Vijesti
HRVATI U BiH IZMEĐU ISLAMSKOG I SRPSKOG EKSTREMIZMA
Podijeli:

Dana 9. ožujka 2019. godine, u Višegradu se okupilo nekoliko stotina četnika iz Srbije i Bosne i Hercegovine kako bi odali počast svome idolu, vođi, koljaču i zločincu iz Drugoga svjetskog rata, Draži Mihailoviću, a povodom obljetnice njegovog uhićenja (što ga je izvela komunistička OZN-a 12. ožujka 1946. godine).
U odorama nalik na one što su ih nosili njihovi prethodnici (1941-'45.), te četničko znakovlje i zastave, oko 200 pripadnika "Ravnogorskog četničkog pokreta" postrojilo se u središtu Višegrada, bosansko-hercegovačkog grada u kojemu su tijekom Drugoga svjetskog rata, ali i u posljednjim ratnim sukobima 90-ih godina XX stoljeća pobijene tisuće muslimana i gdje je jedan od najvećih srpskih ratnih zločinaca Milan Lukić (vođa četničke paravojne formacije "Osvetnici") na dvije lokacije u gradu počinio monstruozno nedjelo spalivši najmanje 119 živih civila (muškaraca, žena, djece, staraca). Lukić je osuđen pred MKSJ na doživotni zatvor, ali se među Srbima i danas slavi kako jedan od najvećih nacionalnih junaka.
O svome idolu Draži Mihailoviću, Dušan Sladojević, koji se predstavio kao "predsjednik 'Ravnogorskog pokreta otadžbine Republike Srpske'", tog je dana u Višegradu rekao:
"On je čovjek koji je svoj život posvetio slobodi srpskog naroda, razvoju demokracije i obrani domovine od fašističkih agresora i komunista".
Dakle, to je percepcija što ju prema dokazanom zločincu i notornom koljaču Draži koji je sa svojim četnicima nesmiljeno klao, palio sela i silovao, ubijajući ne samo Hrvate, muslimane i druge koji nisu bili Srbi, nego i pripadnike svoga naroda po samoj Šumadiji (u Drugovcu, Boleču, Vraniću, Čačku, Ćupriji, Trsteniku, Rajincu, Stragarima, Sevojnu, Dokmiru, Selevcu, Crnči, Valjevu, Ljigu, Gornjem Milanovcu i mnogim drugim mjestima) imaju današnji srpski "patrioti" koji još uvijek sanjaju stari san o "zapadnim srpskim granicama" na liniji Virovitica - Karlovac - Karlobag. Genocidna tvorevina "Republika Srpska" njihov je "Pijemont" i oslonac za nastavak teritorijalne ekspanzije na račun svih drugih naroda na prostorima BiH i Republike Hrvatske.
Prema procjenama demografa i viktimologa, oko 30.000 četnika je u vrijeme Drugoga svjetskog rata pobilo oko 15.000 Hrvata i 29.000 muslimana.
U ratu na području bivše SFRJ (1991-1999.) njihovi sljedbenici - velikosrpski fašisti - pobili su oko 120.000 ljudi, protjerali između 2 i 3 milijuna, desetke tisuća ljudi otjerali u logore, silovali tisuće žena i djevojčica, srušili na desetke gradova i stotine sela i etnički očistili četvrtinu Hrvatske i preko 50% BiH.
I ta ideologija se danas u "Republici Srpskoj" slavi i doživljava ponovnu afirmaciju pod pokrićem Milorada Dodika i njegovog SNSD-a i uz blagoslov službene Srbije u kojoj isti takvi ekstremisti sjede u državnom vrhu.
Snimka okupljanja četnika u Višegradu, 9. ožujka 2019.:
Nije dugo trebalo čekati na odgovor radikalnih islamista, sljedbenika selefija i mudžahedina u BiH, koji su u vrijeme velikosrpske agresije bili manji od makovog zrna, ali su se zato poslije rata "dosjetili" kako su "jedini zaslužni za obranu države" koju svojataju i žele učiniti prvom islamskom zemljom na europskom tlu.
Na šehidskom mezarju "Kovači" u Sarajevu, uoči dana "Armije BiH" (14. travnja 2019. godine) islamska udruga "Iskorak" organizirala je skup na kojemu je uz počast "šehidima" odaslana i jasna poruka drugim narodima i građanima koji žive u BiH, o tomu kako oni (radikalni islamisti) shvaćaju zajedničku državu i zamišljaju njezinu budućnost u zajednici s drugim narodima koji imaju jednako pravo na BiH koliko i muslimani.
"Za vjeru, narod i državu" - bio je osnovni moto kojega je u više navrata naglasio samozvani "dahia" Sanin Musa.
"Mi smo graničari, mi čuvamo zapadnu granicu islama. Graničari ako zaspu, sve će pasti, kad god smo zaspali sužavaju nas. Jest Bosna i Hercegovina i u Laktašima i u Širokom Brijegu, ali Bosna i Hercegovina je tamo gdje je naša čizma došla i stala", rekao je među ostalim Musa, a nije zaboravio niti iznijeti kratku "etnogenezu" svoga "bošnjaštva" ustvrdivši kako su današnji "bošnjaci" - muslimani potomci "Dobrih Bošnjana" koji su se kroz tisuću godina "borili za vjeru, narod i državu, napadani od Ugara i Vatikana, a s odlaskom Turaka s ovih prostora od strane Austrougarske." U svojim tragikomičnim opservacijama, Musa je jedino zaboravio spomenuti osmanlijska osvajanja koja su za njega očito dio pozitivne tradicije BiH.
Nije zaboravio izjednačiti "Republiku Srpsku" s projektom Herceg Bosne, te zaprijetiti kako dogovora može biti dok je mir - "kad oružje progovori, bit će kasno".
Dogovor je, dakako, moguć jedino ako Srbi i Hrvati prihvate diktat i ultimatume "dahie" Muse Sanina i njegove bratije. To je shvaćanje njihove "slobode" i "ravnopravnosti".
U islamskom ozračju, uz citiranje ajeta iz Kur'ana i povike "Tekbir - Allahu Akbar", oni koji sebe nazivaju "graničarima islama", najavili su nastavak borbe za BiH onako kako je oni zamišljaju - pretvorenu u kalifat sa šerijatskim zakonima, pod geslom: "Bosna i Hercegovine je tamo gdje naša čizma stane".
(Vidi: https://www.dnevnik.ba/dogadaji/video-uz-poklic-tekbir-porucili-bosna-i-hercegovina-je-tamo-gdje-dode-nasa-cizma?fbclid=IwAR0V9vUPCY8M58RVvxFfusBExtwwFtGuPZscDByj358nI1z0KptaIjXYbng)
Snimka okupljanja islamista u Sarajevu (groblje "Kovači"), 14. travnja 2019. godine:
Eto, u takvom ozračju i takvoj političkoj klimi, između dvije krajnosti i dva ekstremizma - srpskog koji teži "zapadnim granicama Srbije" i islamskom koji "brani zapadne granice islama), Hrvati se kao treći (i brojčano najmanji) konstitutivni narod trebaju izboriti za svoju opstojnost.
Od svršetka rata prošlo je već gotovo 24 godine i o tom se razdoblju sve zna; točnije, znaju oni koji žele pogledati činjenicama u oči.
Hrvati su kao najmalobrojniji narod prvi ustali u obranu zemlje od velikosrpske agresije koja je započela 1. listopada 1991. godine razaranjem sela Ravno i progonom njegovih žitelja. Tada je Alija Izetbegović u obraćanju građanima i javnosti (6.10.1991.) proglašavao "neutralnost" BiH i poručio: "Zapamtite, to nije naš rat". Dakle, bio je to po njemu problem Hrvata i oni su prepušteni sami sebi, u situaciji raspada središnje vlasti i posvemašnjeg kaosa primorani organizirati se za obranu.
Svoju konstruktivnost u obrani i uspostavi države Bosne i Hercegovine hrvatski je narod (kako onaj u BiH, tako i onaj u Republici Hrvatskoj) pokazao nebrojeno puta:
- a) Svojim samoorganiziranjem za obranu (od 1. listopada 1991. godine nadalje), Hrvati iz BiH su braneći područja na kojima je većina branili i Bosnu i Hercegovinu;
- b) Izjašnjavanjem na referendumu o samostalnosti BiH u prilog neovisne države - bez čega ona ne bi bila moguća, budući da su Srbi bojkotirali referendum, a u čemu je veliku ulogu odigrala i vlast u Republici Hrvatskoj, koja je svomu narodu u ovoj zemlji savjetovala izjašnjavanje u prilog koncepciji samostalne, slobodne i demokratske BiH u kojoj će svi narodi uživati jednaka prava;
- c) Prihvaćanjem svih međunarodnih sporazuma i rješenja što ih je donosila međunarodna zajednica u cilju razrješavanja krize i svršetka rata u BiH - u čemu su Hrvati bili izuzetak u odnosu na druge dvije strane: Srbe i muslimane;
- d) Krajnje požrtvovnom borbom protiv velikosrpske agresije u čemu su uz pomoć Hrvatske vojske (a na temelju dva međudržavna sporazuma Tuđman - Izetbegović od 21. srpnja 1992. i 22. srpnja 1995. godine) i u posljednjoj fazi rata u suradnji s muslimanskim oružanim snagama, sa svojim HVO-om oslobodili velika područja BiH i stvorili uvjete za poraz srpskog agresora i potpisivanje mirovnog sporazuma u Daytonu;
- e) Nesebičnom pomoći Republike Hrvatske kroz cijelo vrijeme rata (kako u oružju, opremi, hrani, ratnom materijalu, tako i u političkom i diplomatskom smislu, u zajedničkim ratnim operacijama oslobađanja od srpskog agresora okupiranih područja s "Armijom BiH", pa i zbrinjavanja stotina tisuća izbjeglica iz BiH, čak i u vrijeme kad su muslimani napadali hrvatska područja i etnički ih čistili;



