Kako su i zašto dečki i cure u trapericama i tenisicama stali pred tenkove i topove, zagonetka je i za svjetske vojne stratege. Ponajviše stoga što su te cure i ti dečki pobijedili u tom nametnutom Domovinskom ratu. Kada naš Hrvatski političar to ne može shvatiti on kaže kako je to bio građanski rat i kako je taj isti dakle Domovinski rat vođen jer su se srpskoj manjini u Hrvatskoj uskratila prava. ¸Zašto znamo da ti i takvi političari nisu u pravu. Zato jer bi svaka manjina kad tad pobjedila da su joj uskraćena prava ili slobode. Apsurd je u tome što oni ni neznaju koliko su u pravu naime u bivšoj državi Hrvati i građani Hrvatske iako su u saveznoj državi konstitutivan narod bili su manjina kada se uzme u obzir brojnost i glasovi republika federacije da je tomu tako upućuje činjenica kako su se Hrvatima brojčanoj manjini u bivšoj državi u želji da iskoriste ustavna određenja samoodređenja do otcijepljenja, usprotivile Srbija najveća republika u federativnoj državi i Crna Gora i to instrumentima zajedničke vojne sile kao što je tzv. Jugoslavenska narodna Armija i druge savezne istitucije i službe. Gotovo da nema naroda u svijetu koji nije ostvario onaj potrebni minimum prava i sloboda za svoj narod za svoje građana. To je uočio i sjajni pruski strateg Von Clausevitz koji definira rat kao čin sile kojim se protivnika navodi na podređivanje našoj volji, a snažna narodna volja Hrvata i građana Hrvatske nije se htjela pokoriti agresoru. Što je to dakle što male narode vodi u pobjede nad velikima, što vodi Davidovoj pobjedi protiv Golijata. To je superiorna i veličanstvena ideja slobode. Hrvatska je od Vukovara do Dubrovnika bila branjena velikim žrtvama koje je vodila superiorna ideja slobode i to kao slobode za nešto, a ne kao rat iz mržnje. Hrvatski branitelji krenuli su u Domovinski rat vođeni željom za slobodom, sa visokim dragovoljačkim i mobilizacijskim odazivom. Vukovarski i općenito hrvatski branitelji odolijevali su nadmoćnim snagama neprijateljske soldateske, prvenstveno zato što su bili nošeni jednom od najsuperiornijih ideja u ljudskoj povijesti, ideji koja je i mijenjala povijest, konceptom i idejom slobode. Sve je počelo francuskom revolucijom i pojmovima slobode, jednakosti i bratstva koje su vodile francuske vojnike sve do Moskve. Hrvatske branitelje s krunicom oko vrata u prvim danima rate nisu vodili veliki vojni stratezi, oni nisu bojevali sjajnim modernim oružjem, oni su bili vođeni najjačim poznatim oružjem, vjerom u slobodu. Napadači na Hrvatsku, njene gradove i sela bili su vođeni zločinačkom idejom s ciljem osloboditi zacrtane dijelove Hrvatske sjevero-zapadnije od linije Virovitica-Karlovac Karlobag od nesrba kako bi stvorili etnički čist prostor. Takva morbidna vizija (ne)slobode je bitno manje motivirajuća za većinu, ona jedino motivira manjinu unutar jednog naroda na činjenje nečovječnih zločina. U znanstvenoj literaturi imamo podatke koji govore o tome kako svaki narod ima do 5% psihički poremećenih osoba, a djela i mobilizacijski odziv u našega protivnika govore nam što je činilo osnovu protivničke vojske. Ovdje se ne radi o velikim i malim, zločestim i dobrim narodima, nego velikim i malim idejama. Neki nam opet nameću tezu, i to oni koji žale za „Jugom“ od koje je čak istoimeni auto imao veću perspektivu bar ga se više spominje, ismijavajući ga u američkim filmovima kako je za nasilan raspad bivše drzave kriv famozni memorandum SANU. Koji je u dobrom dijelu solidan dokument, kada se govori o gospodarskom kolapsu izvana novcem pumpane države, a tvorci teksta dobro su već polovicom osamdesetih godina prošlog stoljeća primijetili kako će se u Europi nešto krupno dogoditi i kako će se Srbija naći na vjetrometini ideja i demokratskih promjena, slomom bipolarne koncentracije sile na pravcu istok-zapad. Pisci memoranduma nudili su projekt reakcije u reviziji Ustava iz 74 godine u oblik unitarne države, a to su htjeli zaogrniti naoko čistim liberalno demokratskim načelom jedan čovjek jedan glas. Za Srbiju i Srpski narod u njoj i izvan nje bila su pogubna sredstva koja su se predlagala vlasti za postizanje ciljeva iz memoranduma, a to je bila surova primjena brahijalne sile. To me uvijek potsjedi na mojeg prijatelja iz odrastanja Esada. Esad je zavolio jednu curu i to je predivan, plemenit i opjevan osjećaj, pa je Esad na plesnjaku htio plesati sa tom curom što je pobjednički pristup cilju posebno jer su na redu bili sentiši ili kako smo onda to zvali stiskavci. Pa smo onda mi sirotog Esada hrabrili, samo je stisni neka osjeti, pa onda malo po malo spoštaj ruku i sl. Proplem je bio u tome što je Esad bio sjajan i nagrađivani hrvač grčko-rimskog stila, pa ju je onako jak tako stisnuo da je cura jauknula i stisnula mu zvonku šamarčinu. Esad onako velik od muke se zacrvenio i skoro zaplakao jer on ju je žarko volio, no bio je hrvač i imao lože, savjetnike ukratko ložu izvedbu. Eto i oni kažu za sve je kriv e-SAD-e. Naša politička elita koja velikom većinom nije sudjelovala u Domovinskom ratu slavi Dan pobjede i druge bitne datume i obljetnice iz Domovinskog rata tako da ih koristi za slanje svojih političkih poruka i to za svoju legitimizaciju i za opstanak na vlasti, tj. ostanak na pozicijama gdje mogu upravljati javnim dobrima građana. To vidimo tako da su na takvim pobjedničkim manifestacijama ili obljetnicama stradanja oni za govornicom dok branitelji ili pripadnici Oružanih snaga na suncu kiši ili ledu stoje i slušaju to i služe kao medijska kulisa političkoj eliti. Kako bi bilo moguće slaviti jednu vojnu Operaciju ili vojno-redarstvenu akciju, potrebno je imati pobjedničku vojsku i pobjedničke redarstvene snage, potrebno je imati vojskovođe, a nadasve junake ili heroje kako hoćete. To u nas nije bilo moguće. Većina naše političke elite ima jednu podozrivost prema vojnim i redarstvenim snagama što je gotovo uvijek imalo za rezultat činjenicu da nismo imali junake ili heroje. Niti jedna država koja je nastala u ratu za neovisnost nije bez svojih heroja ili junaka, a da oni nisu štitili vrijednosti te zemlje i da su vrijednost sami po sebi. Podozrivost značajnog dijela naše političke elite prema braniteljima rezulta je dvije činjenice, prva je ta kako su naše elite slabo sudjelovale u Domovinskom ratu, odnosno kako su branitelji teško postajali dio političke elite. Istina je i to se mora reći kako ova Vlada ima kao ministre dva ratnika od kojih je jedan bio i istaknuti ratni zapovjednik, drugi je bio ratnik i ratni zarobljenik. Samo je sada pitanje u što će se njihov autoritet iskoristiti. Isto tako naša inelektualna elita ima grijeh nečinjenja, jer ono što su branitelji obranili ratom, naši intelektualci nisu obranili perom. Druga činjenica je ta što se kao oblik informacijskog djelovanja dijela naših političkih aktera, provlačila jedna teza o nekakvom državnom udaru (vojnom). To je kulminiralo jednom činjenicom kako je u Hrvatskom saboru na svečanoj sjednici ratifikacije Sjevernoatlantskog ugovora i pred predstavnicima palamentarne skupštine NATO-a, sadašnja ministrica vanjskih poslova rekla kako je dobro da ulazimo u Sjevernoatlantski savez jer više nikada neće biti moguće da oružane snage budu prijetnja demokratski izabranoj vlasti. Na ovo nitko ni da pisne u Saboru, a ustajaše i glasaše se i tom prilikom u svezi trivijalnih bedastoća. Tako su mlade oružane snage u kojoj su branitelji činili veliku većini u tom periodu, jednom dijelu političke elite bile prijetnja. Da su političkoj eliti branitelji prijetnja dokaz su reakcije nakon oslobađajućih presuda naših generala Mladena Markača i Ante Gotovine, kada je npr. najutjecajniji dnevnik imao već spremnu naslovnicu –Hrvatska je osuđena-. Zatim tu je odabir sugovornika prije i poslije izricanja presude, gdje gotovo da i nije bilo povijesnih izvora, sudionika branitelja. Jedna sastavnica vlasti gotovo se ispričavala netom pošto je u Haagu pročitana oslobađajuća presuda jer eto za „zločine“ nitko nije osuđen. Tek popodne druga sastavnica vlasti pod teretom pozitivnog javnog mnijenja u narodu, daje normalnu izjavu za državnika kako je to dobro za Hrvatsku ... itd. No ovdje mogu upasti u oči dvije činjenice kako je puno manje branitelja i građana bilo na čitanju pravovaljane presude nego što ih je bilo prilikom čitanja prve. Tomu je bilo tako jer su se građani potsvjesno htjeli obraniti od činjenice kako je presuda bila dimenzionirana tako da optuži i prvog hrvatskog predsjednika, cijelu tadašnju vlast i da se dokaže kako je Hrvatska nastala na zločinu. Ljudi su jednostavno izgubili nadu, a netko je svesrdno radio na tome. Dok su generali bili u Haagu, njihovi branitelji su onemogućavani u radu i bila su im brutalno ugrožena sva osnovna ljudska prava, osim prava na život i to: pravo na obranu i pravo na rad, a u Hrvatskoj na to nije nitko reagirao. I to nije sve jer je supruga generala Gotovine bila je šikanirana na poslu i izgubila je posao. Dalje nikako se ne može reći kako je Hrvatska surađivala sa sudom u Haagu jer da je surađivala kao država sigurno ne bi dozvolila širenje snimki uhićivanja i snimki generala Gotovine vezanih ruku. Jer surađivanje sa bilo kojom institucijom traži poštivanje interesa obje strane koje surađuju, a Hrvatskoj je valjda u interesu prestati blatiti hrvatske generale i Domovinski rat, ili možda ipak nije. Tako je zbog nakupljenog ega na Dan sjećanja na žrtvu u Vukovaru prošle godine vladajuća garnitura odaslala putem medija „vijest“ kako su Vukovarci i branitelji koji su svojim novcem došli u Vukovar zabranili vladajućoj koloni kako bi se ovi poklonili žrtvama Vukovara. A istina je bjelodana kako zbog srama što gotovo nitko tko nije plaćen od vlade nije bio s njima u njihovoj sviti. Pored toga Hrvatski narod je skupljenim potpisima izborio pravo direktne demokracije kako bi bio održan referendum kako bi Vukovar postao mjesto od posebnog pijateta, a njegovi njegovi i građani i vukovarski stradalnici bili oslobođeni traumatizacije ćirilicom. Sloboda nas je vodila ka pobjedi kroz bitke i stradanja u Domovinskom ratu, a sada je jedino pitanje kako nam je ona procurila kroz prste. Moramo se na kraju pitati gdje su nastali sadržaji slobode i tko ih je zbog čijih interesa ukrao i da li ih je moguće vratiti njenim stvoriteljima, braniteljima i svim građanima za čiju su se oni volju i slobodu borili. Napisao- Darko Marinac Izvorni članak možete pogledati OVDJE