Kolinda Grabar Kitarović pobijedila je. Hrvatska je spašena. Kao što sam i predviđao u mojem zadnjem članku prije izbora, pobjeda je bila izuzetno tijesna. Uz dužno poštovanje našoj novoj predsjednici, njezinom Stožeru, koaliciji domoljubnih stranaka, na čelu s HDZ-om, koje su stale iza Kolinde Grabar Kitarović, ovim putem želim posebno naglasiti da je svijest i domoljubna odgovornost glasača u Domovini i dijaspori bila ta koja je donijela tu veliku pobjedu. Nije bilo lako prebroditi petnaest godina dugog i dubokog razočaranja u hrvatske «domoljubne» političare koji su nas iznevjerili i prevarili. Na kraju je ipak pobijedila ljubav prema Hrvatskoj. Svaka Hrvatica, svaki Hrvat i svi hrvatski državljani koji su dali svoj glas Kolindi Grabar Kitarović mogu i trebaju s punim pravom imati osjećaj da su bili izuzetno važan čimbenik u ovoj povijesnoj izbornoj pobjedi. Naravno, da kanidatkinja nije bila izuzetno kvalitetna i na razini, te da stranačke strukture nisu odlično odradile svoj dio posla, pobjeda bi sigurno izostala. Možemo si samo zamišljati što bi se s Hrvatskom dogodilo da je samo dvadeset tisuća manje hrvatskih domoljuba izišlo na ove predsjedničke izbore. Zbog dolazećih parlamentarnih izbora, ovom prigodom potrebno je upitati se kako bi se domoljubna Hrvatska osjećala da je s ovakvim istim rezultatom pobijedio Ivo Josipović? Dakle, i na parlamentarne izbore treba izići u najvećem mogućem broju. Naravno, u opasnoj igri koja je odlučivala o sudbini Hrvatske tj. o njezinom biti ili ne biti, nisu najvažniji naši osjećaji. Daleko je važnija i zastrašujuća pomisao na ono što bi uslijedilo da je Ivo Josipović pobijedio. Što bi tek onda čekalo našu Hrvatsku? Na Brijunima se kuju planovi za novu Jugoslaviju Mali uvid u ono što bi nas čekalo da je pobijedio Ivo Josipović dao nam je na svom FB zidu Romano Bolković, nakon što ga je u Stožeru Ive Josipovića napao Zoran Milanović. Premijer je Bolkoviću rekao: «Što ti radiš ovdje, ovdje su Jugoslaveni»? Inače, Romano Bolković se javno i zdušno zalagao za pobjedu njegovog «uglađenog prijatelja Ive». Bolković je napisao kako će od sada svim silama pomagati Tomislavu Karamarku da na dolazećim parlamentarim izborima pobijedi «Jugoslavena Zorana Milanovića, koji na Brijunima ljetuje s najvećim jugoslavenskim nacionalistom u Hrvatskoj, Igorom Mandićem, gdje se kuju planovi za neku novu Jugoslaviju». Bolković je također poručio Milanoviću da će, za razliku od 1991. godine, ako bude potrebno «odložiti mikrofon i kameru i gledati Milanovića kroz nišan». Pametnome dosta. Pojedini političari i komentatori koji pripadaju Josipovićevom gubitničkom timu pokušavaju opravdati svoj veliki neuspjeh lažnim uvjeravanjem televizijskih gledatelja i novinskih čitatelja kako je hrvatska dijaspora bila ta koja je donijela pobjedu Kolindi Grabar Kitarović. Točno je da su u ovom slučaju glasovi dijaspore bili zlatna rezerva za Kolindu Grabar Kitarović. Što je u tome nelegalno i nelegitimno? Hrvati u svijetu dali su neprocjenjiv doprinos u stvaranju hrvatske države Ne želim ovdje ulaziti u neizmjernu i neprolaznu zaslugu Hrvata izvan Domovine u stvaranju, obrani i međunarodnom priznanju Republike Hrvatske kao samostalne i demokratske države. U ovom kratkom komentaru nije moguće šire obrazložiti ogroman doprinos koji Hrvati izvan Domovine daju, šaljući u Hrvatsku oko dvije milijarde eura u doznakama svake godine, u spašavanju Hrvatske od totalnog gospodarskog i financijskog sloma. Samo te dvije činjenice obavezuju Republiku Hrvatsku da ne samo daje pravo glasovanja Hrvatima koji žive izvan Hrvatske nego i sve nas u Hrvatskoj obavezuje da prestanemo, s jedne i druge strane političke scene, kontinuirano grickati i smanjivati glasačko pravo i druga brojna prava Hrvatima u inozemstvu. Kao bivši iseljenik, povratnik u Hrvatsku 1990., godine, hrvatski diplomat i bivši pomoćnik ministra povratka i useljeništva, odgovorno tvrdim da se Hrvatska neće tako lagano i brzo izvući iz sadašnjeg katastrofalnog gospodarskog i demografskom stanja ukoliko vrlo brzo ne promijeni sadašnju namjerno negativnu politiku prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini i hrvatskom iseljeništvu diljem svijeta. Posebno je važno promijeniti sadašnje neshvatljivo teške propise za dobivanje hrvatskog državljanstva za drugu ili treću generaciju hrvatskih isljenika čiji su roditelji rođeni u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini. Na izborima 2006. godine talijanski iseljenici odlučili tko će vladati u Italiji. Da oni manje upućeni ne bi možda pomislili kako je davanje prava glasovanja hrvatska specifičnost i izum prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, ovdje želim nevesti primjer samo jedne zemlje, u velikom nizu drugih demokratskih zemalja na svijetu, a to je nama susjedna Italija. O pravu glasovanja talijanskih iseljenika u talijanskom parlamentu počelo se raspravljati već 1946. godine . Godine 2000.-2001. talijanski parlament je prihvatio zakon i amandman talijanskog Ustava prema kojem su kreirane četiri vanjske izborne jedinice: Europa, Južna Amerika, Sjeverna i Središnja Amerika te vrlo velika izborna jedinica koja obuhvaća Australiju, Afriku, Oceaniju i Antartiku. Tu treba dodati da Italija ima i ministra za talijanske iseljenike. Ključnu izmjenu talijanskog ustava poduprle su sve stranke u parlamentu, osim Rifondazione komunističke partije. To me na nešto podsjeća. U travnju 2006. godine održani su izbori za talijanski parlament - Donji dom i Senat. Rezultati izbora bili su jako tijesni, vrlo slično jučerašnjim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj. Borba se vodila između centrističko-desne koalicije koju je vodio premijer Silvio Berslusconi (koji je inače preložio zakon o pravu talijanskih iseljenika na glasovanje) i vođe oporbene centrističko-lijeve koalicije koju je vodio Romano Prodi. Na kraju izbore je dobio Prodi za jedan glas (58-56) u Senatu. Radilo se o senatoru iz iseljeništva koji je stao na stranu Prodia i to je bilo dovoljno za njegovu pobjedu i formiranje talijanske vlade. Dakle, presudio je glas predstavnika talijanskog iseljeništva. Prema tomu, da su glasovi hrvatskog iseljeništva i odlučivali o pobjedi Kolinde Grabar Kitarović na jučerašnjim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj, a nisu, bila bi to sasvim uobičajena i prihvatljiva stvar u razvijenim demokratskim zemljama. Pouka tog primjera je da bi SDP i druge ljevičarske i neojugoslavenske političke stranke u Hrvatskoj, kao što je HNS pod vodstvom Vesne Pusić, trebale preispitati i promijeniti svoj odnos prema Hrvatskoj i samostalnoj hrvatskoj državi. Tek onda mogu očekivati da će dobiti i potporu barem jednog značajnijeg dijela hrvatskog iseljeništva. Novu hrvatsku predsjednicu čeka težak zadatak Dok sam slušao govor predsjednice Kolinde Grabar Kitarović nakon proglašenja rezultata gotovo sam jednako bio oduševljen njezinom pobjedom i njezinim državničkim i mudrim govorom. Iako sam bio svjestan njezinog znanja i iskustva, stečenog na odgovornim poslovima u inozemstvu, silno sam bio impresioniran dubinom Kolindine spoznaje o neopisivo velikoj gospodarskoj, društvenoj, moralnoj i duhovnoj krizini u kojoj se Hrvatska nalazi. Nemojno biti previše euforični. Ni u primisli ne smijemo kao političari i kao ljudi ponoviti teške greške iz prošlosti. Bio bi to siguran put u konačnu propast Hrvatske. Hrvatski domoljubi su pokazali da imaju daleko veću razinu liberalnosti, demokratske svijesti i građanske tolerancije nego ona druga strana koja je glasovala za Ivu Josipovića, a koja se često kroz medije nameće kao liberalna savijest hrvatskog društva. Usprkos čestim optužbama od strane ljevičarskih komentarora pokazali smo da ne razlikujemo ljude i političare po njihovom spolu. Godine 2015. prihvatili smo Kolindu Grabar Kitarović kao što smo 1990. godine prihvatili Franju Tuđmana, zato što nam je on tada ponudio izzalz iz jugoslavenskog, velikosrpskog i komunističkog ropstva. Kolindu Grabar Kitarović smo izabrali zbog onoga što nam je u predizbornoj kampanju ponudila – da će cijelim svojim bićem raditi da se Hrvatska izvuće iz ove krize i da konačno postane zemlja prosperiteta i useljavanja tj. povratka Hrvata iz svijeta, a ne iseljavanja najobrazovanijih mladih Hrvatica i Hrvata. Jednako je bila važna i njezina poruka o potrebi hrvatskog zajedništva i pomirenja. No, o tome više drugi puta. Novoj predsjednici bit će najteže. Od nje se očekuje da preko noći napravi čuda, a to neće biti moguće, sve dok imamo najgoreg premijera i najgoru vladu u povijesti Hrvatske. Zoran Milanović, koji ne živi na ovom planetu bit će jako žilav i neugodan oponent novoj predsjednici. Za SDP bi bilo najbolje da ga smijeni po brzom postupku, što bi inače učinile stranke u svim demokratskiom zemljama na svijetu kad bi im njihov vođa nanosio toliko štete koliko Milanović svojim ponašanjem naprosto razara SDP. No, to neće nikako biti izgovor da nova predsjednica već od prvog dana ne pošalje prave poruke i ne ponudi s najbolja moguća rješenja i prijedloge. Kad o tome govorimo potrebno je biti duboko svjestan da nova predsjednica Republike Hrvatske to neće moći sama odraditi. Ostvarenje njezinog uspjeha i opravdane nade u oporavak hrvatskog gospodarstva i homogenizaciju hrvatskog društva dobrim dijelom će ovisiti hoće li njezini najvažniji savjetnici biti ljudi koji znaju svoj posao. Normalo je i logično da u njezinom timu trebaju biti ljudi kojima ona vjeruje. No, to nije dovoljno. Duboko sam uvjeren da u Hrvatskoj i iseljeništvu ima dovoljno ljudi kojima nova predsjednica može vjerovati, ali i koji imaju potrebnu i dokazanu stručnost, znanje, iskustvo, radnu etiku, poštenje, ugled u društvu itd. U Hrvatskoj neće biti sto dana medijske poštede U demokratskom svijetu vlada pravilo da mediji daju sto dana poštede od kritiziranja novog premijera i predsjednika tj. predsjednice države. Nažalost, bojim se da će ljevičarski novinari krenuti na novu hrvatsku predsjednicu kao vukovi od prvoga dana. Naravno, nudit će i sva moguća opravdavanja zašto je njihov ljevičarski mesija izgubio od kandidatkinje kojoj nitko od njih nije davao nikakvu šansu. Osobno jako želim da Kolinda Gabar Kitarović uspije u njezinim planovima da spasi i obnovi Hrvatsku. Ako ona to ne uspjeh biti će to katastrofa i za sve nas. Ponovno podsjećam, makar se neki čitatelji nisu samnom slagali, u Hrvatskoj ima 30 do 40% ne samo ljevičara nego i neojugoslavena. Meni je i dalje neshvatljivo kao i duboko razočaravajuće da je nakon svega što je uradio ovom narodu i hrvatskoj državi Ivo Josipović dobio preko milijun glasova. Otrijeznimo se i nemojmo se zavaravati, neće ti ljudi preko noći postati domoljubi. Oni će čekati svoju novu priliku. U tome i je velika odgovornost na leđima naše nove predsjednice, ali i svih nas. Prije svega, ukoliko se mi ne promijenimo i ne počmemo drugačije razmišljati i raditi, ni naša predsjednica, da je najbolja na svijetu, neće moći postići onaj rezultat koji nam je potreban da nikada više ne dođemo u situaciju u kojoj smo se nalazili zadnjih petnaest godina.   Antun Babić Izvorni članak pogledajte OVDJE