Komentar Antuna Babića: HDSSB je donio pogrešnu odluku

03.01.2015. 12:38:20

Komentar Antuna Babića Sa stajališta nacionalnog interesa i hrvatske držasvotvorne misli, HDSSB je donio vrlo lošu tj. pogrešnu odluku kad je prošli tjedan propustio glasačima u Hrvatskoj, a posebno u Slavoniji, poslati vrlo jasnu poruku gdje ta regionalna stranka stoji kada su u pitanju povijesni trenutci i vitalni hrvatski nacionalni interesi. Nakon što je u prvom krugu podržala dr. Milana Kujundžića, čiji je politički predizborni program bio naglašeno domoljuban i državotvoran, HDSSB, kao najjača karika u Savezu za Hrvatsku, poslao je signal svojim stranačkim članovima i simpatizerima da se sami odluče hoće li u drugom krugu glasovati za Kolindu Grabar Kitarović tj. za bolju Hrvatsku ili za reizbor trenutnog predsjednika Ive Josipovića na još pet godina vođenja Hrvatske u propast. Zašto mislim da je tako ukratko ću raščlaniti kasnije u ovom komentaru. Prije toga mislim da je nužno osvrnuti se i podsjetiti na povijesnu nesposobnost hrvatskih političkih elita da u presudnim trenutcima revolucionarnih i političkih zbivanja u svijetu i u Hrvatskoj stvore ozračje političkog zajedništva u kojem se sve hrvatske političke snage u Hrvatskoj bore za jedinstveni nacionalni i državotvorni interes. Od gubljena državne samostalnosti 1102. godine imamo bezbroj trenutaka kad smo zbog svoje političke razjedinjenosti, neznanja ili zbog nacionalne izdaje kontinuirano završavali kao sluge a ne vladari u vlastitoj zemlji. Razjedinjene i nesposobne hrvatske političke elite U ovoj kratkoj analizi osvrnut ću se samo na ono što nam se događalo od 1918. do 1990. godine. Nakon prvog Svjetskog rata, usprkos gromoglasnom upozorenju tadašnjeg predsjednika Hrvatske seljačke stranke i kasnijeg vođe hrvatskog naroda Stjepana Radića u Hrvatskom saboru 1918. godine da ne srljaja kao guske u maglu i da ne idu u Beograd, gotovo cjelokupna hrvatska politička elita otišla je u Beograd i bez pitanja hrvatskog naroda, predala Hrvatsku u ruke srpskog kralja i Hrvatska je ušla u državu Srba, Hrvata i Slovenaca. Dvadeset i tri godine kasnije, nakon upada njemačkih trupa u Kraljevinu Jugoslaviju, u travnju 1941. godine, kad nam se u svjetskom ratnom vihoru pružila povijesna prilika da se riješimo velikosrpske i kraljevske diktature iz Beograda, naše političke elite nisu ni taj trenutak vidjele kao realnu mogućnost da mi Hrvati kao narod, kroz zajedništvo i dogovaranje političkih elita, dođemo do zajedničke odluke što je pravi hrvatski nacionalni interes. Umjesto zajedničkog puta i interesa, tadašnje hrvatske političke elite zauzele su tri potpuno suprotna stajališta. Godine 1941. Hrvatske političke elite svrstale su se na tri potpuno različite strane. Za Njemačku i Italiju (Ustaški pokret), za Sovjetski Savez (komunisti i partizani) i neutralnost tj. lojalnost srpskom kralju, koji je bio saveznik s Velikom Britanijom i Francuskom, a kasnije s SAD-om (HSS na čelu s Mačekom). Svi vrlo dobro znamo što smo u tom ratu i poslije rata doživjeli. Izigrani smo od strane i Njemačke i Sovjetskog Saveza i zapadnih saveznika, a Hrvatska je od 1945. do 1990. godine bila podvrgnuta najgoroj diktaturi, a hrvatski narod najvećem progonu i najmasovnijem iseljavanju u njegovoj dugoj povijesti. Nikakva demokratska Jugoslavija nije moguća Kad sam shvatio kakvu smo katastrofu kao narod doživljeli u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, kao emigrant, hrvatski politički aktivist, novinar i vodeći član HSS u Australiji od 1969. do 1990. godine, stalno sam zagovarao slogu i zajedništvo hrvatskih političkih organizacija u iseljeništvu i zajedništvo hrvatskog iseljeništva i Domovine. Služeći se novinskim i drugim izvorima, toj ću temi posvetiti značajan dio u mojoj knjizi. Tijekom mojeg političkog djelovanja u Australiji najviše sam vremena posvetio naporima da se Hrvatska seljačka stranka u iseljeništvu jasno distancira od Mačekove zablude o mogućnosti pravedne podjele vlasti između Hrvatske i Srbije u nekoj zajedničkoj državi i da bude na čelu beskompromisnog zagovaranja stvaranja samostalne i demokratske hrvatske države. Dobar dio mojih napora, uglavnom preko mjesečnika «Hrvatska sloboda» išao je i u smjeru uvjeravanja onih koji su zagovarali hrvatsku državu do Drine da je to u današnjoj svjetskoj političkoj konstelaciji nemoguća i kontraproduktivna misija. Posebno sam se kroz moje javne nastupe trudio prikazati tadašnje komunističko vodstvo u Hrvatskoj kao sluge Beograda i neprijatelje vlastitog hrvatskog naroda. Uvijek sam isticao i vjerovao da je opstanak Titove Jugoslavije nemoguć bez komunističke diktature i da nikakva Jugoslavija nije moguća u istinski demokratskom društvu. Nažalost, ne zato što to mnogi Hrvati, kao i danas, ne bi željeli, nego zato što je velikosrpski nacionalizam toliko duboko ukopan u srpsku nacionalnu svijest da osim njihove isključivo vladajuće pozicije u multinacionalnoj državi oni nisu sposobni dijeliti vlast s drugim narodima. Bez Tuđmana ne bi bilo ni slobodne Hrvatske U vrijeme početka raspada Titove Jugoslavije i propasti komunizma u Jugoslaviji i istočnoj Europi 1989. i 1990. godine, ponovno smo vidjeli nejedinstvo i podijeljenost hrvatskih političkih elita. HDZ-e, na čelu s Tuđmanom, shvatio je kako nam je još jednaput došala povijesna prilika da hrvatski narod izbori svoju samostalnu državu. Međutim, na prvim parlamentarnim izborima u travnju i svibnju 1990. godine, Koalicija narodnog sporazuma (Gotovac, Budiša, Savka, Tripalo, vođe jednog dijela HSS-a – Nikica Novaković, Stipac i kasnije Tomčić, samo da spomenem neke) zauzeli su neutralno stajalište, potput Mačeka 1941. Kad je 1990. godine trebalo na sebe preuzeti odgovornost za sudbinu hrvatskog naroda Komunistička partija Hrvatske, što nije nikoga iznenadilo, bila je čvrsto na stajalištu očuvanja Jugoslavije. Dakle, osim Tuđmana, ni ta generacija hrvatskih političara i političkih elita nije u cijelosti imala ni hrabrosti niti sposobnosti prepoznati priliku koju je nama Hrvatima davalo povijesno vrijeme u kojeme su nestajali komunizam i umjetne više nacionalne države tj. diktature. Gledano s distance od 25 godina i objektivne analize o stanju u kojem se danas nalazimo, da nije bilo dr. Franje Tuđmana i HDZ-a, ni danas ne bi imali svoju samostalnu državu Hrvatsku, koja je, nažalost, ponovno ugrožena. Tu povijesnu misiju dr. Tuđmana prepoznao sam u našem cjelodnevnom razgovoru u Hamiltonu u Kanadi 25. studenoga 1989. godine. To je razlog zašto sam, kao predsjednik HSS-a za Australiju, s dr. Tuđmanom dogovorio da jedan dio HSS-a u Hrvatskoj (tzv. Čičkov HSS) uđe u Hrvatski blok i koaliciju s HDZ-om, o čemu ću također, s izjavama tadašnjih pregovarača između HSS i dr. Tuđmana, pisati u mojoj knjizi. Jednostavno, moj je zaključak tada bio da ako makar jedan dio Hrvatske seljačke stranke u Domovini 1990. godine ne bude na pravoj i hrvatskoj državotvornoj strani ta će stranka neizbježno otići u povijest kao stranka koja se borila za kompromis sa Srbijom a ne za potpunu državnu samostalnost Hrvatske. Poznam neke mlade doktorante u Hrvatskoj koji su sve više zainteresirani za hrvatsku povijest, kao i povijest hrvatskog iseljeništva. Predlažem da netko od mladih povijesničara i politologa u Hrvatskoj istraži i napiše knjigu, kao doktorsku disertaciju, o nesposobnosti hrvatskih političkih elita da u presudnim i povijesnim prilikama i vremenima nađu zajednički jezik i obrane tj. ostvare hrvatske nacionalne interese. Zašto je HDSSB pogriješio? Komentar želim završiti razlozima zašto mislim da je s domoljubnog stajališta HDSSB donio pogrešnu odluku kad je poručio svojim članovima da u drugom krugu predsjedničkih izbora 11. siječnja glasuju po svojoj savjesti. Prije svega želim naglasiti da u demokratskom društvu i u stabilnim tj. mirnim vremenima, kad nisu ugroženi hrvatski nacionalni interesi, takva odluka HDSSB-a ne bi privukla preveliku pozornost. Većina ljudi bi rekla to su kalkulatni i odmahnula bi rukom. No, u Hrvatskoj ne vlada demokracija a oni koji se razumiju u politiku duboko su svjesni koliko su za hrvatske nacionalne interese i budućnost samostalne hrvatske države važni ovi predsjednički izbori. Kako ja vidim tu odluku, ne izjašnjavanje vodstva HDSSB-a o tome za koga treba glasovati u drugom krugu, prije svega sa stajališta nacionalnog interesa, za HDSSB znači kako toj stranci nije uopće važno hoće li za predsjednika tj. predsjednicu biti izabran Ivo Josipović ili Kolinda Grabar Kitarović. Dakle, u toj stranci vide Josipovića jednako domoljubnog kao Kolindu Grabarović ili Kolindu Grabarović vide jednako nedomoljubnu kao Ivu Josipovića. Ono što me posebno iznenađuje je stajalište vodstva HDSSB-a da javnosti ne ponudi barem neko suvislo pojašnjenje za njegovu odluku, osim u ovom trenutku neprihvatljivog objašnjenja kako ljudi imaju pravo glasovati po savjesti. Bilo bi poštenije da su svojim članovima javno poručili da glasuju za Ivu Josipovića, a ne Kolindu Grabar Kitarović i da su pojasnili zašto tako misle. Demokracija nije anarhija Demokracija nije anarhija. U demokraciji postoje prava, ali i dužnosti tj. obaveze. Kada je riječ o ključnim političkim i nacionalnim pitanjima u demokratskim zemljama vođe stranaka imaju čvrstu obavezu zauzeti jasno stajalište i reći svojim članovima i glasačima kako je njihovo mišljenje o tim ključnim političkim pitanjima i nacionalnim interesima. Osobno sam uvjeren da je vrijeme u kojem živimo tj. 2015. godina, u političkom pogledu za nas Hrvate jednako odlučujuća kao što su bile 1918., 1941., i 1990. Razlika je samo u tome što sada mi Hrvati imamo priliku sami, bez vanjskih prijetnji i izravnog miješanja, na demokratski način i kroz glasačke kutije, odlučiti hoćemo li zadržati, učvrstiti i poboljšati sadašnju samostalnu hrvatsku državu, glasujući za Kolindu Grabar Kitarović, ili ćemo njezin opstanak dovesti u pitanje glasovanjem za Ivu Josipovića, koji nas kroz najavljene promjene Ustava želi odvesti u potpuno neizvjesnu budućnost. U tom kontekstu ne mogu se oteti dojmu da se vodstvo HDSSB-a, kroz neispunjavanje svoje temeljne dužnosti (biti vođe, imati jasno stajalište i usmjeravati svoje glasače) opredijelilo za neizvjesnu budućnost samostalne hrvatske države. To me posebno boli jer sam kao dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova od 1991. do 1994. u više navrata službeno, na raznim zadatcima, bio u Osijeku i drugim dijelovima Slavonije, i tom prigodom upoznao i Branimira Glavaša. Rođen sam u Slavoniji, u Pleternici, u ulici Stjepana Radića. Kao Hrvat i regionalno kao Slavonac, u vrijeme obrane Hrvatske od velikosrpske agresije, bio sam silno ponosan na neopisivu žrtvu i golem doprinos Slavonaca u obrani Hrvatske u Domovinskom ratu. S druge strane danas sam silno žalostan da vodstvo HDSSB-a, koji je regionalna slavonska stranka, poput neodgovornih i nesposobnih hrvatskih političkih u našoj burnoj i teškoj povijesti, nije u 2015. godini sposoban prepoznati veliku opasnost koja prijeti Hrvatskoj ako Ivo Josipović bude ponovno izbran za predsjednika Republike Hrvatske. Članovi HDSSB-a će znati prepoznati za koga trebaju glasovati No, da ne bih ovaj komentar završio u pesimističkom tonu, svjestan sam da važnost i utjecaj HDSSB-a na političkoj pozornici u Slavoniji, što smo vidjeli i po rezultatima koje je tamo u prvom krugu ostvario dr. Milan Kujundžić (u Dalmaciji je na nekim mjestima dobio i do četiri puta više glasova) sve više i sve brže slabi i nestaje. No, do drugog kruga ostalo je dovoljno vremena da HDSSB preispita i promijeni tu svoju politički i nacionalno lošu odluku i procjenu, što im može puno pomoći da ih glasači vide kao istinsku domoljubnu stranku. Naravno, bez obzira na končnu odluku HDSSB-a, duboko sam uvjeren da će članovi stranke i sipmatizeri ovoga puta biti na daleko većoj razini odgovornosti i osjećaja za opći hrvatski nacionalni interes i da neće glasovati za Ivu Josipovića, nego za Kolindu Grabara Kitarović. U zaključku želim posebno naglasiti kako moje podržavanje Kolinde Grabar Kitarović nikako ne znači da ovim komentarom opravdavam sva razočaranja i sve kriminalne radnje brojnih vodećih članova HDZ-a od 2003. do 2010 godine. Da postoji neka bolja tj. jača domoljubna alternativa na hrvatskoj političkoj sceni, ja bih se založio da HDZ prođe kroz još duže razdoblje čistilišta. Nažalost, ovoga puta nemam puno izbora. No, to nikako ne znači da ako HDZ, nakon što krajem ove godine osvoji vlast, ponovno iznevjeri hrvatski narod i ne bude na razini povijesne zadaće, prvenstveno gospodarske obnove Hrvatske, da to neće dovesti do slabljenja, a možda i njegovog kraja i pojave nove jake domoljubne stranke. Antun Babić/B.P.

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.