Kako su Žuti i Bela nagovijestili rat!

PSI LAJU,TENKOVI DOLAZE Tog proljeća 1989. imao sam osam i pol godina, i bilo mi je to prvo putovanje izvan Hrvatske. Doduše, Hrvatska je još bila dio tadašnje Jugoslavije, ali sve se više u ljudima, pa i nama djeci ponovno razvijao osjećaj posebnosti hrvatske nacije i kulture. Normalno, o tome koliko će se krvi proliti za tu nacionalnu slobodu i samostalnu državu, rijetki su naslućivali, osim onih pojedinaca i grupa koje su već tada zauzimale pozicije u društvu, kako bi nakon raspleta postali gospodari naših života. Ipak, postojali su suptilni znakovi, koji su nam otkrivali kako se sprema neko veliko zlo. Kontraadmiral jugoslavenske mornarice, hrvatski kadar kojeg su već ranije poslali u mirovinu, bio je vlasnik vikendice na planini Vlašić u Bosni i Hercegovini. Iznimno je poštovao i gajio dugogodišnje prijateljstvo s mojim ocem i zato nas je pozvao na odmor, dok je on ostao u svome Splitu. Dvije i pol godine kasnije, bolestan i na kraju snaga, sa svog balkona promatrat će kako „njegova“ jugoslavenska mornarica puca na Split. Stajat će na balkonu bez riječi i plakati, a ubrzo nakon toga od bolesti, tuge i razočaranja i umrijeti. Imao sam proljetne praznike, a Vlašić sam unaprijed doživio kao veliku avanturu koju ću moći kasnije prepričavati prijateljima iz razreda. Zapravo i prije nego što smo tamo otišli, već sam razmišljao kako ću se vratiti bogatiji za čitav niz doživljaja. Nisam ni slutio da će mi sjećanje na Vlašić, postati sjećanje na Žutog i Belu. Pojavili su se ujutro nakon naše prve noći na Vlašiću. Uz veliki oprez, lagano su se približavali, niti pola metra udaljeni jedno od drugog. Iako je Žuti srednji, a Bela mali pas, bili su stalno u istoj ravnini, kao da vježbaju usklađeni hod cijeli život. Vidjelo su da su uplašeni i umorni. Taman kad bi se činilo kako će nam prići, napravili bi kratko povlačenje unazad, i tako više puta sve dok nam konačno nisu stigli na dohvat ruke. Naša cijela obitelj sjedila je ispred vikendice i mamila ih da dođu. Ova igra i nagovaranje, trajalo je dobrih deset minuta i u tim trenucima smo im već stigli dati i imena. Za većeg psa mješanca žute boje dlake, dvoumili smo se između Žuti i Tužni. Na kraju je ipak dobio ime Žuti, iako je je imao neponovljiv tužan pogled. A opet i te tužne oči znale su se povremeno smijati. Bela je bila dama, a tako se i držala. Bijela dlaka, prošarana tamnim točkama nije imala puno veze s izborom ovog imena. Jednostavno je meni i bratu to mađarsko ime zvučalo profinjeno. Nahranili smo ih i dali im vode a odmah su dobili i svoje zdjelice. U vikendicu nisu ulazili, niti su pokazivali namjeru da žele ući. Bit će da su znali kako smo mi, kao i oni, samo gosti. Bili su razlog zbog kojeg smo ustajali u zoru. Brat i ja tada bi se s njima šetali planinom. Pratili su nas u stopu i vraćali se s nama privremenom domu i kući. U tim šetnjama sretali smo lokalne ljude, gorštake grubih crta lica koji su Žutog i Belu znali promatrati s mržnjom. Jedan od njih pitao nas je jesu li oni naši psi, na što smo mu potvrdno odgovorili. Mislim da nam nije povjerovao. Vlašićem je lutalo dosta pasa, a kako većina njih nije imala vlasnike, neki divljaci su smatrali kako ti psi nemaju nikakvih prava. Gađali bi ih kamenjem, psovali, tjerali, ali i ubijali. Oči Žutog, krile su uspomene na mnoge ružne epizode u njegovom psećem životu. Jedan dan išli smo na izlet do Travnika. Pratili su nas prvo do autobusne stanice, a onda su počeli juriti i za autobusom. Na povratku smo ih sreli na cesti, desetak kilometara prije stanice na kojoj smo iz ostavili. Znam da zvuči nevjerojatno ali Žuti i Bela slijedili su put našeg autobusa i pratili autobusnu liniju. Onda su valjda shvatili kako se vraćamo tim istim autobusom i ponovno nam došli pred vikendicu. U narednim danima, bilo je slučajeva kada bi se i sami udaljili od kuće i otišli u šetnju. S jedne takve šetnje vratili su se prestrašeni. Žuti je tulio, a Bela drhtala. Netko ih je napao. Srećom, nisu bili teže povrijeđeni. Prije nego što smo krenuli nazad za Zagreb našli, smo nekog čovjeka u Travniku koji ih je obećao preuzeti i o njima brinuti. Pročitali su našu namjeru. Rastanak je bio bolan i težak, posebno za nas klince. Dugim lajanjem na autobus, uputili su nam posljednji pozdrav. S vremenskim odmakom, kad se sjetim Žutog i Bele, onda mi se čini kako je odnos tih divljih ljudi prema njima, nagovijestio i nadolazeći rat kada će se isti takvi karakteri, i s ljudskim bićima obračunavati, kao i ranije sa životinjama. Prvo se promijenio odnos prema životinjama, a tek onda prema ljudima. Ono što je uslijedilo bila je balvan revolucija, kratki rat u Sloveniji, a onda i otvorena agresija na Hrvatsku. U Bosni je rat odnio najviše žrtava. Ono što Alija Izetbegović dugo nije htio priznati, Žuti i Bela na vlastitoj su koži osjetili. Ljudi se mijenjaju i veliko zlo se sprema. Psi laju, a tenkovi dolaze….