NIKAD NIJE KASNO
“Ovisi gdje idete.” - okrznuo nas je pogledom prometni policajac sveudilj gledajući hoće li se tko pojaviti s namjerom kretanja u nepreporučenu smjeru na ovom drniškom križanju tik uz riječicu Čikolu. “Samo do Čavoglava! Službeno! Gospodin je došao iz Zagreba, pa da nam ne propadne trud.” - pokušavao je moj gostoprimac saznati od policajca što više detalja glede tih blokada na cestama. Meni je bilo neugodno, jer zapravo nisam imao baš nikakva službenog posla na mjestu prema kojem smo namjeravali krenuti, ali prilika se nije smjela propustiti makar morali dio puta pješačiti zbog ove blokade. “Do Čavoglava može, ali dalje će vas naši zaustaviti. Možete meni lagat’ koliko ‘oćete, al’ naši ne puštaju i gotovo.” - dobacio je policajac pomalo nezainteresirano okrećući se prema nadolazećem kamionu, koji je stizao iz grada i na policajčev znak zabrane prolaska samo je odmahnuo rukom i mirno se uputio na cestu prema Šibeniku. Tako su se ponašali i svi ostali ne mareći što ih policajac preusmjerava, a moj pratitelj je silno ponosno i stalno tumačio kako to govori o raspoloženju njegovih ljudi u županiji. Naši branitelji zatvorili iz protesta cestu odmah iza Čavoglava zbog tjeralice za generalom Norcem i ja sam potpuno pristajao uz njih, ali mi se nekako činilo da to ipak ne bi trebalo smetati izvršenju mojeg zavjeta. Na kraju je ispalo da i neće, jer je moj pratitelj i gostoprimac bez odlaganja sjeo u automobil i pozvao me na suvozačko sjedalo. Jurnuli smo praznom cestom vozeći pokraj Čikole uzvodno, a ja sam morao priznati kako je krivica za neugodnosti u potpunosti na meni. Trebao sam to davno obaviti. A opet, naprosto nije bilo prilike. Bio sam od 1995. godine barem dva puta u Drnišu, ali svaki put je to bila neka hitnja, kao ono poslije Oluje kad je trebalo obaviti hitan i tajni posao u sasvim napuštenoj vojarni, pa nikome nije padalo na pamet voditi me do izvorišta Čikole. Privatna putovanja su me pak vodila na druge strane i nikako nisam stizao otići u zaleđe Šibenika. Radoznalo sam motrio zanimljivi krajolik pokušavajući pratiti riječi mog gostoprimca, koji mi je davao iscrpne podatke o kraju kroz koji prolazimo, ali uglavnom sa stanovišta događaja u Domovinskom ratu. Još uvijek je to bila glavna tema razgovora u mojim brojnim susretima s ljudima iz ratom stradalih krajeva. Zato mi i nije bilo teško nagovoriti gostoprimca na ovaj put. Čim je čuo razlog moje želje za putovanjem odlučio je bez odlaganja krenuti put izvora Čikole. Poslovni razgovor smo stvarno mogli voditi jednako u automobilu putujući prema Čavoglavama kao i u njegovu uredu, a vjerojatno je računao kako dolazi u povoljniji položaj pri razgovoru ispunjavajući moju privatnu želju. Zapravo nisam zbog toga trebao osjećati grižnju savjesti budući nije u igri bio veliki novac i gospodin je naprosto bio na mene upućen. Meni je pak bilo važno ispuniti taj zavjet iz prosinca 1991. ponovljen negdje u travnju 1992. godine. Tog teškog prosinca bio sam pred osobnim slomom, što zbog nacionalnih što zbog obiteljskih tragedija uzrokovanih ratom. Nakon pada Vukovara ni jedan događaj me nije mogao istrgnuti iz teške depresije u koju sam propadao unatoč svijetla u daljini, kao npr. uspješni pomaci u zapadnoj Slavoniji. Doma je uz moje brojne prognanike bilo najteže i ja sam uglavnom iskorištavao svaku priliku za potrebne i nepotrebne terenske zadatke. Nisam mogao više podnositi taj dugotrajni put kroz trnje, a to je valjda svaka budala mogla na meni opaziti. Jedno jutro mi je prije sastanka Stožera u sobu nahrupio Radovan noseći u ruci nekakav kazetofon i tražeći nek mu posvetim barem nekoliko minuta. Bez uvoda stisnuo je gumb i iz uređaja je odjeknula jednostavna melodija o nekakvim Čavoglavama. Prvi trenutak sam htio Radovana izbaciti iz ureda, jer mi u ono vrijeme nije bilo do glazbe niti do praćenja tijekova razvoja rodoljubnih napjeva. Onda sam naglo zastao osjećajući izuzetnu bliskost s tim jednostavnim pjesmuljkom. Naprosto me ta pjesmica krijepila i kao da sam njome dobivao nekakvu energetsku ili stimulativnu injekciju izravno u venu. Točno je odgovarala mom raspoloženju s kraja 1991. godine. Ova mala pjesma mi je govorila kako i drugi razmišljaju na meni sličan način. Jedino nisam znao gdje su te Čavoglave, ali mi se rečeno činilo sasvim nebitnim, jer su Čavoglave u tim vremenim bile i sam grad Zagreb. Moram priznati kako sam nabavio video snimku rečene pjesme i višekratno je gledao na televizoru uživajući u krezubu glavnom izvođaču shvaćajući ponovo kako je to prva i jedina izvorna pjesma s ratišta. Već tada sam obećao sam sebi otići u Čavoglave i napiti se vode s izvora Čikole. Onda sam koji mjesec kasnije učvrstio svoju odluku kada mi se nećak vratio iz srpskih logora u jednoj od onih proljetnih razmjena zarobljenika. Dečko je bio stvarno u tešku fizičkom i psihičkom stanju, ali ga je pjesma o Čavoglavama jednako potaknula kao i mene koji mjesec ranije. Tako sam još jednom potvrdio sam sebi kako moram posjetiti to čudno mjesto negdje tamo u zaleđu Šibenika. Zavjeti su zato da se odgađa njihovo izvršenje, ali ovo se ipak previše otegnulo i bio sam odlučan pješačiti, ako se autom ne uspije doći do izvora Čikole. “Evo smo stigli. Treba se samo spustiti do jezerca.” - nasmijao se moj pratitelj zaustavljajući automobil na uskom puteljku iznad kuće u gradnji. Putem mi je objasnio da do Čavoglava nema smisli ići, jer je sam izvor iz pjesme smješten u ovom zaseoku, a naselje Čavoglave je jednako neatraktivno kao i ovo gdje se nalazi izvor. Drugačije sam to zamišljao sjećajući se kako izvođači pjesme u televizijskom spotu stoje pokraj malog atraktivnog vodopada, kojeg su očito branili i obranili. Ovo što sam vidio nije me moglo oduševiti niti me podsjećalo na televizijski spot iz 1991. godine. Divlja gradnja na sve strane zapriječila je prilaz malom jezercu u kojeg uvire voda iz okomite stijene iznad njega. U tom času nije bilo traga izvorištu budući je drniški vodovod zahvaćao vodu ispred njega u nekoj od krških kaverni, pa je onda tek malo vode dotjecalo u jezero. Iz jezera se voda cijedila preko onih vodopada iz spota tako škrto da sam vodopad tek mogao slutiti. Odmahnuo sam rukom i uputio se za mojim gostoprimcem niz neuređenu padinu do jezerca zapažajući usput kako je divlji graditelj unakazio cijelu obalu iznad jezera prema selu. Zastali smo u šutnji na rubu plitkog jezerca i ja sam bio zahvalan pratitelju na razumijevanju. Čuo sam od njega putem kako su se upravo tu između vodozahvata i jezerca vodile odlučujuće bitke za cijelo područje ovih zaselaka, a četnici su uspjeli dan ili dva držati vodozahvat pod svojim nadzorom. Međutim, dvadesetak metara udaljeni izvor Čikole nisu nikada uspjeli osvojiti. Kasnije su hrvatski branitelji vratili cijeli Miljevački plato, ali su bitke za izvorište postale legenda. Sagnuo sam se i zahvatio skupljenim šakama malo vode iz jezera i više prolio nego popio. I onako nisam bio žedan nego sam smatrao kako upravo to trebam napraviti. Shvatio sam kako uopće nije važna prirodna ljepota tog škrtog krajolika niti me se tiče divlja gradnja u nekakvom zaseoku pokraj vodozahvata. Nisam dolazio ovamo zbog krajolika nego zbog razloga koje je danas teško objasniti onome tko ih ne razumije. Uostalom ti isti ne razumiju ni ove blokade cesta, a oni što blokiraju ceste razumjeli bi bez i jedne riječi obješnjenja razloge mog dolaska na ovo neatraktivno mjesto. Mokrim rukama rastrljao sam onih nekoliko suza preko lica da se ne bi pomislilo kako sam plakao i uputio se natrag prema automobilu s osjećajem zadovoljstva zbog konačno ispunjene obveze. Malo je vjerojatno da će netko iz današnjih vlasti pročitati ovaj tekst. A ne bi bilo loše za njih same. Jer sigurno im nije jasno kako je moguće da Hrvati više vjeruju Thompsonu nego njima i pored svih pritisika na velikog hrvatskog kantautora. Dapače, što ga više napadaju – sve više i više ljudi razumije kolika je uloga Bojne Čavoglave u našim životima. Vjerojatno im trebamo zahvaliti što zbog njihovih napada na Thompsona danas možemo čitati i istinitu priču o posjetu nasega knjizevnika prof. dr. sc. Franje Plavšića izvoru Čikole prije više godina. Josip Pečarić Izvornu vijest možete pogledati OVDJE
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.