Hrvatska između Erdoganove milosti i Junckerova guzoštipa

Nije iznenađenje što turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan nije nazvao i bratski ukorio Bakira Izetbegovića, čim je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović zakoračila u njegovu velebnu predsjedničku palaču. I što mu, kao navodni oporučni nasljednik BiH po posljednjoj želji oca Alije, nije poručio: ajde, brate Bakire, pusti taj izborni zakon Hrvatima, da mi više ne dolaze. Čudo bi bilo da je Erdogan reagirao drukčije. Jednostavno je spustio izborni zakon na razinu unutarnjeg pitanja BiH. Kao ne tiče se to njega. On je zasad pobjednik. Još čudnije bi bilo da se dao impresionirati presudom Ustavnog suda BiH, koja nalaže promjenu izbornog zakona. Pa on, kada mu se ne svidi presuda, dade uhititi i zatvoriti suce. Iznenadni dogovor Čudno bi bilo i da je hrvatska predsjednica uistinu ozbiljno mislila ono što je javno izgovorila tom prigodom: o hrvatskoj potpori Turskoj na putu u EU, uz najljepše želje za puno sreće na tom putu. Još bi čudnije bilo očekivati da će brzopotezni radni posjet Grabar-Kitarović Erdoganu donijeti ili potaknuti ikakav pomak bošnjačke pozicije oko izbornog zakona, jer bošnjačka je politika jedinstvena oko eliminacije političkog utjecaja Hrvata u Federaciji BiH. Hrvatsko-turski predsjednički susret u Ankari bio je prije svega znak da počinje najavljeni povratak američke politike u Jugoistočnu Europu, a s njime i nova etapa državnih preuređenja. Tome u prilog govori i iznenadni grčko-makedonski dogovor o imenu Makedonije, postignut uz posredovanje posebnog UN-ova izaslanika, američkog ambasadora Matthewa Nimetza, a kojim je riješen spor koji traje već četvrt stoljeća, kako bi se ubrzao put Makedonije u NATO i tako se zaustavio sve prisutniji ruski utjecaj. Navodno se kao američki veleposlanik u regiju nakon okončanja mandata vraća dosadašnji zamjenik pomoćnika američkog državnog tajnika za Europu i Euroaziju Brian Hoyt Yee, koji je posljednjih mjeseci bio neuobičajeno otvoreni glasnogovornik američke politike na europskom jugoistoku. Nagađa se o Skoplju ili možda Sarajevu. Navodno, u State Departmentu zamijenit će ga još jedan specijalac za ovo područje, veleposlanik Jonathan Moor, koji je diplomatski odrastao na raspadu Jugoslavije i ratu u Hrvatskoj i BiH (Beograd, Washington), bio je donedavno šef misije OESS-a u BiH, specijaliziran za vruće odnose s Rusijom (baltičke zemlje)… Da počinje nova runda shvatili su očito i bošnjački političari, koji su svi uz Izetbegovića, braneći dominaciju u Federaciji. Tako se Fahrudin Radončić, inače Izetbegovićev oponent, osjeća "uvrijeđenim" i poručuje Kolindi da ne može upravljati Bošnjacima preko Turske, dok je njihov dežurni radikalEmir Suljagić, vidi kao "Tuđmana u suknji" na čelu novoga hrvatskog zločinačkog pothvata i poziva Izetbegovića mlađeg da joj uskrati gostoprimstvo. Neprijateljskom retorikom nastoje zaustaviti ili barem odgoditi proces. Navodno, prozapadna srpska premijerka Ana Brnabić negira genocid u Srebrenici i vraća se srpskim mitovima o "Oluji". Strateški saveznik Istodobno, na zapadnoj hrvatskoj granici, u Savudrijskoj vali /Piranskom zaljevu, na hrvatsko-slovenskom graničnom sporu testiraju se odnosi snaga SAD-a i EU pod njemačkom dominacijom i unutar toga slovenski i hrvatski politički kapaciteti. Slovenci vode politiku. Hrvati gledaju. sve se to događa u okolnostima složenijim nego 1995. ili 1999. kada su se posljednji put definirale države na ovom prostoru (BiH, Kosovo), pod američkom upravljačkom palicom. U međuvremenu je osnažen ruski utjecaj, osnažen je neoosmanski utjecaj, oslabljen EU pod njemačkom upravom nastoji ojačati koketirajući s Rusijom, nasuprot SAD-a. Da se ne izgubi u procesu, Hrvatska nužno mora imati strateškog saveznika među velikima, trebala je već jučer imati državnu politiku koja može sagledati proces nekoliko koraka unaprijed. Zasad nema ništa od toga. U izboru partnera nema osobitih dvojbi, jedino uz SAD si može osigurati neku zaštitu. Rusija će uvijek biti na srpskoj strani, Turska na bošnjačkoj. Kad proces uistinu krene, autoritet EU će uvijek biti na razini onog sada već glasovitog Junckerova guzoštipa s leđa, kojim je zaskočio hrvatskog premijera Plenkovića. Može biti neugodan, a ne znači ništa. Pokazalo se to već na njegovu sastanku sa slovenskim predsjednikom Pahorom, nakon kojeg se Juncker oko Piranskog zaljeva potpuno stavio na slovensku stranu, a nasuprot hrvatskom i američkom stavu. No, nisu glavni hrvatski problem Juncker i EK ili EU. Najveći hrvatski problem je naša državna politika, koja sudeći prema onome što (ne)čini, uopće ne razabire što se događa, koja ne vuče poteze, koja je podijeljena oko strateškog cilja, i dijelom ispod stola i dalje koketira s regijom, koja se poziva na Bruxelles kako bi se uz pomoć Moskve lakše vratila Beogradu, jer su joj Budimpešta i Varšava mrski i strani. No, uskoro dolazi trenutak istine. Test će dakako biti: LNG i borbeni avioni. Posljedice pogrešnog svrstavanja mogu biti vrlo ozbiljne i za Hrvatsku, kao i za opstanak Hrvata u BiH. Ne uspije li zaštititi minimum državnog i nacionalnog interesa kroz strateško partnerstvo s SAD-om, Hrvatska i Hrvati u BiH bi uistinu mogli ovisiti o Erdoganovoj milosti. I o snazi Junckerova guzoštipa.