Malo ličko selo Čanak, u jeku je rata branila postrojba jačine samostalnog voda u sastavu 118. brigade.

Vodom je zapovijedao Ivan Grbac, a pripadnici voda surađivali su i sa zapovjedništvom 133. brigade u Otočcu, no na današnji dan 1991. godine – ispostavit će se kako je to nedovoljno, te kako obrana nije dovoljno snažna da bi zaustavila neprijatelja s vrlo lošim namjerama.

Mučenje starice

Te prve ratne godine, 10. prosinca, pobunjeni Srbi iz Kozjana, Bunića i Ljubova, nahrupili su u snijegom okovano selo i u potpunosti ga zapalili, a o onome što su učinili mještanima – doznalo se naknadno. Nekoliko dana nakon okupacije sela, hrvatski su vojnici ušli u Čanak i zatekli najsurovije pobijene mještane. Neki od njih su odvedeni u logore, a po najmučnijoj sudbini poznata je starica Jaga Šnjarić od koje su četnici tražili da im preda zlatni nakit, novac i ostale vrijednosti.

“Branitelj sam, prošao sam rat, preživio upalu pluća i doživio svašta, ali najviše mi je žao moje majke koja je prošla tu patnju. Ppronašli su je zakopanu u vrtu s još nekim žrtvama iz Rijeke, pa je pokopana u Crikvenici. Tražio sam da se njezino tijelo premjesti ovdje u selo jer sam ja sada ovdje”, kazao nam je Jagin sin Dragan Šnjarić.

Zarobljena stanovnica Čanka: “Mokrili su po nama”

O tome kako su za vrijeme okupacije i pokolja u Čanku prošli zarobljenici toga sela, posvjedočila je i jedna stanovnica toga sela.

“Počeli su nas tući u jutro, sa tri strane. Neki su bježali, neki se sakrivali ali kada su upali u selo, ubijali su i tukli. Nas su zarobili i maltretirali. Ne mogu opisati taj užas. Zvali su nas ustašama, a ja sam bila zatvorena u Korenici. Tamo je bio užas, tukli su nas danima, mokrili po nama. I danas živim u Čanku a agresorima poručujem da im opraštam, ali ne zaboravljam.”