Klijentelistički kurikulum Uhljebistana: Branitelje u Njemačku i Irsku, a mentalnog komunista druga Stazića na 'Brione'

Pred nekoliko mjeseci jedan je medij objavio nadasve zanimljivu vijest koja zorno svjedoči o tome kako funkcionira klijentelistički „kurikulum“ Narodne Demokratske Republike Uhljebistan. Naime, dva politička kadra, jedan HDZ-ovac i jedan SDP-ovac, koji žive i imaju funkcije u dva susjedna mjesta (jedan je općinski načelnik, a drugi direktor gradskog poduzeća) izvršili su klijentelističku trampu: HDZ-ovac je u svom mjestu zaposlio sina od SDP-ovca i obrnuto, dakako na proračunsku poziciju. Divna je ovo pripovijest, hiperrealistična, upravo bratstvojedinstvujuća, o tome kako političari misle jedni na druge i kako ih niti partijske razlike ne zanimaju kad je potrebno članove obitelji prištekati na proračunska sredstva. „Ja tebi – ti meni“, „ruka ruku mije“ i „ako nemaš veze onda si bezveze“ – ove narodne mudrosti trebale bi postati sastavni dio svakoga školskog „kurikuluma“ koji bi djeca trebala detaljno studirati već u osnovnoj školi ako žele preživjeti u čarima hrvatskoga kumsko-rodijačko-mafijaškog kapitalizma s više-partijskim licem. Ako velika koalicija igdje funkcionira, onda je to kad je potrebno sisati državni proračun i kad je dolaskom na vlast potrebno prešutjeti kriminalne marifetluke prethodne vlasti. Similis simili gaudet – sličan se sličnom veseli, stara je izreka starih Latina. Jasno je stoga zašto niti jedan političar do sada nije u državni proračun vratio protupravno stečenu imovinsku korist. Političari su tu da sišu proračun i čuvaju si leđa bez obzira na partijske razlike, a ne da u njega nešto uplaćuju. Da im je do uplata radili bi u realnom sektoru, zar ne?

Karcinom klijentelizma

O karcinomu klijentelizma na prošlonedjeljnom je Općem Saboru HDZ-a govorio i Davor Ivo Stier. Stier je klijentelizam označio najvećim „dubinskim problemom i krucijalnim izazovom“. Stier je upozorio na male krugove ljudi s presudnim političkim utjecajem koji sami sebi namještaju poslove i dodao da se u 21. stoljeću domoljublje pokazuje u borbi protiv klijentelizma. „Svaki puta kada se nekome pogoduje da dobije neki posao ubija se hrvatska sloboda“ – istaknuo je. Pustimo sad na stranu da je i Stier član stranke koja, eufemistički govoreći, jako dobro zna kako funkcionira klijentelizam. Činjenica je da je Stier u pravu. Pljačka i grabež primitivaca koji dolazak na vlast shvaćaju kao nekada hajduci podjelu plijena, višedesetljetno političko kadroviranje i negativna selekcija, koja na upravljačka mjesta dovodi neposobne mediokritete s ispravnom partijskom iskaznicom, ove i druge slične pojave, posebno kod lokalnih šerifa, ljudima su ogadile vlastitu državu do te mjere da iz nje bježe glavom bez obzira čak ako i imaju posao i egzistencijalni minimum (dakako, neki odlaze u inozemstvo i zato što su pomodarski malograđani (to su oni koji imaju solidna primanja, ali kažu: „A kaj ću ovdje, vidiš da svi odu“), no to je druga tema). Klijentelizam je u Hrvatskoj doslovce postao način život i jedna maligna pojava koja paralizira sve kreativne čimbenike u društvu i budućim naraštajima šalje poruku da nije bitno znanje i obrazovanje (sjetimo se ispraznica o „zemlji znanja“), nego dobra „špaga“ i poznavanje klijentelističko-snađi se druže kurikuluma.

Da su pobjednici 1945. samo bolje obavili posao s fašističkom bandom...

Oni koji se ne snalaze kad je u pitanju klijentelistički kurikulum, takvi nesposobnjakovići mogu u Njemačku i Irsku. A drug Stazić, koji već skoro dvadesetak godina parazitira na državnom proračunu i predstavlja par excellence primjer uhljeba kakvi ljudima gade život u Hrvatskoj, u „prekograničnim“ transferima dao bi prednost hrvatskim braniteljima. Dok će branitelji obijati pragove njemačkih i irskih gradova, drug Stazić će ljetovati na Brijunima za sedam kuna dnevno, pisati uhljebarske memoare i melankolično žalovati što njegovi pobjednici nisu 1945. bolje obavili posao pa on, salonski uhljeb, ne bi ljetovao na Brijunima, nego na Brionima. Tko zna, možda se drugu Staziću iz Dubrovnika na Brionima pridruži i partijski kolega (zlobnici bi rekli i „kolega po čaši“) Nikša Klečak koji je 2014. žalio što se MiG 21 petog kolovoza nije srušio na Čavoglave gdje je Dan pobjede slavilo više od sto tisuća ljudi. Da su pobjednici samo u svibnju i lipnju 1945. malo bolje obavili posao s fašističkom bandom ne bi oni danas nama ... jel. Klijentelizam, pseudoelitizam (jaz koji je stvoren između političara i naroda jednak je onom u bivšem sustavu između Komunističke partije i tzv. običnih ljudi) i mentalni komunizam (koji u Stazićevu slučaju poprima psihopatološke obrise) glavna su obilježja hrvatske političke scene, glavni uzročnici javljanja tzv. populističkih stranaka i siguran recept da se Hrvatska daljnjim iseljavanjima pretvori u zemlju duhova. I zato je referendumsko organiziranje najbolji način političkog pritiska na odnarođene političke elite čiji regruti zaboravljaju da vlast nije vječna i da će kad tad morati pogledati u oči tzv. običnom čovjeku čije mišljenje toliko preziru. Tko ne osluškuje „bilo naroda“ kad tad završi na političkom smetlištu povijesti. Svakome prema zaslugama, rekli bi mrski kapitalisti... Davor Dijanović / Direktno