I U VLAKU MURAKERESTUR - KOTORIBA, DEVEDESETIH IGRALO SE RATA..-

Bio sam svojevremeno izjavio da neću više, ali stvarno ne ide, jer ovi me svako malo u lokalnim birtijama stavljaju u pogana usta, pa neka ostane zabilježeno.- Naime tamo početkom 1991. godine, upoznah mladića nekih skoro desetak godina mlađeg od mene koji je naumio od bauštelca policajcem postati. No ne bi to bilo ništa čudno u to vrijeme jer moja je mlada domovina trebala hrvatsku mladost koja je bila spremna stati u njezinu službu. Ovome se sve poklopilo - kod zlovenaca je ostao bez posla, friško oženjen, odluka da nam pristupi nije i bila teška, smatrao je da mu to osigurava siguran posao, primanja i povratak pod suknju voljene ženice.. Samo pristupanje nama, tom mladiću cca 75 kg mišične mase i nadnaravne sirove snage, no ne previše bistrom garantiralo je ubrzano završavanje osnovne obuke i stjecanje ovlaštenja, te zaduživanje opreme i aktivnu službu sa nešto većom plačom od njegovih kolega koji su ostali pripremati se za plavce. Sve je išlo po planu, a ja da pomognem mladiću između ostalog vozim ga na posao, no ponekad i on mene, umjesto njega čak ispunjavam završni test, no jedino mu nije trebala pomoć u prezentaciji i pokazivanju kako već rekoh sirove snage na fizičkim pripremama. Završetak obuke, čin prisege i zaduženja opreme u PJP PU VŽ nešto mu nije baš sjeo, pa se mladi gospodin zahvalio uz izjavu kako je on ovdje došao da radi na granici i da bude policajac u Međimurju, a ne da ga netko šalje diljem domovine koja je već tada gorjela u plamenu i gle vraga, te su mu se želje ostvarile.- No ipak su ga tamo uspjeli na petnaestak dana poslati kao ispomoć u PU Vukovarsko Srijemsku, a kažu kolege da mu je i to teško palo, pa ga potom postavilo na kontrolu granice u sastav granične policije GP Goriča i Kotoriba. Prolazili su dani, a i godine, osobno se više nismo ni viđali, ali znao sam ga ponekad sresti kad sam se vratio tada već u PU Međimursku i kad me zapao neki očevid ili obrada nekog KD vezanog za granicu i to je sve.- Rukovoditelj krim tehnike jednom zgodom na kolegiju kojem sam prisustvovao iznosio je jedan bizaran događaj u kojem je; da baš ta junačina bio predmet rasprave i to na način da se u službi koju je obnašao u putničkom vlaku Murakerestur - Kotoriba igrao bojevim upaljačem ručne bombe M-58 - ili det.kapislom br.8, isto je eksplozivno tijelo aktivirao, te se eksplozijom samo ozlijedio i ostao bez tri prsta desne ruke. Nije mi to bio nešto spektakularni događaj, nešto čemu bi trebao dati pozornosti u ono vrijeme, no ali danas vjerujte mi, to ima svoju težinu.- Prvo, stradavanje na poslu, dugotrajno liječenje, plača sto posto i nakon liječenja lakši i lagodniji posao, prijavničara na prijavnici - PU Međimurske.- I to bi bilo sasvim u redu, prihvatljivo i razumljivo, ali to ipak nije sve. S odmakom vremena i stalnim uvlačenjem u guzice rukovodstvu PU što mu je to radno mjesto omogućavalo, netom nakon završetka vojnoredarstvenih operacija za oslobođenje domovine junačina prijavljuje ranjavanje, dobiva potvrde o stradavanju, te mu sukladno tome nadležna tijela MHB priznaju status Hrvatskog ratnog vojnog invalida sa svim pravima koja proizlaze iz ZOPHBDR. Ma i to sve baš i nije toliko važno, jer kud mnogi neka i on, ali prekrdašio junačina pričama o učeščima, o akcijama, o pripadnostima nekim specijalnim postrojbama u kojima je kao pripadnik mnoga junaštva činio i svemu ostalom od čega ti ima da se želudac okrene, a a grlo stisne. Dok mu je najgnjusnije oružje sada nakon odmaka vremena pljuvanje po istinskoj ratnoj gardi i policiji koja je u tišini i samozatajno časno i pošteno odradila svoj posao.- DAKLE DRAGA MOJA RATNA GARDO I POLICIJO I SAD NEKA NETKO KAŽE DA SE NIJE RATOVALO I U VLAKU NA RELACIJI MURAKERESTUR I KOTORIBA??