I DRUGA PONOĆKA U ŠATORU

Kada smo prošle godine misom ponoćkom u prosvjedničkom šatoru dočekali rođenje našega Spasitelja Isusa Krista, malo je tko pomišljao da ćemo to morati učiniti i drugi put. Doduše, mnogi su, predviđajući mogući datum izbora, pomišljali i na takvu varijantu, ali uglavnom smo se nadali da će vlastodržci imati barem toliko mudrosti da probleme riješe prije izbora i tako nas se „riješe“ s tog mjesta njihove sramote. Na žalost, mudrosti u domaćem političkom životu do sada nije bilo ni za lijek. Nadajmo se da će je biti barem sljedeće godine. Tako smo provodeći sve kraće jesenske dane u šatoru gotovo neprimjetno došli na sam prag Božića. Adventski dani bili su prožeti poput filmskog trilera napetim postizbornim nadmudrivanjima čiji kraj smo na kraju saznali samo jedan dan uoči Badnjaka.   Iako nikada nismo bili stranački angažirani, pao nam je kamen sa srca spoznajom da imamo velike šanse riješiti se golemog neokomunističkog zla koje je poput siječanjskog leda okovalo našu dragu domovinu i odvelo je na samo europsko dno. Izlaz iz tunela pojavio se je jasno, iako ne još i konačno. Ipak, optimizam u šatoru porastao je. Blizina Isusovog rođenja donijela nam je tako radost i u ovozemaljskim poslovima. Svečano raspoloženje u šator je donijelo i nevjerojatno lijepo vrijeme. Umjesto bijelog Božića pounog snijega, inja i žestokog mraza, nad Zagrebom se je nakon mnogih maglovitih dana razlilo gotovo proljetno Sunce. Od rane zore ptice su pjevale kao da je proljeće već stiglo. A oko podneva bilo je ugodno, kao u već gotovo zaboravljenim ljetnim danima, sjesti ispred šatora i uživati u tom milovanju toplih zraka. Tu milinu koju nam je sam Gospodin podario da nam uljepša svoj rođendan iskoristili smo za dodatno ukrašavanja pročelja šatora.   Badnja večer donijela nam je novu čaroliju. Badnjak se je poklopio sa uštapom, pa je pun mjesec obojio šator svojim raskošnim srebrom. Skroz do ponoći, pa i nakon nje sve do zore, termometar je pokazivao „komotne pozitivce“. Od zimskog ugođaja ni traga. Čak smo naše plinske grijalice u šatoru smanjili na minimum, a onda uoči dolaska mnogo ljudi na ponoćku, potpuno smo ih ugasili.   Svećenik Tihomir Šutalo koji je predvodio ponoćno misno slavlje, bio je inspiriran i vremenom i mjestom na kojemu smo se okupili. U propovijedi je naglasio veliku sličnost između našeg skromnog šatora i jednako tako sirotinjske štale u kojoj je Spasitelj morao biti rođen, jer ga nitko nije htio primiti pod topli krov. Rekao je da Gospodin ne traži dvorce i raskoš da bi tamo boravio, nego siromašne ljude koji vjeruju.   Božić smo dočekali u radosti zbog rođenja Isusa, ali i zbog nekog izlaza koji nam se je ukazao na horizontu. Ipak, ni približno nije sigurno da ćemo i proći kroz taj izlaz. Kako bilo da bilo, prošli događaji donijeli su nam svijest da nismo uzalud proveli te silne dane u šatoru. Tekovine našeg truda i zajedničke borbe su vidljive. Ako Bog da mogle biti i vidljivije. Mario Filipi