Sin dragovoljca i ratnog invalida koji je u vrijeme rata imao tri godine brutalno napada prijatelje svog oca! Kada smo se 1992. godine više mrtvi nego živi dovukli iz raznih bolnica, srce nam je bilo puno kada smo vidjeli kako se djeca bezbrižno igraju u parku. A onda je „beba iz parka“ odrasla, bildanjem „natukla“ 140 kg mišića i brže-bolje nasrnula na one koji su joj svojim teškim stradanjem osigurali mirno djetinjstvo. Mnogi se i danas sjećaju starog Mujo-Haso vica kako se je Mujo branio na sudu optužen da je ubio Hasu: – Ja staj'o kraj tarabe i gulio jabuku čakijom. U to naiđe Haso, oklizne se na jabuku i pade, a meni ispade čakija i zabije mu se u srce. I tako pet-šest puta. Slično su neki komunistički mediji opisali brutalni policijski napad na crkvu sv. Marka. Zapovjednik specijalaca je dreknuo: „Ne u crkvu!“, ali zločesti nedisciplinirani policajci nisu poslušali. Sram ih bilo! I tako tri puta. Na žalost, niti stari vic, niti njegova nova medijsko-policijska varijanta, nisu ni smiješni ni duhoviti. Problem je puno dublji. U pitanju je policijski napad na narod. ZAŠTO POLICAJAC „NAREĐUJE GRAĐANIMA“? Branitelje je zasmetalo to što im policijski zapovjednik „naređuje“ (srpska riječ). Policijski šefovi se međutim opravdavaju da imaju uporište u zakonu u kojemu imaju pravo „izdavati naredbe građanima“. Zakon je, zamislilte, iz 1992. godine. Zakoni iz tog doba često su preuzimani iz bivše države, pa je to možda formulacija još iz doba komunizma, kada su „milicajci“ mogli po miloj volji „peglati raju“. Ako je i nova formulacija, tim gore. Dakle već tada je policija dobila zadatak da trenira „rat protiv naroda“. U priopćenju se još navodi da policijom ne zapovijeda ministar, nego zapovjednik policije. Zamislite čuda! A mi kao ne znamo koga sluša policija u cjelini i tko je zapovjednik cijele Vlade! Na isti zakon poziva se i ministar Ostojić dok poput vjernog psa štiti svoga „gazdu“ preuzimajući na sebe svu odgovornost iako je dobro poznato da ni na WC ne smije otići dok „šef“ ne odobri. Uostalom, s time se je Milanović osobno hvalio prije samo nekoliko mjeseci. Vrli ministar tvrdi da je policija postupila „zakonito i da nije prekoračila ovlasti“. Na stranu dakle ministrovo komunističko uvjerenje da Boga nema i da je crkva obična kuća kao sve privatne kuće. Ovdje on tvrdi da je zakonito napasti narod u privatnoj kući nakon što su svi napustili javnu površinu. Naprotiv, po njemu je nezakonito da se narod od takvog napada brani i ne da policiji nasilno ući. To onda za njega više nije miran prosvjed. „RATNA BEBA“ SADA TEŠKA 140 KG NAPADA PRIJATELJE SVOG OCA U prvom planu našao se je najnasilniji „oklopnjak“ koji se je svom silinom zabio među branitelje, zbog čega se je odvojio od kolega i ostao u svojevrsnom „zarobljeništvu“. Onda je netko od režimskih doušnika u crkvi snimio fotografiju koja pokazuje kako u općem metežu jedan od branitelja pruža ruku prema policajcu iz čega je izvučena konstrukcija da ga „davi“. Naravno, to je onda odmah iskoristio Pupovac i njegovi mediji. Na početku je odnekud, možda iz samih obavještajnih (udbaških) krugova prostrujala vijest da se policajac zove Mile Babić, Srbin iz Tenje kod Osijeka. To je očito bila podvala. Ovom prigodom ispričavamo se što smo nasjeli na tu dezinformaciju. Ako doista postoji policajac Mile Babić, tj. ako i on nije izmišljen, ispričavamo se i njemu. Policijski šefovi su pompozno objavili da se divlji policajac zove Stjepan Ursa iz Osijeka. U priopćenju srcedrapateljno kažu: „Istine radi, na fotografiji se nalazi Stjepan Ursa, policijski službenik iz srca naše Slavonije, strastveni sportaš i uzorni policijski službenik za kojeg kolege i rukovoditelji imaju samo riječi hvale. Čovjek koji je 1991. godine imao 3 godine. Čija obitelj oplakuje svoje stradale u Domovinskom ratu i još uvijek traga za nestalima. Sin dragovoljca i hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata“. Kakav cinizam! Sin dragovoljca i ratnog invalida koji je u vrijeme rata imao tri godine brutalno napada prijatelje svog oca! Kada smo se 1992. godine više mrtvi nego živi dovukli iz raznih bolnica, srce nam je bilo puno kada smo vidjeli kako se djeca bezbrižno igraju u parku. A onda je „beba iz parka“ odrasla, bildanjem „natukla“ 140 kg mišića i brže-bolje nasrnula na one koji su joj svojim teškim stradanjem osigurali mirno djetinjstvo. Neslužbeno smo saznali da je otac „uzoritog“ nasilnika plakao kad je vidio što mu radi sin. Kasnije je na vidjelo izišlo kako se hvaljeni policajac ponaša prema malodobnom dečku koji slavi „norijadu“. Oborio ga je potrbuške na zemlju, gotovo cijelu minutu mu je klečao na leđima očito uživajući u svojoj „nadmoći“, a onda ga je, stežući mu ruku na leđima i pritišćući mu glavu gotovo do zemlje, vodao poput psa vjerojatno do „marice“. Svatko njegovu „akciju“ može vidjeti na internetu. I to je bilo očito postupanje „po zakonu“. Takav je „junak Stjepan“. Kada, međutim, naiđe na ravnopravne suparnike, puno je krotkiji, ali onda bijesni ministar najavljuje kaznene prijave protiv ljudi koji su se samo branili. Svi znamo kakav je Ostojić, ministar huliganske naravi. On još nije platio dug zbog toga što je brutalni policajac Aleksandar Sabadoš, sin četnika, do kraja života upropastio zdravlje jednog od najmlađih branitelja Vukovara Darka Pajčića. Očito je i to bilo „zakonito djelovanje policije“. Znamo i kako je vulgarno izvrijeđao Marka Franciškovića i njegovog oca rječnikom kojeg bi se sramio čak i ulični pijanac, da bi onda uz pomoć „podobnih“ liječnika zdravog čovjeka strpao u „ludnicu“. Do sada za sve to nije bio kažnjen, ali ne znači da ne će. Istina, dobio je opomenu od samog Boga jer je zbog neke infekcije bio na rubu smrti od koje ga je spasio njegov „klasni neprijatelj“ dr Drago Prgomet. No njegov komunistički um nije shvatio poruku iz tog iskustva. Nakon što se je neko vrijeme primirio, ponovo je iz njega provalila njegova urođena sklonost ka nasilju. NAKON GOTOVO UKIDANJA REFERENDUMA, NARODU SE UKIDA I PRAVO NA ODLUČIVANJE NA ULICI U ovom slučaju su manje važni i Ursa i njegov ministar, pa i sam premijer. Važnije je da i policija i oni koji njome upravljaju smatraju normalnim napad policije na narod. Čak im i zakon omogućuje da „naređuju narodu“. Zato ih njihovi instruktori treniraju na poligonima već više od 20 godina, umjesto za obračun s kriminalcima i teroristima. Obračun s narodom specijalna policija je u blažem obliku imala već 1995. godine (prije „Oluje“). Tada je u Zagreb stigao „đeneral vojske republike srpske krajine“ Mile Novaković (isti onaj koji je tenkovskom kolonom pobio Srbe prilikom njihove „bežanije“ u „Oluji“, a onda je taj zločin pripisan „ustašama“). „Đeneral“ je stigao na pregovore u rusko veleposlanstvo u njegovoj paravojnoj generalskoj odori. Mi koji se nismo slagali s takvim tretmanom zlikovca željeli smo doći do zgrade veleposlanstva i glasno izraziti svoje negodovanje. Ali policija je blokirala ne samo prilaz veleposlanstvu, nego cijelu Bosansku ulicu, zbog čega je zaustavljen promet Ilicom. Bili su oklopljeni slično kao današnji, samo manje suvremeno. Još je veću akciju policija poduzela 2000. godine kada je praktično uvedeno izvanredno stanje u gotovo cijelom centru grada oko hotela „Westin“ u kojem su se sastali „balkanci“ i dogovorili se da Hrvatsku smjeste na Balkan (region). Narod opet nije smio doći do riječi. Događaji na Markovom trgu govore da vlastodržci imaju namjeru i u buduće onemogućiti narodu odlučivanje izlaskom na ulice što je ustavno pravo naroda, posljednje koje mu je ostalo nakon što je referendum nizom trikova praktično ukinut. To je vrlo opasan postupak, jer ako ne otvoriš ventil, lonac eksplodira. Svi znamo što se je događalo u Ukrajini, a i prije nje u mnogim drugim državama. Jesu li Milanović i ekipa svjesni u što srljaju šaljući oklopljene policajce na narod? Ne bi li bilo potrebno provesti hitnu saborsku raspravu o djelovanju interventne policije i o osuvremenjivanju zakona koji se na nju odnosi? Možda bismo time izbjegli neko još gore „naređivanje narodu“ koje bi moglo imati i tragične posljedice.   Mario Filipi