Iznenadila me je prepuna Društvena dvorana Općine Tisno na razgovoru samnom koji je organizirao don Lazar Čibarić. Naravno, najviše je bilo riječi o Ocu hrvatske države akademiku Franju Tuđmanu i Thompsonu. Svoje nove koncerte, na radost mnogobrojnih posjetitelja, Thompson počinje s čuvenim govorom predsjednika Tuđmana o izdajnicima koji se prodaju za Judine škude. Thompson zapravo i na taj način iskazuje svoju zahvalnost hrvatskom Predsjedniku za veliki dar koji nam je podario – hrvatsku državu. Namjerno ne govorim o “prvom hrvatskom predsjedniku” iz jednostavnog razloga što ona dva poslije njega jesu bili izabrani predsjednici RH, ali zar možemo upotrijebiti pridjev “hrvatski” za njih? Možemo li upotrijebiti taj pridjev za one o kojima je naš Predsjednik govorio u spomenutom govoru o judinim škudama? Mnogi hrvatski kolumnisti su već konstatirali ono što možemo čuti u svakodnevnim razgovorima: današnje vlasti sprovode velikosrpske interese. (Vidjeti npr. tekst Marka Curaća, JOSIPOVIĆ – Komu treba pružiti ruku ‘na drugoj strani’?, Hrvatski tjednik, 22. kolovoza 2013.) Nije Thompson bez razloga izabrao baš taj govor, zar ne? O tome kako je to izgledalo u Čavoglavama opisala nam je Eva Kirchmayer Bilić: Sokolov se krik prolomio Petrovim poljem preko Svilaje, zaorio je glas prvog hrvatskog Predsjednika Franje Tuđmana, molitva i vapaj Bogu i Hrvatima diljem svijeta, sa stotinu tisuća k Nebu i Gospi uzdignutih ruku. Evi naravno nećemo zamjeriti što je koristila ono “prvi” za jedinog hrvatskog predsjednika, zar ne? Možemo to tumačiti kao vjerovanje da ćemo uskoro dobiti i drugog! Tijekom razgovora jedno pitanje je bilo zašto toliko pišem o Thompsonu. Još na prvoj proslavi u Čavoglavama poklonio sam Thompsonu knjige napisavši mu da je jedan od najvećih živućih Hrvata. Danas mnogi državotvorni Hrvati u svojim tekstovima spomenu Thompsona, a urednici ga stave u naslovu – svjesni njegovog ugleda. Npr. pogledajte tekst sjajnog kolumniste Zvonimira Hodaka, Divljanje šaćice od 150 tisuća nacionalista u Čavoglavama, tamo namjerno ne pozivaju Boru Čorbu, Cecu, Bajagu… Svjedoci smo koliko je Thompson svojim pjesmama učinio i stalno čini da se mladi i danas osjećaju ponosni što su Hrvati, kao što smo se osjećali u vrijeme Oca hrvatske države akademika Franje Tuđmana. Zato me nije iznenadilo kada sam dobio slijedeći e-mail. G. Ivan Bradvica, dipl. ing. građ. i pjesnik mi piše: Gospodine Josipe! Nakon Vaših informacija o proslavi Dana pobjede u Čavoglavama odlučio sam posvetiti pjesmu o Marku Perkoviću pa Vam je šaljem u privitku...

Marko Perkoviću Thompsone

Marko Thompsone

iz Tvog glasa slavljenički zvone

riječi i osjećaji životoljublja

koju glazba sljublja

u budućnost potomstva

hrvatskog zraka, kopna i pomorstva.

Hrvatstvo slave

pronosom istine prave.

Prihvatio Te je puk

njegov si istinski slavoluk

lučonoša gdje Hrvata ima

ljubav si među Hrvatima.

Neka Te poživi Bog

na ponos naroda svog.

Pjevaj danas, pjevaj sutra

vedra su s Tobom sva jutra.

Duša nakon naše žrtve cvate

Marko brate

pjevaj u slobodi mira

hrvatskog veselja našeg odabira.

  Koliko god me nije iznenadio e-mail s pjesmom o Thompsonu, toliko me je iznenadilo kada mi se prije nekoliko dana opet javio g. Bradvica sa slijedećom pjesmom:  

Josipe Pečariću

S Vašim javnim znanjem

uočenim negativnim stanjem

ne znanja i destrukcije

u vlasti nacije

priželjkujemo život bolji

po našoj suverenoj volji.

Matematičke i društvene nejednakosti

bilo koja struka

poput ljudskih ruka

iskustvom spozna

zakonitosti života

rijetko tko dozna.

Vi ih znate

obogaćujte Hrvate

a i druge

kao do sada

pa neka vlada

onaj tko zna bolje

to se očekuje dolje.

Kao pripadnici puka

u kojem se nagrađuje

žrtva, trud i muka

vođe pregaoce

stručne stvaraoce

slične Vama poznajete

njih okupite

na izborima se nametnite

Hrvatsku iz krize izvucite.

Mi Vas želimo gore

sve je dolje gore

rješite naše more

djela nade iz Vas zbore.

Akademiče Pečariću

želim Vam od srca sreću.

  Od puno naših ljudi dobijam poruke u kojima hvale pojedine moje tekstove i ukupan angažman na koje obično ne odgovaram, ali ova pjesma me je ponukala da to učinim svima odjednom. Naime, sve takove poruke doživljavam kao žal za našim Predsjednikom. Zašto? Sredinom 1992. godine otišao sam u Melbourne na poziv sveučilišta LaTrobe.  Odmah sam se povezao s tamošnjom hrvatskom zajednicom. Bila su to teška vremena, a informacije nisu bile lako dostupne. Kao sveučilišni professor smatrao sam se obaveznim objasniti našim ljudima što se zapravo dešava u Lijepoj našoj. Postavio sam sebi zadaću – mogu li iz doista malo podataka kojima smo raspolagali shvatiti što to zapravo naš predsjednik radi. Satima sam “slagao kockice” i potom objašnjavao ljudima o čemu se radi. Da sam doista bio uspješan u tome pokazuju i slijedeće tri priče. Prva se odigrala dan nakon Predsjednikova govora u Melbourneu 1995. Supruga jednog našeg konzula rekla mi je da me se sjetila u trenutcima kada je jednoj manjoj grupi naših ljudi Predsjednik u povjerenju govorio o situaciji na ovim prostorima: -          Govorio nam je sve ono što ste nam Vi objašnjavali prošle godine preko radija! Druga je iz kasnijeg perioda. Supruga velikog ratnog ministra Gojka Šuška gđa Đurđa mi je rekla da kada čita moje tekstove ima dojam da sam sjedio s njima kada su donosili važne odluke koje komentiram u svojim tekstovima. Na kraju i na razgovoru u Tisnom sjano je primljen moj govor s komemoracije u Adelaideu koji je pročitala gđa Mira Vrbanović (svojevremeno je na jednom predstavljanu u Splitu isti govor pročitao don Josip Čorić), koja je i inače sjajno vodila razgovor, a u kome sam dao sukus Tuđmanove politike. Mnogi naši ljudi razumiju i vjeruju da su moje interpretacije Tuđmanovih zamisli doista dobre, pa čak neki znaju reći kako sam ja najveći živući Tuđmanist. Meni je drago čuti da uspješno obavljam zadaću koju sam si postavio sam sebi te daleke 1992. godine u Australiji. Međutim, mnogi ne razumiju da se radilo samo o interpretaciji Tuđmanove politike pa me pozivaju, kao i naš pjesnik, da radim nešto što ne treba raditi netko tko samo objašnjava tuđe zamisli. Kada sam na hrvatskim radio programima (Sydney, Melbourne, Adelaide) govorio našim ljudima – oni su doista bili oduševljeni. Zapravo nisu ni bili svjesni da su se oduševljavali Predsjednikovim umijećem koje sam ja samo interpretirao. Tako mi je jedan tamošnji Hrvat (nisu mu tamo priznali naš fakultet, pa ga je ponovno završio; u tim 90-ima je već bio magistar, a kasnije je i doktorirao) rekao: -          Josipe, Ti bi trebao biti predsjednik Hrvatske! -          Baš ste vi Hrvati čudni ljudi. Bog Vam je dao Tuđmana, a vi hoćete mene! Inače, smiješno mi je kada su mi svo vrijeme poneki naši ljudi govorili isto što i taj prijatelj iz Australije iz jednostavno razloga što bi odmah pokazali da mi baš puno i ne vjeruju. Naime, rekao bih im da sam ja pogrješan kandidat i da je pravi prof. dr. Miroslav Tuđman. On samo ne interpretira tuđe zamisli, već slično ocu, od svega toga stvara znanost. A ako promatramo i pobjedu u ratu, znamo da je jedna od glavnih komponenata uspjeha Hrvatske vojske bila i obavještajna služba koju je vodio upravo Miroslav Tuđman. Još 2000., kada je već krenula detuđmanizacija, uvjeravao sam HDZ-ovce da moraju istaknuti, već tada, kandidaturu profesora Tuđmana za buduće predsjedničke izbore. O tome sam govorio i uoči posljednjih predsjedničkih izbora (a dao u nizu knjiga pa i u Hajci na Thompsona, str 79.): U Večernjem listu sam već spomenuo kako sam još 2000., na Amac mreži pisao, (tada sam bio u Australiji) kako je HDZ odmah trebao odgovoriti na pokrenutu detuđmanizaciju (tj. rashrvaćivanje Hrvatske) i na napade na obitelj Tuđman, najavom da će njihov kandidat na sljedećim predsjedničkim izborima, biti upravo Miroslav Tuđman. Tako bi poručili da im nije važna samo vlast – jer će ići s kandidatom koji nije član HDZ-a. A takva poruka bi, itekako, trebala zabrinuti detuđmanizatore, jer bi morali računati na vrijeme koje dolazi, na vrijeme u kojem će im opet jedan Tuđman – biti predsjednik države. U predgovoru knjige Za ponosnu Hrvatsku iz dana u dan koju sam poslao samo prijateljima uoči drugog kruga tih izbora napisao sam: Zapravo smatram se i osobno odgovoran jer sam pripadao najužem krugu onih koji su nagovorili g. Tuđmana da se prihvati kandidature. Ni svi članovi njegove obitelji, ni neki najbliži prijatelji nisu ga podržali u tome. Bio sam uvjeren da sve što smo sve ove godine radili i akademici Aralica i Barišić, ja, a i neki drugi akademici, mnogi drugi intelektualci pa konačno i HKV garancija da ćemo se okupiti oko MT u velikom broju. Bilo je očito da se ovi iz vlasti jedino njega boje. Da njegovo prezime pomaže u razbijanju očekivane medijske blokade. Iz dana u dan postajao sam svjestan da ljudi ne drže puno do toga što mi mislimo. Nisu polemizirali s našim stavovima, valjda smo bili preglupi da bi to trebali. Samo sam slušao o novim mogućim kandidatima. I onda su se pojavili i to tada kada je već MT i neki koji ga podupiru obišli SAD, Kanadu, Australiju. Kao da su htjeli potvditi zašto sam u emisiji kod dr. Tomca rekao da vjerujem samo MT, jer sin sigurno neće izdati oca! Dok je Thompson vjerovao hrvatskim akademicima, pa je svoju podršku dao profesoru Tuđmanu (i na TV spotu), takva je podrška izostala i od Crkve u Hrvata (i u Hrvatskoj i u BiH), od mnogih državotvornih intelektualaca i od hrvatskih privrednika. Hrvatski akademici im očito nisu zaslužili takvo povjerenje! I u nedavnom intervjuu za Hrvatski fokus ponovo sam govorio o tom mom prijedlogu HDZ-ovcima iz 2000-e:

Nisu razumjeli ni tada, ni na zadnjim predsjedničkim izborima (ne samo HDZ), a ne vjerujem da će i ubuduće, iako je prof. Tuđman sada njihov član (zapravo je na izborima spašavao HDZ u momentu kada je sve učinjeno da se HDZ izbriše s povijesne scene). A tako bi danas najjednostavnije svima pokazali da se doista vraćaju Tuđmanizmu! I dalje mislim kako je Tuđmanizam preduvjet za bilo kakvo hrvatsko okupljanje.

Zapravo je prof. Tuđman HDZ-ov zastupnik. Sjetimo se da je on postavio zastupnička pitanja o porezu za knjige generalu Praljku (proglasili su šundom knjige hrvatskog generala o Domovinskom ratu) ili o položaju novaka na sveučilištima. Jedini je saborski zastupnik potpisao i Pismo VSUN-a o Hrvatima BiH, ili ono o neopozivoj ostavci Gorana Radmana, ostalih urednika HTV-a, te Duke. Da ponovim, ako mi se ne vjeruje u procjeni oko predsjedničkog kandidata, iako nisam naišao na neki ozbiljniji tekst koji oponira mojim argumentima, kako se može vjerovati nekim drugim mojim odlukama. (Ponavljam: ne treba s pravom jer nije isto donositi odluke i objašnjavati odluke koje je netko drugi već donio.) Zapravo, koliko sam bio u pravu kada sam govorio o utjecaju medija u izborima pokazuje i članak Marka Curaća Prije će smijeniti Nadzorni odbor HRT-a nego Josipovićeva miljenika Gorana Radmana, Hrvatski tjednik 22. kolovoza 2013., u kome se konstatira kako Josipović ne će dopustiti smjenu Radmana jer mu je potreban da mu pomoću HRT osigura još jedan mandat. S druge strane poznato je također da je od tih predsjedničkih izbora moje djelovanje vezano samo za obranu vrijednosti Domovinskog rata. Međutim, bez obzira na sva ta nerazumijevana, zahvalan sam svima kojima se sviđa to što radim, jer – kao što sam već naglasio – to doživljavam kao pohvalu politike i državničkog umijeća predsjednika Tuđmana, a meni govori da su moje interpretacije bile doista dobre. Posebno sam zahvalan i Thompsonu jer sve što radi – radi u slavu Lijepe naše. Slavi našu domovinu koju nam je podario Otac hrvatske država akademik Franjo Tuđman. Kada vidimo i sto tisuća mladih kako na njegovim koncertima pjeva zajedno s njim jasno je i nama (a bogme  njima): Tuđmanova Hrvatska živi u mladima i ništa je više ne može i neće slomiti!     Akademik Josip Pečarić Izvornu vijest možete pogledati OVDJE