizam, filateliju, biciklizam, diferencijalni feminizam, feminizam pretilosti ili gastronomiju morao pridonositi zabavi, tzv. međunarodnom razumijevanju ili zaštiti okoliša? Zašto, u konačnici, zakonodavac uopće treba propisivati sadržaj neke elektroničke publikacije? Takvih budalaština ima mnoštvo što ovaj zakon čini, ne samo sa stajališta slobode medija i misli, već i zdrave pameti, ne samo opasnim već i bizarnim.
Zaključno, dopustite mi kao i prošli put završiti jednim navodom:

Cit: „Izvor informacija je u svim klasnim društvima vladajuća klasa. Ona putem sredstava masovnog komuniciranja upravo želi da masama priopćava samo one informacije koje su s njene točke gledišta poželjne (radi lakšeg upokoravanja, eksploatiranja itd.) jer će mase pod tim utjecajem pružiti najmanji otpor.”

Autor je javnosti poznat, nije riječ o ranom Marxu ili Kardelju već o jednom drugom ambicioznom mladiću koji je svoje maturalno nadahnuće istima u godini pada Berlinskoga zida, trideset i nešto godina kasnije uspio putem ministrice kulture pretočiti u ovaj zakonski prijedlog.

Gospodo iz HDZ-a i pridruženih partnera čestitam.”

Izvor: Narod.hr

Izvorni autor: ij/Foto: snimka zaslona

Autor: