Hrvatska, kamo ideš ?

Danas je puno lakše napisati i reći koje su se sve opasnosti nadvile nad Hrvatsku državnost jer se većini naroda svakim novim danom otvaraju oči. Mnoge antihrvatske poteze vladajućih stranaka naivnom puku su umiveni komunisti objašnjavali zahtjevima koalicijskih partnera i potrebom za pomirenjem. Nakupilo se toga i previše kao i bijesa i jada u Hrvatskom narodu kojem se sustavno putem partijskih medija ispire mozak višim interesima, tolerancijom i potrebom ugađanja svima osim Hrvatima. Kao da mi Hrvati imamo svega previše pa moramo obzirno ugađati svima koji to od nas zatraže:  „ugroženim manjinama“, stranim investitorima, imigrantima, susjedima, europskoj komisiji, Haaškom sudu, amerikancima i svakoj šuši koja to od naših ucjenjivih političara zatraži. Kad netko tako uredi državu Hrvatsku onda to i nije država njenog naroda već država interesnih i povlaštenih skupina, nažalost ali tako je. Dugogodišnjim nemarom i nebrigom postadosmo jedina zemlja u europi gdje se otvoreno i javno veličaju i slave klanja i progoni Hrvata i to od onih koji su nam to dvaput u pedeset godina učinili. Neće kod nas biti mira sve dok budemo obilato hranili velikosrpsku neman koja nas izjeda i dok nam njihov predvodnik Pupovac svakodnevno docira i kroji dnevnu politiku. Sve teže je podnositi taj jaram koji Hrvatima nametnuše veleizdajnici dodijelivši velikosrbima prava po posebnim propisima, izgleda kao nagradu za okupaciju, ubijanja progone i paleži. Danas se rijetki političari usuđuju javno izreći da je Hrvatska nastala na temeljima Domovinskog rata jer od velikosrba i jugofašista bivaju odmah proglašeni ustašofilima i ustašama…za opomenu onim manje hrabrima. Nama Hrvatima, nastavi li se ovakva izdajnička politika uskoro će biti dozvoljeno samo šutke obilaziti vlastita stratišta bez prava na javni spomen počinitelja i najvećeg neprijatelja Hrvatske i Hrvatskog naroda. Velikosrbi  i njihova politika agresivno se već godinama iz petnih žila trude zabraniti proslavu najveće pobjede u novijoj Hrvatskoj povijesti pokušavajući svijetu prikazati  veličanstvenu„Oluju“ kao progon i genocid. Unatoč Haaškoj presudi  koja je definirala legitimitet i oslobađajući karakter „Oluje“„našim“ političarima ne pada na pamet inzistirati na odricanju Srbije od takvih kvalifikacija. Ne pada im na pamet niti uvjetovati Srbiji javno odricanje od težnji za velikom srbijom, a kamoli zatražiti isplatu ratne odštete što su nam za vrijeme vladavine izdajnika Mesića čak bili i sami ponudili. Bez jasno određene nacionalne strategije nađosmo se u žrvnju novonastalih geostrateških preslagivanja gdje bi mogli proći kao miševi kad se slonovi potuku. Doživjeli smo da nam na čelo države dođe lobotomizirani Miki maus kojemu je Hrvatska mjesto gdje ima stan od 300 kvadrata kao i destinacija za besplatno ljetovanje uz povremeno pojavljivanje u javnosti i lupetanje nesuvislih samo njemu razumljivih rečenica. Doživjeli smo da nam na sve vodeće pozicije u državi zauzme ekipa iz ministarstva vanjskih poslova koja ne propušta priliku da se svako malo nekom ispriča zbog postojanja Ustaša, usput veličajući takozvani antifašizam koji je u biti samo celofan  za velikosrpski imperijalizam.  Ta naša ekipa šmokljana od svojih izbornika pažljivo odabrana kako bi čuvala pozicije i bogatstva povlaštene komunističke elite stečene u vihoru rata. Kako ničem drugom i ne služe, agresivna velikosrpska ekipa nanjušila je krv i nogometnim rječnikom rečeno svake godine zabiju nam najmanje tri gola: Prvi u Jasenovcu, drugi u Kumrovcu, a treći u Srbu . Ta tri kultna mjesta velikosrpske mitomanije služe  neprijatelju kao tri batine kojima se neželjena mlada Hrvatska ima držati u pokornosti.  Taj diplomatski pritisak koji bi mogli nazvati medijskom agresijom na Hrvatsku  u duhu je SANU 2 i ostvarivanja mirnim putem  velikosrpskih ciljeva koje nisu uspjeli  ostvariti u ratu. Kroz povijest je vidljivo da srbijanci nikada nisu u Hrvatskoj uspjeli ništa postići bez političke pomoći Hrvata koji svoje izdaje uvijek opravdavaju nekim višim interesima tj. političkim potezima koje običan puk ne razumije. Naravno da Srbija bez pomoći Londona nikada ne bi prema Hrvatskoj poduzela nikakvu inicijativu pa ih ta pomoć nije mimoišla niti ovaj put. Brexit je omogućio Hrvatskoj preuzimanje predsjedanja EU početkom 2020. , a to predsjedanje bi po svemu sudeći mogao voditi upravo „mali Sanader“ Andrej Plenković. Sasvim je izvjesno da će oni koji su ga instalirali na čelo HDZ-a brzinom izmjene žarulje na lusteru, omogućiti svom pulenu toliko potrebnu praksu vođenja države. On bi trebao biti taj koji će Srbiju uvesti u EU istom ovom pomirljivošću kojom namjerava voditi državu. Nitko nema ništa protiv pomirljivosti ali Hrvatska se ne čuva mekoćom, već čvrstim stavom tipa Viktora Orbana.  Tog toliko potrebnog čvrstog stava ima jedino u pravaškom svjetonazoru čije sudjelovanje u vlasti Hrvati čekaju kao ozebli sunce. Nadajmo se da će se na pravaškoj sceni dogoditi Pomak i konačno ujedinjenje jer jedino pravaši u ovoj situaciji mogu Briselskim konjušarima pomrsiti račune.   Ivica Jularić