HRVATI U BiH IZMEĐU ISLAMSKOG I SRPSKOG EKSTREMIZMA

Dana 9. ožujka 2019. godine, u Višegradu se okupilo nekoliko stotina četnika iz Srbije i Bosne i Hercegovine kako bi odali počast svome idolu, vođi, koljaču i zločincu iz Drugoga svjetskog rata, Draži Mihailoviću, a povodom obljetnice njegovog uhićenja (što ga je izvela komunistička OZN-a 12. ožujka 1946. godine). U odorama nalik na one što su ih nosili njihovi prethodnici (1941-'45.), te četničko znakovlje i zastave, oko 200 pripadnika "Ravnogorskog četničkog pokreta" postrojilo se u središtu Višegrada, bosansko-hercegovačkog grada u kojemu su tijekom Drugoga svjetskog rata, ali i u posljednjim ratnim sukobima 90-ih godina XX stoljeća pobijene tisuće muslimana i gdje je jedan od najvećih srpskih ratnih zločinaca Milan Lukić (vođa četničke paravojne formacije "Osvetnici") na dvije lokacije u gradu počinio monstruozno nedjelo spalivši najmanje 119 živih civila (muškaraca, žena, djece, staraca).  Lukić je osuđen pred MKSJ na doživotni zatvor, ali se među Srbima i danas slavi kako jedan od najvećih nacionalnih junaka. O svome idolu Draži Mihailoviću, Dušan Sladojević, koji se predstavio kao "predsjednik 'Ravnogorskog pokreta otadžbine Republike Srpske'", tog je dana u Višegradu rekao: "On je čovjek koji je svoj život posvetio slobodi srpskog naroda, razvoju demokracije i obrani domovine od fašističkih agresora i komunista". Dakle, to je percepcija što ju prema dokazanom zločincu i notornom koljaču Draži koji je sa svojim četnicima nesmiljeno klao, palio sela i silovao, ubijajući ne samo Hrvate, muslimane i druge koji nisu bili Srbi, nego i pripadnike svoga naroda po samoj Šumadiji (u Drugovcu, Boleču, Vraniću, Čačku, Ćupriji, Trsteniku, Rajincu, Stragarima, Sevojnu, Dokmiru, Selevcu, Crnči, Valjevu, Ljigu, Gornjem Milanovcu i mnogim drugim mjestima) imaju današnji srpski "patrioti" koji još uvijek sanjaju stari san o "zapadnim srpskim granicama" na liniji Virovitica - Karlovac - Karlobag. Genocidna tvorevina "Republika Srpska" njihov je "Pijemont" i oslonac za nastavak teritorijalne ekspanzije na račun svih drugih naroda na prostorima BiH i Republike Hrvatske. Prema procjenama demografa i viktimologa, oko 30.000 četnika je u vrijeme Drugoga svjetskog rata pobilo oko 15.000 Hrvata i 29.000 muslimana. U ratu na području bivše SFRJ (1991-1999.) njihovi sljedbenici - velikosrpski fašisti - pobili su oko 120.000 ljudi, protjerali između 2 i 3 milijuna, desetke tisuća ljudi otjerali u logore, silovali tisuće žena i djevojčica, srušili na desetke gradova i stotine sela i etnički očistili četvrtinu Hrvatske i preko 50% BiH. I ta ideologija se danas u "Republici Srpskoj" slavi i doživljava ponovnu afirmaciju pod pokrićem Milorada Dodika i njegovog SNSD-a i uz blagoslov službene Srbije u kojoj isti takvi ekstremisti sjede u državnom vrhu. Snimka okupljanja četnika u Višegradu, 9. ožujka 2019.:

Nije dugo trebalo čekati na odgovor radikalnih islamista, sljedbenika selefija i mudžahedina u BiH, koji su u vrijeme velikosrpske agresije bili manji od makovog zrna, ali su se zato poslije rata "dosjetili" kako su "jedini zaslužni za obranu države" koju svojataju i žele učiniti prvom islamskom zemljom na europskom tlu. Na šehidskom mezarju "Kovači" u Sarajevu, uoči dana "Armije BiH" (14. travnja 2019. godine) islamska udruga "Iskorak" organizirala je skup na kojemu je uz počast "šehidima" odaslana i jasna poruka drugim narodima i građanima koji žive u BiH, o tomu kako oni (radikalni islamisti) shvaćaju zajedničku državu i zamišljaju njezinu budućnost u zajednici s drugim narodima koji imaju jednako pravo na BiH koliko i muslimani. "Za vjeru, narod i državu" - bio je osnovni moto kojega je u više navrata naglasio samozvani "dahia" Sanin Musa. "Mi smo graničari, mi čuvamo zapadnu granicu islama. Graničari ako zaspu, sve će pasti, kad god smo zaspali sužavaju nas. Jest Bosna i Hercegovina i u Laktašima i u Širokom Brijegu, ali Bosna i Hercegovina je tamo gdje je naša čizma došla i stala", rekao je među ostalim Musa, a nije zaboravio niti iznijeti kratku "etnogenezu" svoga "bošnjaštva" ustvrdivši kako su današnji "bošnjaci" - muslimani potomci "Dobrih Bošnjana" koji su se kroz tisuću godina "borili za vjeru, narod i državu, napadani od Ugara i Vatikana, a s odlaskom Turaka s ovih prostora od strane Austrougarske." U svojim tragikomičnim opservacijama, Musa je jedino zaboravio spomenuti osmanlijska osvajanja koja su za njega očito dio pozitivne tradicije BiH. Nije zaboravio izjednačiti "Republiku Srpsku" s projektom Herceg Bosne, te zaprijetiti kako dogovora može biti dok je mir - "kad oružje progovori, bit će kasno". Dogovor je, dakako, moguć jedino ako Srbi i Hrvati prihvate diktat i ultimatume "dahie" Muse Sanina i njegove bratije. To je shvaćanje njihove "slobode" i "ravnopravnosti". U islamskom ozračju, uz citiranje ajeta iz Kur'ana i povike "Tekbir - Allahu Akbar", oni koji sebe nazivaju "graničarima islama", najavili su nastavak borbe za BiH onako kako je oni zamišljaju - pretvorenu u kalifat sa šerijatskim zakonima, pod geslom: "Bosna i Hercegovine je tamo gdje naša čizma stane". (Vidi: https://www.dnevnik.ba/dogadaji/video-uz-poklic-tekbir-porucili-bosna-i-hercegovina-je-tamo-gdje-dode-nasa-cizma?fbclid=IwAR0V9vUPCY8M58RVvxFfusBExtwwFtGuPZscDByj358nI1z0KptaIjXYbng) Snimka okupljanja islamista u Sarajevu (groblje "Kovači"), 14. travnja 2019. godine:

Eto, u takvom ozračju i takvoj političkoj klimi, između dvije krajnosti i dva ekstremizma - srpskog koji teži "zapadnim granicama Srbije" i islamskom koji "brani zapadne granice islama), Hrvati se kao treći (i brojčano najmanji) konstitutivni narod trebaju izboriti za svoju opstojnost. Od svršetka rata prošlo je već gotovo 24 godine i o tom se razdoblju sve zna; točnije, znaju oni koji žele pogledati činjenicama u oči. Hrvati su kao najmalobrojniji narod prvi ustali u obranu zemlje od velikosrpske agresije koja je započela 1. listopada 1991. godine razaranjem sela Ravno i progonom njegovih žitelja. Tada je Alija Izetbegović u obraćanju građanima i javnosti (6.10.1991.) proglašavao "neutralnost" BiH i poručio: "Zapamtite, to nije naš rat". Dakle, bio je to po njemu problem Hrvata i oni su prepušteni sami sebi, u situaciji raspada središnje vlasti i posvemašnjeg kaosa primorani organizirati se za obranu. Svoju konstruktivnost u obrani i uspostavi države Bosne i Hercegovine hrvatski je narod (kako onaj u BiH, tako i onaj u Republici Hrvatskoj) pokazao nebrojeno puta:

1. a) Svojim samoorganiziranjem za obranu (od 1. listopada 1991. godine nadalje), Hrvati iz BiH su braneći područja na kojima je većina branili i Bosnu i Hercegovinu;
2. b) Izjašnjavanjem na referendumu o samostalnosti BiH u prilog neovisne države - bez čega ona ne bi bila moguća, budući da su Srbi bojkotirali referendum, a u čemu je veliku ulogu odigrala i vlast u Republici Hrvatskoj, koja je svomu narodu u ovoj zemlji savjetovala izjašnjavanje u prilog koncepciji samostalne, slobodne i demokratske BiH u kojoj će svi narodi uživati jednaka prava;
3. c) Prihvaćanjem svih međunarodnih sporazuma i rješenja što ih je donosila međunarodna zajednica u cilju razrješavanja krize i svršetka rata u BiH - u čemu su Hrvati bili izuzetak u odnosu na druge dvije strane: Srbe i muslimane;
4. d) Krajnje požrtvovnom borbom protiv velikosrpske agresije u čemu su uz pomoć Hrvatske vojske (a na temelju dva međudržavna sporazuma Tuđman - Izetbegović od 21. srpnja 1992. i 22. srpnja 1995. godine) i u posljednjoj fazi rata u suradnji s muslimanskim oružanim snagama, sa svojim HVO-om oslobodili velika područja BiH i stvorili uvjete za poraz srpskog agresora i potpisivanje mirovnog sporazuma u Daytonu;
5. e) Nesebičnom pomoći Republike Hrvatske kroz cijelo vrijeme rata (kako u oružju, opremi, hrani, ratnom materijalu, tako i u političkom i diplomatskom smislu, u zajedničkim ratnim operacijama oslobađanja od srpskog agresora okupiranih područja s "Armijom BiH", pa i zbrinjavanja stotina tisuća izbjeglica iz BiH, čak i u vrijeme kad su muslimani napadali hrvatska područja i etnički ih čistili;

Hrvati iz BiH podnijeli su pored svega i bjesomučnu, krvavu i okrutnu agresiju muslimanskih snaga (od listopada 1992. do ožujka 1994. godine) koje su nastojale kompenzirati svoje teritorijalne gubitke na njihov račun. Nesposobni upustiti se u rat sa Srbima koji su ih potisnuli iz istočne Bosne i Posavine, muslimani se upuštaju u opkoljavanje hrvatskih enklava (pogotovu u srednjoj Bosni) i njihovo osvajanje, surovo se obračunavajući sa zarobljenicima HVO-a i hrvatskim civilima. Pripadnici "Armije BiH", njihove paravojne postrojbe i mudžahedini (čiji su elitni odredi u sastavu muslimanske vojske) čine niz nezapamćenih krvavih zločina diljem hrvatskih prostora (onih koji su po svim dotadašnjim međunarodnim sporazumima pripadali hrvatskome narodu). Ti smišljeni masakri u kojima se s lica zemlje brišu čitava hrvatska sela, civili i zarobljenici HVO-a okrutno ubijaju, gdje se pali, pljačka siluje, uništavaju i oskvrnjuju katoličke crkve i groblja, bili su očit dokaz kako Alija Izetbegović, Ejup Ganić, Haris Silajdžić, Sefer Halilović, Rasim Delić, Atif Dudaković i drugi odgovorni iz vojnog i političkog vrha žele "urediti BiH". Islamska, ili točnije, velikomuslimanska unitaristička koncepcija bila je na djelu od početka. Alija Izetbegović i njegovi suradnici su od početka rata u BiH sklopili tijesne veze s islamskim zemljama i radikalnim islamističkim organizacijama (u kojima su glavnu riječ vodili međunarodni kriminalci i teroristi) i oslanjajući se na njih (u financijskom, diplomatskom, političkom i logističkom smislu) nastojali ostvariti davnašnju ideju Alije Izetbegovića o islamskoj Bosni i Hercegovini koja će biti ustrojena po uzoru na kalifat i utemeljena na šerijatskim zakonima. Onu što ju je on jasno iznio u svojoj "Islamskoj deklaraciji" iz 1970. godine kao "politički i vjerski program". Što se Herceg Bosne tiče, dokazana je činjenica kako je to bila legalna i legitimna tvorba u situaciji kad središnja vlast u bivšoj SR BiH nije funkcionirala. Ona je uspostavljena iz prijeke potrebe i slijedom nametnutih okolnosti i ni jednoga trenutka nije dovodila u pitanje opstojnost i cjelovitost BiH kao države. Čak što više, u njezinom je Statutu bilo predviđeno samoukidanje onoga trenutka kad tri konstitutivna naroda na demokratski način postignu dogovor o ustrojstvu BiH. Do tog samoukidanja je i došlo, kad su nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma (u prosincu 1995. godine) u Federaciju BiH inkorporirani Hrvatska Republika Herceg Bosna kao politička i Hrvatsko vijeće obrane kao vojna komponenta. Nakon svega toga govoriti o nekoj "zločinačkoj tvorevini Herceg Bosni" mogu samo potpune neznalice ili zlonamjerni unitaristi koji nastoje od Bosne i Hercegovine stvoriti kalifat, islamsku državu sa šerijatskim zakonima. Ako je Hrvatska Zajednica ili Hrvatska Republika Herceg Bosna bila "zločinačka tvorevina", onda je i Federacija BiH u jednakoj mjeri zločinačka i najbolje je hrvatska područja izdvojiti iz te zajednice, pa neka onda Bakir, Mektić, Komšić i društvo organiziraju državnu zajednicu po svojoj volji - samo bez Hrvata i njihove zemlje na kojoj žive od stoljeća sedmog. Uz takve susjede i "prijatelje" ne trebaju ti neprijatelji.   Zlatko Pinter