HRVATSKA DJECA U ŠKOLI UČE DA JE BIO GRAĐANSKI RAT, SRBIJA I CRNA GORA NISU BILI AGRESORI NA HRVATSKU

U ovom ratu pobunjeni Srbi nisu bili ništa drugo nego izmišljeni povod za agresiju, koji su izmišljali priče o „hrvatskom ustaškom režimu koji progoni Srbe i prijeti im klanjem“. No, nakon ovakvog opisa Domovinskog rata Srbija i Crna Gora mogu i dalje mirno spavati te nam nisu dužni platiti ni ratnu odštetu, a kamoli što drugo. Za sve su, po tom i takvom Petriću, krivi pobunjeni Srbi i JNA! Gdje se u svemu tome izgubila stara ideja o „velikoj Srbiji“ i ona da raseljeni Srbi „svi i svuda“ moraju živjeti u jednoj državi? Autor slično uči djecu i o ratu u Bosni i Hercegovini. I tamo su kaže ratovali pobunjeni Srbi i JNA!

A što je to drugo nego „građanski rat“

Na koji način i kako učenici uče u školama o stvaranju slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, odnosno o Domovinskome rat? Znaju li oni tko je bio agresor, a tko žrtve? Na prvi pogled reklo bi se da je sve već poznato te da nešto takvo nije jasno samo i jedino ekstremnim ljevičarima, koji su se namnožili kao u šipku koštica!

Tek ovih dana došao nam je u ruke udžbenik iz povijesti za 1. razred srednjih trogodišnjih strukovnih škola. Autor udžbenika je dr. Hrvoje Petrić, glavni i odgovorni urednik akademik dr. Dragutin Feletar, recenzenti prof. Miroslav Šašić, prof. dr. sc.. Mira Kolar i mr. sc. Jakša Raguž, a nakladnik „Meridijani“ iz Samobora.

Pobuna se proširila

Pa, što u tom udžbeniku (!?) piše na temu „kako je počeo rat na mom otoku“, odnosno u Hrvatskoj? Ako niste znali, to je bilo ovako (i to svaki učenik mora znati, ako želi proći razred!):

• „Pobunjeni su Srbi početkom 1991. nastojali proširiti svoju vlast nad dijelovima Hrvatske koji nisu bili zahvaćeni pobunom 1990. godine. U proljeće 1991. došlo je do više sukoba između srpskih pobunjenika i policije Republike Hrvatske – u ožujku u Pakracu kada je ranjeno nekoliko policajaca, a u travnju (sic!) 1991. na Plitvičkim jezerima gdje je ubijen hrvatski branitelj Josip Jović. Pobuna se proširila u istočnu Slavoniju i zapadni Srijem. U Borovu Selu 2. svibnja 1991. ubijeno je 12 hrvatskih policajaca. Tada se JNA nastojala prikazati kao neutralna iako je svojim djelovanjem stalno ometala (sic!) hrvatske policijske snage u uvođenju reda i mira. Polovicom srpnja JNA je izvršila prve izravne napade na policijske postaje na Banovini. Krajem kolovoza 1991. JNA je počela napad na Vukovar, a time je pokazala da je otvoreno stala na stranu srpskih pobunjenika. Uz Vukovar teške borbe vođene su i za Borovo naselje gdje je obranom rukovodio legendarni zapovjednik Blago Zadro koji je poginuo u borbi.

Otvoreno uključivanje JNA u agresiju na Republiku Hrvatsku dovelo je do rasplamsavanja rata. Smjerovi srpskih napada te prostori koji su bili okupirani govore o ozbiljnim namjerama za ovladavanjem prostora istočno od crte Karlobag-Karlovac-Virovitica. Iako su napadači imali dovoljno vojnika i oružja, u tome nisu uspjeli zahvaljujući odlučnoj i visokomotiviranoj obrani Hrvatske vojske. Nakon tri mjeseca teških borbi i razaranja, agresori (pobunjeni Srbi i JNA) su uspjeli okupirati gotovo trećinu teritorija Republike Hrvatske. Prema podacima iz 1999., u ratu je poginulo više od 12.000 ljudi, a ranjeno oko 33.000 osoba. Mnogi su gradovi bili sustavno rušeni, a u ratu je bilo srušeno ili oštećeno oko 180.000 stambenih objekata. Dubrovnik i Vukovar postali su simboli obrane i stradanja Republike Hrvatske. U ratu je više stotina tisuća osoba bilo prognano iz svojih domova, a nad mnogim civilima bili su počinjeni ratni zločini koji su postali predmetom bavljenja hrvatskog pravosuđa, ali i Međunarodnog kaznenog suda u Haagu (Nizozemska).“

Srbija i Crna Gora nisu bili agresori

Dakle, ako je to bilo baš tako kako opisuje ovaj povjesničar, onda je očito da Srbija i Crna Gora nisu bili agresori na Republiku Hrvatsku, već – pobunjeni Srbi i JNA!? Kad govori o pobunjenim Srbima, on vjerojatno misli na pobunjene Srbe koji su živjeli u Hrvatskoj, a da smo protiv njih ratovali taj bi sukob, bez obzira na JNA, trajao možda koji dan više nego onaj (lipanj, 1991.) koji se dogodio u Sloveniji. U ovom ratu pobunjeni Srbi nisu bili ništa drugo nego izmišljeni povod za agresiju, koji su izmišljali priče o „hrvatskom ustaškom režimu koji progoni Srbe i prijeti im klanjem“. No, nakon ovakvog opisa Domovinskog rata Srbija i Crna Gora mogu i dalje mirno spavati te nam nisu dužni platiti ni ratnu odštetu, a kamoli što drugo. Za sve su, po tom i takvom Petriću, krivi pobunjeni Srbi i JNA!

Gdje se u svemu tome izgubila stara ideja o „velikoj Srbiji“ i ona da raseljeni Srbi „svi i svuda“ moraju živjeti u jednoj državi?

Autor slično uči djecu i o ratu u Bosni i Hercegovini. I tamo su kaže ratovali pobunjeni Srbi i JNA!

A što je to drugo nego „građanski rat“, kako godinama tvrde Srbija i Crna Gora, uz pomoć „pobunjenih Srba“, domaćih izdajica i dezertera!

O tom „građanskom ratu“ na žalost uče i djeca u školi!

Sramotno, ali je tako. T