Još koja godina kukavičke politike Zagreba prema povijesnom revizionizmu Beograda dovest će do toga da nas Srbija optuži da smo mi napali nju, a ne ona nas Generacije Hrvata i Srba i svih drugih u bivšoj SFRJ učili su da su četnici i ustaše jedno te isto. Partizani su bili pobjednici, ustaše i četnici izgubili su rat. I ovih su se dana mnogi mlađi iznenadili kad su na fotografijama Zagreba iz svibnja 1945. i ulaska partizana vidjeli na ulicama neke čupave spodobe sa šajkačama, kokardama i šubarama. To su bili četnici koji su bježali prema Bleiburgu zajedno s ustašama, a slična im je poslije bila i sudbina jer je dobar dio njih završio s metkom pobjednika ispaljenim u potiljak. Četnike potom, mi u Hrvatskoj, dugo nismo vidjeli, a potom su se pojavili početkom 90-ih na velikosrpskim mitinzima koje je iz Beograda na Hrvatsku usmjeravao srpski vožd Milošević. Ubrzo su ti četnici uzeli oružje, pa su zajedno s raspadajućom JNA napali Hrvatsku, potom BiH, a na kraju i Kosovo. Premda su u tom ratu pobijedili Hrvati, Bošnjaci i Albanci, u nekoj svojoj paralelnoj povijesti današnje generacije u Srbiji o tome nemaju pojma. A oni koji se i u Srbiji sjećaju tog spoja kokarde s mrtvačkom glavom i zvijezde petokrake JNA sada u njima vide samo branitelje Srbije. Da bi uspješno spojila fašiste i antifašiste, Srbiji je trebalo vremena, no u posljednje dvije-tri godine, pod vodstvom svog mini vožda Vučića, i taj je posao uspješno dovršen. Na vojnom mimohodu u Nišu na Dan pobjede stupali su i "veterani iz ratova 90-ih". Tu su, dakle, bili i razni Beli orlovi, šešeljevci, arkanovci i ostali četnici. Ili kako je to sasvim jasno rekao ministar obrane Srbije, notorni Vulin, "to više nisu ljudi koji su morali kriti da su se borili protiv NATO-a ili da su sudjelovali u građanskim ratovima na prostorima bivše Jugoslavije..., to su ljudi koje poštujemo i kojima konačno odajemo zasluženu počast". Rekao je Vulin da se o toj "generaciji naših ratnika" šutjelo kao da su ih se u Srbiji stidjeli. I premda su u Srbiji još 2004. izjednačili partizanski s tzv. ravnogorskim (četničkim) pokretom, ipak je trebalo proći nešto godina da vođi četničkog pokreta Draži Mihailoviću podignu spomenik, kao "prvom antifašistu Europe". Prije godinu dana, vojska Srbije poslala je delegaciju oficira i vojnika koji su na njegov grob i službeno položili vijence, naravno na 9. svibnja. Još prije je general Simović, inače komandant kopnene vojske Srbije, na svečanosti otpjevao četničku pjesmu "Oj, planino". Izbio je mali skandal, no general je objasnio da je pjevao pravim četnicima, a ne onima iz filmova Veljka Bulajića. Još malo prije toga, u srpnju 2017., u Srbiji je podignut spomenik i majoru JNA Milanu Tepiću, koji je 1991. dignuo u zrak skladište oružja u Bjelovaru i pritom pobio 11 hrvatskih branitelja. Počast Tepiću odala su čak dva Vučićeva ministra i kazali da time ukazuju čast "čitavom srpskom narodu". Zaključili su da je zahvaljujući tom spomeniku Srbija pravednija država, bolja nego što je jučer bila. I tako su u Srbiji planski u samo nekoliko koraka "posušili" prljavi dio svoje prošlosti i stvorili umjetnu povijest, kao što se gotovo ni iz čega naplavi umjetno jezero, pa sve proglasili pobjednicima i pravednicima. Završni "tač" na stvaranje te jedinstvene srbijanske legure antifašista, fašista i agresora dao je i predsjednik Srbije koji je lekciju iz Niša završio parafrazom J. B. Tita: "Živimo kao da će sto godina biti mir, a budimo spremni zemlju braniti u svakom trenutku". U svim tim proslavama u Srbiji našlo se vremena i za poruke Hrvatima, pa se spominjao i Jasenovac, a posebice su se naslađivali jer je papa šokirao Hrvate izjavama o kardinalu Stepincu i objašnjenjem da je srpski patrijarh Irinej svojevrsna nadzorna osoba katolicima. Taj put stvaranja novokomponirane nacionalne povijesti u Srbiji samo je u početku izazivao neki otpor domicilnih antifašista i povjesničara. Reakcije na zadnji Vučićev niški amalgam nisu, međutim, zabilježene ni iz stranih veleposlanstava, kod antifašista, židovskih udruga. Povijesni revizionizam Beograda nije primijećen ni u Hrvatskoj, izostale su reakcije Pupovca, Habulina, Krausa, ali i naše Vlade. Što je zapravo zapanjujuće, pogotovo kod antifašista koji su istodobno izviždali izaslanicu predsjednice RH Mirjanu Hrgu jer Grabar-Kitarović ne mogu oprostiti što je s Pantovčaka maknula bistu Tita. Kako im ne smeta što je Vučić tako uspješno spojio Tita, Dražu i one teroriste koji su harali Hrvatskom pet godina? Plenkovićeva Vlada odlučila je ignorirati sva prozivanja iz Beograda i ne komentirati četnikovanje. I još se jedanput vidi da je takva politika jadna i kukavna jer zapravo poziva Beograd da iznova napada. Još koja godina takve hrvatske neaktivnosti omogućit će Srbiji da nastavi revidirati povijest pa se ne treba čuditi ako Beograd na kraju objavi "urbi et orbi" da je agresor 90-ih bila Hrvatska, a ne Srbija.