Hoće li novi zakon 'pokriti' sve probleme branitelja, koji samo eskaliraju?

Hoće li novi zakon 'pokriti' sve probleme branitelja, koji samo eskaliraju? Naši sugovornici tvrde: Nismo se borili za povlastice, ali još čekamo na pristojan život Nisam ni ljut ni ogorčen! Srećom, nisam invalid, nisam bio zarobljen, nisam ranjavan. U Domovinskom ratu metak me je "zaobišao". I ovim novim zakonom opet ću ostati bez još jednog braniteljskog prava, ali nema veze. Za povlastice se i nisam borio – prvi je u nizu komentara na posljednje izmjene netom donesena Zakona o hrvatskim braniteljima koji smo čuli od Tarzicija Balića. I ovim pravnim propisom pokušava se, očito još uvijek bezuspješno, i nakon četvrt stoljeća od rata, riješiti probleme brojnih branitelja, ispraviti neke nedorečenosti u prijašnjim zakonskim mjerama, neke stvari poboljšati, neke po prvi put primijeniti, a koliko je mnogo nedoumica - svjedoče brojni upiti branitelja. Malo više komunikacije očito ne bi škodilo na svim razinama. Puno je nepoznanica što im se to sada mijenja, što gube, kao i priča ovog Splićanina, koji sada ostaje bez prava na "dupli" staž. Kao 21-godišnjak početkom 1992. godine bio je vojnik u samostalnom vodu pri 141. brigadi HV-a nešto više od sedam mjeseci, a 1993. godine proveo je šest mjeseci u splitskom Zračnom motrenju i navođenju, da bi od siječnja 1995. godine bio u 6. domobranskoj pukovniji iz koje je demobiliziran početkom srpnja iste godine. – Imao sam sreću što sam bio zaposlen u Hrvatskoj pošti od prosinca 1990. godine i s radnog mjesta sam išao na bojište, te se s bojišta vratio na radno mjesto, gdje radim i danas. Sada kao referent za imovinsko-pravne poslove – iznosi nam svoj ratni put 47-godišnjak, koji nije tražio ni dijagnozu PTSP-a, već je nakon rata nastavio s uobičajenim životom, pa dodaje: – Tijekom prijašnjih izmjena zakona, izgubio sam povlasticu za uvoz automobila, a sada ću izgubiti pravo "duplog" staža. Naime, moj boravak u Domovinskom ratu se do sada množio s dva, a kako ću u penziju sa 65 godina, eventualno sam mogao dvije godine ranije u mirovinu zahvaljujući ratnom stažu. No sada je i to ukinuto, a što će biti sljedeće, vidjet ćemo? Zakoni se mijenjaju iz dana u dan. A umjesto "duplog" staža koji se sada "obrisao" zakonom, ratnim umirovljenicima se osigurava minimalna penzija od 2550 kuna na što se "dodaje" 0,33 lipe po danu provedenom u borbenom sektoru. – Novim zakonom neću moći ostvariti pravo "duplog" staža, a ni s "dodavanjem" lipa po danu provedenom u ratu jer na kraju neću ići u vojnu mirovinu, već onu od firme, starosnu. A hoće li sutra, za dvadesetak godina biti moguće "kombinirati" povlastice vojne i radne mirovine, tko zna. Za povlastice se nisam borio, a nisam ih ni dobio – rezimirao je Balić svoju "ratnu" priču, dok nam je još jednu pravnu zavrzlamu ispričao Solinjanin Nenad Bosančić: Zakasnio s papirima, ništa od statusa Za ispričati "štoriju" ovog 59-godišnjaka vratit ćemo se u 1. lipnja 1991. godine, kada je sam kupio oružje i otišao na prvu liniju. Pripadnik 114. brigade bio je do 1. svibnja 1992. godine, kada se zbog obiteljskih razloga "skinuo" iz uniforme. Nastavio je raditi kao ugostitelj, imao je svoj objekt, no biznis mu je propao, a s 40 godina kao konobar baš i nije bio "pogodak u sridu" na burzi rada. – Propast posla ubrzao je moj PTSP, hospitaliziran sam prvi put 2. srpnja 2007. godine, često sam bio na bolničkom liječenju, više nisam mogao raditi, lijekovi i terapije postali su sastavni dio mog života. Morao sam u mirovinu, no opet sam zakasnio u pravo vrime pridat papire! – navodi Bosančić, inače potpredsjednik Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Solin, pa nas vraća u prošlo desetljeće: – Da sam predao zahtjev za penziju do 31. prosinca 2005., po tadašnjem zakonu bi dobio status ratnog vojnog invalida, dijagnoza PTSP. No ja sam u vojnu mirovinu otišao tek 19. srpnja 2008. godine. Dobio 1182 kune plus 600 kuna za dragovoljački status. Srećom ovim novim zakonom ukida se vremenska granica do kada ste mogli oboljeli od PTSP-a. Dobro je to! Ma 'ko može znat kad ćeš se razbolit? Stoga je Bosančić, inače otac četvero djece, od kojih je još dvoje najmlađih s njim, sin studira u Zagrebu, te osmogodišnja kćerkica, započeo prikupljati dokumente o povijesti bolesti, nadajući se budućoj malo "debljoj" mirovinskoj bušti. – Po novom zakonu, ako mi se prizna status invalida, trebala bi mi biti osigurana minimalna mirovina od 2550 kuna plus 0,33 lipe po danu u borbenom sektoru. Ispada kako me je stari zakon od prije 13 godina, zakinija za 800 kuna mjesečno. Srićom imam obiteljski stan, nisam podstanar, pa nemam bar taj problema, no od ove mižerije se ne može živit. Opet ću reć - srićom. Hrvatska je postala meka za turiste, a kako govorim četiri jezika: ruski, engleski, njemački i talijanski, prijatelj me je zaposlio kao konobara na pola radnog vrimena u Tučepima. Pet miseci radim u udarne ure, kada je najveća gužva, zaradim kako bi moga s dicom priživit, no stari zakon mi je oduzima pola penzije, jer radim! Sada ovim novim zakonom, od 1. siječnja 2019. godine, moći ću raditi pola radnog vrimena 3,5 ure, a dok radim od penzije će mi odbiti samo 25 posto. Dobro je to! - ističe pozitivne novine naš sugovornik. No, ni za koga nije dobra nova drama koju trenutno prolazi Bosančić kako bi dokazao svoju bolest. Nedostaju mu originalni liječnički nalazi od 2008. do 2014. godine. Nitko ne zna gdje su, ni kada su izgubljeni, a Ured za obranu Solin traži isključivo – originale! – Sada me vozaju. Od ureda do ureda, ili HZZO-a ili obrane, ili bolnice... I ne znam sam više ko mi šta govori. Ako imam ovjerene kopije, valjda su ovjerene po originalnom nalazu i vještačenju doktora? Svi krive jedni druge. Pa zašto sam preda originale, pa zašto ovo, zašto ono? Da ja njih pitam, a zašto su mi izgubili papire od dijagnoza? – zbog novog problema živcira se Bosančić. Zidovi popucali, vlaga na plafonu... U međuvremenu, Željko Ljubičić, ravnatelj splitskog područnog ureda Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, obećao je pomoći Bosančiću, kako bi mogao što prije riješiti problem "originalnih" dokumenata jer je sve vidljivo iz njegove povijesti bolesti. I bez originalnih pečata... A tko će pomoći još jednom roditelju četvero djece? Radi se o majci i vojnikinji Anamariji Rožić, također iz Solina. Njezin ratni put započinje 5. prosinca 1991. godine i traje sve do 2. siječnja 1996. godine, kada je demobilizirana iz 142. brigade HV-a, samostalna satnija Mirlović polje. Od 1999. godine je zaposlena na mjestu čistačice u Sportskoj gradskoj dvorani u Solinu, no njezini zdravstveni problemi, kao i njezina četvrtog djeteta, sada 10-godišnjeg sina, primorali su je 2012. godine na odlazak u mirovinu. Sa statusom 30 posto hrvatskog ratnog vojnog invalida dodjeljena joj je invalidska mirovina, a kako je suprug, inače branitelj iz Vinkovaca, i dalje u radnom odnosu, uredno su živjeli. – Nismo gladni, imamo kuću, dobru dicu, sve je u redu. No prvi problem je počeo prije četiri godine. Kuća koju sam naslijedila od majke, prizemnica od 55 kvadrata, počela je puštat na sve strane! Vlaga na svakom zidu, na plafonu. Trebao nam je novac za popravak, a kako ja imam riješeno stambeno pitanje, vlastitu kuću, nisam tražila stan, već novčanu pomoć, kredit za uredit kuću. Došla mi je stambena komisija, utvrdila stanje i stavili su me na takozvano prekoredno stambeno zbrinjavanje. Od tada strpljivo čekam, no prošle godine je cila kuća popucala, zidovi su se počeli razdvajati. I tad je nastala panika, srušit će nam se krov na dicu. Opet smo zvali ministarstvo, došla je opet komisija, vidit i zapisat novu štetu na kući, i od tada čekam odgovor – niže nam događanja oko njezina problema Anamarija, koja opet ovu stravičnu situaciju – života u konstantnoj vlagi – ublažava riječima: – Upalimo peć na drva, pa se malo vlaga povuče! No, taj neuvjetan prostor za život, nažalost, najviše traga je ostavio na najmlađem članu domaćinstva, sinu koji je prošao mnogobrojne operacije, no u Anamariji opet nema gorčine: – Velika hvala solinskim gradonačelnicima, bivšem Blaženku Bobanu i sadašnjem Daliboru Ninčeviću, koji su nam pružili pomoć oko sina. Oni vam puno pomažu braniteljima – hvali solinske čelnike Anamarija rođena Kljaković-Gašpić, pa nastavlja: – Hvala i djelatnici Ministarstva hrvatskih branitelja, koja mi je sugerirala nakon dolaska stambene komisije lani, da pričekam donošenje novog zakona ove godine, jer ću imati bolje uvjete za dobivanje stambenog kredita! Nešto se ipak pokrenulo Naime, još u svibnju 2017. godine, obitelj Rožić prikupila je svu potrebnu dokumentaciju za prekoredno zbrinjavanje, te su čekali skoro šest mjeseci da im netko odgovori iz nadležnog ministarstva. No zahvaljujući angažmanu Dragana Maretića, inače pripadnika legendarne 4. brigade HV-a, nešto se napokon pokrenulo. – Puno branitelja čeka rješenje stambenog pitanja, oko 2000 nas je samo u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Pa evo, čekam i ja da mi odobre kredit, kako bi sredila kuću. Iako mi muž još uvijek radi, mi kao i svi radnici baš i ne možemo podnit veliku ratu kredita. Mala su to primanja. Ako mi po novom zakonu odobre novac za uređenje kuće, tko sritniji od nas?! - kaže Anamarija. Nada se Anamarija pomoći i stambenom kreditu, odnosno novcima za dovođenje njihova doma u pristojno stanje, za život, s kamatom od 2 posto. A njezina invalidnost od 30 posto, omogućit će joj povrat novca samo 70 posto. Odnosno laički rečeno – ako dobije kredit u iznosu od 100 kuna, njezin postotak invalidnosti od 30 posto "briše" 30 kuna i Anamarija vraća kredit samo u iznosu od 70 kuna! – Samo da to i dočekam. Rekli su mi kako novim zakonom imam šanse za brzo rješenje! A, obećaju i da ima više novca za pomoći nam... S tom željom ispratila nas je majka četvero djece, vojnikinja s "punim" vojnim stažom, iz svoga derutnog doma, no opet ponavljajući kako oni imaju krov nad glavom, a neki drugi ni to. Doduše, njihov malo prokišnjava, a zidovi imaju rupe...

Novi zakon, nove dileme I ovaj novi Zakon o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji, kao i svi do sada, nanovo je otvorio neka nova pitanja o rješavanju prava branitelja. Nekima će ići naruku, nekima neće, kao i svi zakoni do sada! Puno je problema pa će se ipak s vremenom vidjeti da li je dobar. No, jedno je sigurno: Zajednica branitelja HDZ-a "Gojko Šušak" Splitsko-dalmatinske županije s novoizabranim čelništvom od 15. prosinca 2017. godine, itekako aktivno radi na rješavanju problema svojih nekadašnjih suboraca. Pa samo predsjednik Zajednice branitelja Dragan Maretić, dnevno ima stotinjak poziva, precizno 98 poziva, i to do kasno u noć zovu ga ljudi i traže pomoć, savjet, sugestiju. S potpredsjednicima Zajednice pukovnikom Ivanom Mršićem i Mariom Kujundžićem, te Mirkom Ramljakom, rizničarom, i Tomislavom Jukićem, tajnikom, organiziraju javne tribine za branitelje, upućuju suborce na prave adrese, traže odgovore od institucija. A zahvaljujući susretljivosti brojnih – među njima državnog tajnika Ministarstva hrvatskih branitelja Ivana Vukića Nippera, pa Ivice Akmadže, načelnika Sektora za normativne poslove MHB, te Željka Ljubičića, ravnatelja Zavoda za mirovinsko osiguranje, područni ured Split, kao i djelatnici jedine ispostave Ministarstva hrvatskih branitelja u Splitsko-dalmatinskoj županiji, one u Splitu, na adresi Ivana Gundulića 3 – polako neke upite i probleme rješavaju. Što je svima i cilj, zar ne?