Dok prosrpski dio Europske unije likuje pobjedom nad Haškim sudom oslobodivši četničkog vojvodu, a istodobno prstom upire u hrvatske stradalnike kao nametnike hrvatskog društva i državnog proračuna, petokolonaška ekipa na čelu sa Mesićima, Jovanovićima, Milanovićima, Pusićima kao i hrvatskim udrugama poput Documente i Antifašističke lige RH te uz ideološki i svjetonazorski savez s prijateljskom udrugom „Veritas“ Save Štrbca iz susjedne nam Srbije, kroz povijest stvaranja hrvatske države nameću silne proračunske obveze i dugove koje će generacijama iscrpljivati hrvatski narod.
Nabrojimo ih redom, a potom za svaku pojedinačno obrazložimo vidljive financijske posljedice na državni proračun RH.
U početcima stvaranja hrvatske države dok je hrvatska mladost ginula u obrani i težnji za samostalnom Hrvatskom, tadašnji politički establišment preuzima ukazom, od strane onih koji razaraju i ubijaju Hrvatske građane (odnosno tzv. Jugoslavije) dva zakona vrlo „degutantnog“ značenja i s
obveza federacije prebacuju ih na trošak i obvezu državnog proračuna RH.
- lipnja 1991.godine … Zakon o obvezama federacije za mirovine boraca NOR-a
- prosinca 1991.godine … Zakon o preuzimanju saveznog zakona iz oblasti mirovinskog i invalidskog osiguranja vojnih osiguranika (osmišljen za pripadnike JNA)
Dolaskom na vlast Kukuriku koalicije zajedno s udruženim prosrpskim i antifašističkim udrugama te uz svesrdnu podršku njihovog srpskog partnera u obliku stranke poštenih namjera SDSS-a, već i onako osakaćenom državnom proračunu RH i napaćenim i osiromašenim građanima RH nameću još dva tereta, ničim uvjetovanim osim njihovom neizmjernom brigom za one koji su uništavali i razarali Hrvatsku.
25.travnja 2013.godine … Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi
1.siječnja 2014.godine … Zakon o mirovinskom osiguranju
Zakon o obvezama federacije za mirovine boraca NOR-a
Temelji koji povezuju mirovinska prava umirovljenih sudionika NOR-a s hrvatskim mirovinskim sustavom, a koji do današnjih dana nikada nisu prošli proceduru revizije ili izmjena i prilagodbi na hrvatski mirovinski sustav, za razliku od Zakona koji definiraju mirovinska prava hrvatskih stradalnika, nalazimo u Odluci Hrvatskog sabora Klasa: 011-01/91-01/106, Urbroj: 71-91-1 od 28. lipnja 1991 godine, gdje se „Ukazom o proglašenju Zakona o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti mirovinskog i invalidskog osiguranja koji se u RH primjenjuju kao republički zakoni“, prava umirovljenih sudionika NOR-a zadržavaju u istom omjeru i pravima kao što su bila definirana i u SFRJ i postaju obveza proračuna RH.
Čl. 1.
Preuzimaju se i primjenjuju u RH kao republički zakoni :
Zakon o obvezama federacije za mirovine boraca ("Službeni list SFRJ", br. 39/74, 46/74, 68/81, 57/83 i 9/86).
Čl. 6.
Financijska prava i obveze koji su po Zakonu o osnovnim pravima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadala federaciji postaju prava i obveze proračuna RH.
Navedenim Zakonom o preuzimanju, već dvadeset pet godina skrivano od očiju javnosti i prekriveno tajnošću, do današnjih dana sudionicima NOR-a predviđena su nenaslućena nasljedna i nelogična prava „s pokoljenja na pokoljenje“, čineći njihove mirovine dobro čuvanim generacijskom blagom zbog čega se i danas mnogi od nas u čudu pitamo i ne shvaćamo sljedeće;
- kako to da još i nakon sedamdeset godina od završetka II. svjetskog rata postoji 19.492 korisnika mirovine po statusu „sudionici NOR-a“ ?
- kako to da najmlađi korisnik „boračke penzije“ ima samo 71 godinu ?
- kako to da najmlađi korisnik obiteljske „boračke penzije“ ima samo 12 godina ?
Kao očiti primjer gore navedenog, u svojoj neukusnoj „pošalici“, najbolje je izrekao Ratko Maričić, predsjednika Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske kada je 2013. godine na iznenadni upit novinara iz Večernjeg lista kako objašnjava činjenicu da najmlađi korisnik obiteljske mirovine ima samo 12 godina dao obrazloženje : „on je tu mirovinu vjerojatno naslijedio od oca koji je bio sudionik partizanskog pokreta“.
A kako izgleda „njihov“ Zakon i tko sve stoji u nasljednom redu sudionika NOR-a?
Čl. 31.
Članovi porodice palog borca iz čl.13. stav. 2. tačka 2. ovog zakona, članovi porodice vojnog invalida od I. do VII. grupe iz čl. 14. tačka 2. ovog zakona, kao i brat, sestra i unuk palog borca iz čl.13. stav. 2. tačka 3. ovog zakona imaju pravo na porodičnu invalidninu iako su članovi uže porodice ostvarili ovo pravo.
Uzimajući u obzir da je obveza isplate mirovina borcima NOR-a nametnuta obveza na teret državnog proračuna RH, da se u državni proračun RH za te osobe nikada nije uplaćivala niti jedna kuna doprinosa i uz izračun troška na godišnjoj razini od oko 934 milijuna kuna koliko je potrebno za isplatu dolazimo do činjenice da je u dvadeset pet godina samostalnosti RH svoj državni proračun oštetila za dvadeset četiri (24) milijarde kuna.
Zakon o preuzimanju saveznog zakona iz oblasti mirovinskog i invalidskog osiguranja vojnih osiguranika
Ovaj također preuzeti Zakon, stvoren je za pogodovanje uglavnom aktivnim pripadnicima JNA koji su početkom Domovinskog rata ostali zatočeni u svom snu o cjelovitoj Jugoslaviji. Kako im savjest i lojalnost nije bila na strani samostalne Hrvatske, vojno osposobljeni i aktivno sposobni za obranu Hrvatske hrabro odlučuju uzeti poklon u obliku mirovine od strane RH.
Najbolji primjer takvog čina koji također svaki mjesec već dvadeset pet godina tereti hrvatski državni proračun, a kako bi hrvatski građani shvatili na primjeru o čemu se radi, jest slučaj nedavno osumnjičenog Boška Poljaka, rođaka bivšeg premijera Zorana Milanovića koji je tek s nekoliko godina staža iz JNA kao poručnik korvete nekadašnje mornarice JNA, umjesto da svojim doprinosom i sudjelovanjem pridonese bržoj pobjedi Hrvatske nad agresorom, radije odabrao mirovinu koju mu je jamčio preuzeti Zakon.
Tako dolazi do apsurdnih situacija. Dok je svakodnevno od strane četnika i jugoslavenske armije pogibalo na desetke hrvatskih branitelja i civila ostavljajući uplakanu djecu, žene i roditelje, antihrvatski nastrojeni i ožalošćeni propadanjem Jugoslavije, pripadnici JNA uživali su u svojim toplim domovima besramno primajući mirovine za nekoliko godina staža provedenih u JNA koje je Hrvatska preuzela kao teret proračuna RH.
Uzimajući u obzir da je i ova obveza isplate mirovina vojnim osiguranicima JNA nametnuta obveza na teret državnog proračuna RH, te da se u državni proračun RH za te osobe nikada nije uplaćivala niti jedna kuna doprinosa, a uz izračun troška na godišnjoj razini od oko 290 milijuna kuna koje su potrebne za isplatu, dolazimo do činjenice da je u dvadeset pet godina samostalnosti RH svoj državni proračun oštetila za sedam (7) milijardi kuna.
Nažalost to nije zadnja riječ od strane JNA koja putem mirovinskog sustava iscrpljuje Hrvatsku i hrvatski narod. Dobro prikrivena i nikada objavljivana tajna odnosi se i na sukcesijske ugovore kojima je RH preuzela isplate bivšim, još prije Domovinskog rata umirovljenim pripadnicima JNA te bivšim službenicima u saveznim tijelima bivše SFRJ. Takvih po statističkim tablicama HZMO-a ima preko 150.000 tisuća s prosječnim mirovinama od 750.00 kuna. Ali i uz tako mali iznos mirovine, dobivamo podatak da je po ovoj osnovi za dvadeset pet proteklih godina isplaćeno preko trideset tri (33) milijarde kuna.
Zaključno, sukcesijski ugovori i preuzeti Zakon, za korisnike istog predznaka - JNA, po te dvije osnove hrvatski državni proračun u proteklih dvadeset pet godina koštali su četrdeset (40) milijardi kuna.
Najžalosnije u cijeloj toj priči je što su razno razne hrvatske antifašističke platforme u očima hrvatskih građana uspjele hrvatske branitelje predstaviti kao glavne antidržavne elemente, dok su od gore navedenih skupina pripadnika, JNA i boraca NOR-a stvorili poštene i radišne građane bez mrlje na obrazu.
Uostalom, niz predstavnika tih antifašističkih udruga javno proziva Hrvatsku za nanošenje štete, traži izjednačavanje prava pripadnika JNA s pravima hrvatskih branitelja, a pojedinci besramno podižu tužbe protiv Hrvatske za isplate invalidnosti koje im je SFRJ tijekom 1990. godina davala šakom i kapom samo da u još što većoj mjeri naštete hrvatskom državnom proračunu.
Odluka o izmjene i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi
Već spomenute antifašističke platforme uz svesrdnu pomoć tada vladajuće koalicije SDP-a, HNS-a, SDSS-a i prijateljskog saveza s udrugom „Veritas“ Save Štrbca, kreću u jednu od svojih najmračnijih avantura i zamisli. Kako financijski slomiti i uništiti njima omraženu tvorevinu zvanu „samostalna Republika Hrvatska“.
Zakon o područjima posebne državne skrbi iz 2003 godine mijenjaju Odlukom o „dopunama i izmjenama“ pretvarajući ga u katastrofu Hrvatskog državnog proračuna. Naime spomenutim izmjenama od 25. travnja 2013. godine, Zakon potpisan od strane ljubitelja „partizanskih kapica“ i tadašnjeg predsjednika RH Ive Josipovića, mijenja se i nadopunjuje u članku 12a dopunom da na stambeno zbrinjavanje, osim izbjeglica, prognanika i povratnika, po novim kriterijima imaju i bivši korisnici stanarskog prava.
Za tu svrhu osim lažnih insinuacija i izjava od strane raznih ministara Vlade Zorana Milanovića, da su spomenute izmjene direktive od strane EU, osniva se i posebni ured naziva „Državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje“ koji je u bivšoj Vladi vodila visoko rangirana članica SDSS-a Mirela Stanić Popović, koja je prema pisanju medija, tijekom okupacije RH bila čuvarica kninskog zatvora.
Da bi građanima Hrvatske pobliže objasnili pojam dobivanja i gubitka „stanarskog prava“ moramo se vratiti dublje u povijest Hrvatske. Praktično u SFRJ gdje je većina stanova bili pod režimom znanim kao “društveno vlasništvo”.Stanove su gradila državna poduzeća u društvenom vlasništvu ili drugi javni organi za dodjelu svojim zaposlenicima, koji su postajali “nositelji stanarskog prava”, ali ne i vlasnici. Kako se nije radilo o osobnom vlasništvu već o poklonu države ili državnih poduzeća, stanarska prava mogla su biti otkazana iz zakonom određenih razloga od kojih je najznačajniji bio propust nositelja stanarskog prava da fizički ne koriste svoj stan za vlastite stambene potrebe u neprestanom trajanju od najmanje šest mjeseci bez opravdanih razloga.
Što se vezano za navedeno dogodilo 1990. i 1991. godine? Većina tada naših „lojalnih“ građana RH nadajući se brzom porazu „ustaških snaga“ kao i većina pripadnika JNA, pakiraju svoje stvari i odlaze u Srbiju da bi zaštitili svoje „porodice“ od mogućih ratnih djelovanja, a veliki dio njih odlaskom u SRJ (Srbiju, Crnu Goru ili BiH) ponovno se stavlja u službu i funkciju agresora na Hrvatsku i hrvatski narod, nadajući se pobjedi i svom brzom povratku. Nažalost po njih, tada svoj san nisu uspjeli ostvariti. Kako je razlog njihovog odlaska bio inspiriran nelojalnošću državi u kojoj su živjeli, a društvene stanove su napuštali bez opravdanih razloga, izgubili su svoje stanarsko pravo.
Iako je Vlada Zorana Milanovića i njegovi antifašistički partneri, hrvatskom narodu predstavila jednu stranu priče, činjenice su bitno drugačije. Europa za one koji su samovoljno napustili svoje stanove i time izgubili stanarska prava ne tereti za njihovo zbrinjavanje države nasljednice. Najbolji primjer je presuda Europskog suda za ljudska prava gdje je stanoviti Đokić (pripadnik JNA, a kasnije i VJ) tužio BIH, a sud odbacio njegovu tužbu za povratkom stana obrazlažući da njegov slučaj ne podliježe pravnoj definiciji „izbjeglice“ te da je svojim služenje u snagama VJ nakon rata 1992.-1995. Godine, pokazalo njegovu nelojalnost BiH. Konačno, presuda Europskog suda za ljudska prava kaže; Sud smatra da u ovoj žalbi ne postoje naznake u predmetnom spisu da su domaće vlasti bile pristrane niti da su postupci inače bili nepravični i proizvoljni. Stoga je ova žalba očito neosnovana u smislu čl. 35. stavka 3. Konvencije i mora biti odbijena u skladu s čl. 35. stavkom 4. Konvencije.
Usprkost svim gore navedenim činjenicama, naša antifašističko nastrojena Hrvatska vlada na čelu sa Zoranom Milanovićem i u suradnji sa svojim ideološkim prijateljima antifašističkim platformama kao unutarnjim petokolonašima te Savom Štrbcem i udrugom Veritas kao „glasom savjesti“ iz susjedne nam Srbije, uz izmjene i dopune Zakona o područjima posebne državne skrbi, uvrštava i nameće „nositelje stanarskog prava“ u dugogodišnji proračunski dug i trošak RH koji se također mora obeštetiti.
Svakako, još je jednom vrlo bitno napomenuti, da ta radnja nije proistekla iz obveze RH prema EU već je poklon i dobra volja gore navedenih osoba i udruga, a sve s jedinim ciljem; financijskim uništavanjem RH.
Radi boljeg prikaza koliko takva „egzibicija“ i poklon države njezinim nelojalnim građanima košta, prije novo nametnutih „lojalnih“ korisnika stanarskih prava, možemo uzeti službenu izjavu Ivice Preskara iz 2013. godine, „načelnika Sektora za stambeno zbrinjavanje“ koji navodi da je regionalni stambeni program nastavak nacionalnog programa Hrvatske u koji je već uloženo više od šest (6) milijardi eura ili
četrdeset pet (45) milijardi kuna sa čime je zbrinuto 3.540 „porodica“.
Kako se broj korisnika „stanarskog prava“ prema izjavama „ovlaštenog glasnogovornika“ Vlade Zorana Milanovića, Save Štrbca i njegove udruge „Veritas“, kreće oko 75.900 osoba, nije teško uvidjeti da će u sljedećih dvadeset pet godina, koliko je rok za vračanje dugova nastao po tim osnovama, hrvatski državni proračun pa tako i njegovi građani, svake godine grcati u desecima milijardi kuna duga i troška da zbrinu one koji su pokazali svoju nelojalnost, a vjerojatno jedan veći dio njih i aktivno sudjelovao u agresiji na tu istu državu.
Zakon o mirovinskom osiguranju
Zadnji čavao u lijes Hrvatskog državnog proračuna antifašistička koalicija Vlade Zorana Milanovića i razne antifašističke udruge koje okuplja ista ideologija i spoznaja, mržnja prema Hrvatskoj i mržnja prema hrvatskim stradalnicima koji su uništili njihove snove o Jugoslaviji, nameću nova Zakonska rješenja o mirovinskom osiguranju.
Istom taktikom koju su koristili četnici u Domovinskom ratu, napadajući i osvećujući se na najslabijima uz dobro organiziranu propagandu popraćenu medijima, na čelu s generalom Mirandom Mrsićem, kreću u rat protiv roditelja, udovica i djece poginulih hrvatskih branitelja i hrvatskih ratnih invalida.
Pod krinkom ušteda u Državnom proračunu razdvajaju im mirovine na opći i povlašteni dio ne uzimajući u obzir iste kriterije kao i za sve ostale korisnike mirovina. Kako bi se „osvetili“ svim hrvatskim braniteljima kako onima u mirovini tako i onima koji tek trebaju jednog dana otići u mirovinu, oduzimaju im staž od 1990. do 1996. godine uz objašnjenje da RH u tom vremenskom periodu nije uplaćivala doprinose iako se kasnije uspostavilo da se tajna oduzimanja staža nije krila u hrvatskim uplatama već načinu obračuna staža.
Sve to upakirali su u Zakonsko rješenje koje ne ostavlja mogućnost izbora.
U isto vrijeme general Mirando Mrsić na čelu antifašističke koalicije svoje „poražene“ snage JNA dodatno, radeći na njihovom boljem standardu, nagrađuju posebnim člankom (185.) i posebnim uvjetima koji su hrvatskim stradalnicima nedostupni. Daje im mogućnost odabira dijeljenja mirovine razmišljajući pritom o osobama kao što su Milanovićev rođak koji imaju premalo staža pa im odgovara ostaviti mirovinu u jednom općem djelu. Za one „jadne i siromašne“ dugogodišnje pripadnike JNA donosi i novost, suprotnu tumačenju zbog čega je novi Zakon i napravljen, a to je ušteda.
Naime, kako bi im mogao povećati mirovine, ideološko-antihrvatski orijentirani general Mrsić opet se na teret hrvatskih građana vraća duboko u prošlost, prije nastanka samostalne RH, pozivajući se na Službeni glasnik iz SFRJ te umirovljenim pripadnicima JNA priznaje plaće od 1970. do 1991. godine, armijske dodatke, dodatke na čin i klasu, a sve u cilju kako bi im zakonski omogućio što povoljnije povećanje njihovih „zasluženih“ mirovina. Time je Vlada Zorana Milanovića ne samo oštetila državni proračun i omalovažila Domovinski rat već je svojim činom išla i protiv odluka Ustavnog suda koji u jednoj od svojih odluka iz 1997. godine govori da je Hrvatska „Zakonom o preuzimanju“ preuzela samo trošak isplate mirovina pripadnika bivše JNA, a ne i određivanje drugih prava iz mirovinskog osiguranja s obzirom da se za te osobe doprinosi nisu uplaćivali u RH.
Ratne štete, izdaci za branitelje, žrtve i stradalnike Domovinskog rata u Hrvatskoj
Još jedan vrlo bitan element o kojemu šute sve dosadašnje Vlade je potraživanje naknade za ratne štete koju su učinile JNA i Srbija na području Hrvatske. Nažalost kao i u svim ostalim slučajevima namećući krivnju hrvatskom narodu, antifašistički elementi udruženi u udruge, platforme, a po najnovijem i lige uspjeli su stvoriti klimu u kojoj malo građana razmišlja o toj činjenici.
Prema podacima Ministarstva rada i socijalne skrbi od 1991. do 1999. godine
izravna ratna šteta u gospodarstvu i na objektima iznosila je preko dvjesto trideset šest milijardi kuna, točnije 236.431.568.000 kuna ili 65.350.635.000 DEM.
U isto vrijeme nematerijalna šteta u vidu izdataka za žrtve i stradalnike Domovinskog rata te branitelje po raznim osnovama iznosili su do tog razdoblja još dodatnih trideset šest (36) milijardi kuna.
http://www.rsp.hr/ojs2/index.php/rsp/article/view/225/229
Z A K L J U Č A K
Nažalost za sve hrvatske građane, antifašističke snage koje su se putem udruga i platformi uspjele infiltrirati u sve pore Hrvatskog društva uz predvodnicu sa SDP-om, HNS-om, SDSS-om i ostalim koalicijskim partnerima Kukuriku koalicije i ideološkim prijateljem Savom Štrbcem iz Srbije, uspjele su svojim medijskim angažmanom nametnuti krivnju hrvatskom narodu, a svojim radnjama i zakonskim rješenjima slomiti i financijski uništiti omraženu im tvorevinu „samostalnu Republiku Hrvatsku“.
Šutnjom i odobravanjem ne samo da uništavaju hrvatski narod već uništavaju i svaki nadu i svjetliju budućnost našoj hrvatskoj djeci za bolje sutra.
Stoga pod hitno treba ukinuti sve postojeće zakone koji nisu dio europskih propisa, a koji svojim postupcima obezvrjeđuju Domovinski rat, uništavaju Državni proračun RH i nagrađuju agresora te zatražiti povrat svih sredstava uloženih u mirovine koje nisu doprinosima pokrivene u Hrvatskoj od strane fonda federacije u čijem su se sastavu nalazile do preuzimanja.
U protivnom Hrvatska država na veselje svih antifašističkih elemenata neće još dugo postojati.
Guido Hornik
