HVO je bio legitimna vojska, a ne okupator

Bilo bi samo dovoljno analizirati usporedne zemljovide iz više mjeseci koje je dostavila obrana generala Milivoja Petkovića o vojnome stanju postrojbi HVO-a i Armije BiH u središnjoj Bosni od siječnja do studenog 1993. godine kako bi se shvatilo tko je pokrenuo agresiju, tko je napadao, komadao teritorije te vršio etničko čišćenje i progon, prenosi Večernji list. Od kompaktnog dominantnog hrvatskog teritorija, na kraju rata ostale su dvije hrvatske enklave koje su napadale desetine tisuća pripadnika Armije BiH već od siječnja 1993. godine za koji je vezuje početak navodnog zajedničkog zločinačkog pothvata (ZZP) za koji se tereti šestoricu hrvatskih dužnosnika, predsjednika Franju Tuđmana, ministra Gojka Šuška i druge dužnosnike i pripadnike HVO-a. Navodi se to u žalbi generala Petkovića, ali i Slobodana Praljka, Brune Stojića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića, čije obrane traže poništavanje presude i oslobađanja od odgovornosti. 
Ključne poruke žalbi šestorice bivših dužnosnika HB odnose se na to da nije bilo navodnog ZZP-a, međunarodnog oružanog sukoba u koji je bila uključena Hrvatska vojska, da su Hrvati imali legitimno političko pravo tražiti vlastiti entitet te da Hrvatsko vijeće obrane (HVO) nije moglo ‘okupirati’ teritorije, kako je to utvrdilo prvostupanjsko vijeće jer su na njima Hrvati živjeli stoljećima. “Raspravno vijeće je napravilo pogreške kada je zaključilo da je HVO okupirao dijelove BiH. To je pravno i logički nemoguće da je HVO zauzeo teritorij u kojima Hrvati legitimno žive i postoje stoljećima”, konstatirala je Praljkova obrana. Ona je ocijenila kako politička rješenja o preustroju BiH koja su zagovarali Hrvati ne mogu biti predmet ZZP-a, kao i da se time može postaviti upitnom Tuđmanova potpora Hrvatima u ovoj zemlji. 
”Uspostava autonomnog hrvatskog entiteta u BiH ne znači podjelu BiH i to izravno proturječi zaključku sudskog vijeća da je Tuđman podržavao podjelu BiH”, ističe obrana generala Praljka. Stojićeva obrana kao jedan od dokaza navela je da je cijelo vrijeme, čak i tijekom rata između Hrvata i Bošnjaka, Hrvatska opskrbljivala Armiju BiH oružjem i streljivom što samo po sebi ne daje nikakvu argumentaciju za tvrdnju o postojanju ZZP-a. Tuđmanovi transkripti pokazali su i da je on bio za suradnju s Bošnjacima ističući da je i ‘prijetio’ Mati Bobanu koji nije vjerovao zajedničkoj politici s Muslimanima. 
Ćorićeva obrana, pak, tvrdi da nije bilo dokaza o postojanju zločinačkog plana u dokumentima, zapovijedima ili bilješkama. “Herceg Bosna i HVO su se štitili od Armije BiH”, tvrdi Ćorićeva obrana jer je bošnjačko vodstvo planiralo napade u Travniku, Kaknju, a veliki broj pripadnika Bošnjaka u redovima HVO-a je dezertirao i planirao se priključiti Armiji BiH. a Obrane Praljka, Petkovića i Ćorića dotakle su se određenih događaja i zločina koje je počinio dio postrojbi HVO-a. Ćorićeva obrana je navela i konkretne događaje koje su smatrali zločinom te što je poduzeto, kao i istrage koje su vođene. Obrane generala Praljka i Petkovića otvoreno su navele kako ATG skupine Mrmak, Benko Penavić, Kažnjenička bojna, kao i pukovnija ‘Bruno Bušić’ nisu bile pod njihovim nadzorom niti su nad njima imali ikakvo efektivno zapovijedanje. a Pitanjem tko su zapravo bili podređeni Berislava Pušića, kojega se tereti za događaje u zatočeničkim kampovima, obrana je na najbolji mogući način pokazala da takvih nije bilo te da nije imao nadležnosti. Obrana je umanjila ulogu Pušića u institucijama Herceg Bosne navodeći da samo pismo u kojemu upozorava da bi dio zatočenika iz Heliodroma trebalo prebaciti u kamp Gabela govori o njegovoj ulozi u donošenju odluka. Pušić je također zanijekao postojanje zajedničkog zločinačkog pothvata.