Komunistički antifašizam doveo je hrvatsku naciju na rub istrebljenja

Komunistički antifašizam skupo su platili svi narodi Europe koji su imali nesreću da ih oni oslobode od Hitlera, a najskuplje su ju platili Hrvati na koje se, uz sva zla koja je komunizam donio, sručio i velikosrpski hegemonizam. Antifašizam je pozitivna civilizacijska tekovina koja nema nikakvih dodirnih točaka s komunizmom osim kratke epizode savezništva uvjetovanog nesretnim povijesnim zbivanjima. Komunistička partija bila je sve samo ne antifašistička, dapače dolaskom Hitlera na vlast i u prvim godinama rata u Europi bila je s nacistima u čvrstoj koaliciji. Antifašistička svijest probudila se tek Hitlerovim napadom na Rusiju, kad su socijalističku revoluciju bili prisiljeni provesti bez njegove pomoći. No iako je koalicijska suradnja prestala, metode uništavanja protivnika ostale su iste; konfiskacija imovine, prisilno iseljavanje, masovna pogubljenja.. Razlikovali su se jedino po tome što su u ime ideologije nacisti/fašisti progonili pripadnike drugih naroda, a komunisti su ubijali vlastiti narod. Komunistički antifašizam skupo su platili svi narodi Europe koji su imali nesreću da ih oni oslobode od Hitlera, a najskuplje su ju platili Hrvati na koje se, uz sva zla koja je komunizam donio, sručio i velikosrpski hegemonizam. U planovima stvaranje velike srbije postojao je (i postoji još uvijek) plan osvajanja hrvatskog teritorija i istrebljenja hrvatskog naroda na način da se jedna trećina ubije, jedna trećina iseli i jedna trećina asimilira. U gotovo pedeset godina komunističke strahovlade taj plan je uglavnom i ostvaren iako ne u planiranom omjeru. Masovno ubijanje započelo je odmah nakon takozvanog oslobođenja, po svim gradovima i selima kud je prošla „narodna vojska“, a najveći pokolj dogodio se na Bleiburgu i kasnije na Križnom putu. Sve do nedavno nagađalo se o zastrašujućoj brojci od preko 200 tisuća ubijenih, nažalost najnovija detaljna istraživanja demografa govore o trostruko većem broju. I za veće narode nego što je hrvatski ovo bi bila demografska katastrofa, a bio je to je tek početak istrebljenja. Nakon što su poubijali suparničku stranu komunisti kreću u obračun s vlastitim suborcima, u pravilu partizanima i komunistima hrvatske nacionalnosti koji su se usprotivili srpskom hegemonizmu, pa i samom komunizmu koji je u praksi izgledao sasvim drugačije od onoga što je propagirao u teoriji. Paralelno s likvidacijama tekla je i neviđena pljačka imovine po selima i gradovima, neovisno radilo se o neprijateljima ili o drugovima. Sve je partija uzela u ime naroda kako bi narodu davala onoliko koliko mu treba. Po procjeni velikog ljubljenog vođe Hrvatima je trebalo najmanje, stoga su im oduzete vile, kuće, stanovi, zemlja, imanja, tvornice.. i bili su sretni ako su sačuvali goli život. Ista sudbina zadesila je i druge narode, ponajviše Židove koje su komunisti tobože spašavali od Ustaša, ali su im ipak konfiscirali imovinu a većini njih toplo preporučili preseljenje u Izrael. Tešku sudbinu doživjeli su i Nijemci odnosno Folksdojčeri kojih je preko 60 tisuća stradalo u komunističkim poslijeratnim logorima, a preko 300 tisuća zauvijek protjerano s područja Istočne Slavonije, Srijema, Banata i Bačke. Pogromu Folksdojčera prethodila je likvidacija i protjerivanje oko 350 tisuća Talijana iz Istre, Primorja i Dalmacije. Imovina protjeranih pripala je „narodnoj vlasti“, a narodna vlast dijelila ju je narodu, uglavnom srpskom, a sve s ciljem izmjene nacionalne strukture stanovništva na tim područjima. U slijedećih nekoliko desetljeća većina preostalih Hrvata i sama je napustila to područje, što zbog političkog progona što zbog teškog ekonomskog stanja u kojemu se našla nasuprot privilegiranim Srbima. Pedeset godina kasnije ti isti Srbi, doseljeni u folksdojčerska i hrvatska sela proglasit će taj dio Hrvatske srpskim „vekovim ognjištima“, izazvati oružanu pobunu protiv novostvorene samostalne hrvatske države i nastaviti s progonom i ubijanjem Hrvata. Pod komunističkim terorom i nasilnim ideološkim ispiranjem mozga asimilacija tekla je sama po sebi, nerijetko i silom ako je trebalo. Najčešći oblik asimilacije bili su miješani brakovi iz kojih su stvarane cijele generacije ljudi koji ne pripadaju ni hrvatskom ni srpskom narodu nego su programirani da budu Jugoslaveni, a iza jugoslavenstva zapravo je stajalo velikosrpstvo. Osim miješanja brakova, asimilacija je provođena i članstvom u komunističkoj partiji kojeg su ljudi odabirali ne iz uvjerenja nego iz oportunizma, a najbestijalnija oblik asimilacije bilo je preodgajanje „ustaške“ djece nakon što su im očevi pobijeni ili prognani a cijele obitelji ostale bez egzistencije. Tako preodgojena djeca i mladež postala je, nažalost najkrvoločnija u ideološkom obračunu s vlastitim sunarodnjacima. Nije bilo društvene skupine koja nije obuhvaćena u sve tri faze uništenja Hrvata ali dvije svakako treba izdvojiti jer njihovim nestankom nestalo je hrvatske nacionalne svijesti. Radi se dakako o intelektualcima i katoličkim svećenicima. Po istom modelu, dio je ubijen, dio se spasio progonstvom i dio je nažalost silom natjeran na suradnju s „narodnom vlašću“. Ubijanje nacionalne svijesti te sustavnog nametanja krivnje najteži je udarac koji je hrvatski narod doživio, a od posljedica tog udara oporavljat ćemo se još desetke godina ako su uopće oporavimo. Ipak usprkos svom teroru jedan mali dio Hrvata preživio je i ostao nacionalno svjestan, no trebalo je proći više od četiri desetljeća da bi se ojačali i u povoljnom trenutku oslobodili komunističkog jarma, ali to oslobođenje skupo je plaćeno. Velikosrpska politika pod okriljem jugoslavenstva ubire plodove davno posijanih laži i novostvorenu hrvatsku državu proglašava fašističkom, potiče srpsku nacionalnu manjinu na oružanu pobunu koja u konačnici završava krvavim ratom. Tijekom velikosrpske agresije ponovno na djelu imamo sve tri faze uništenja u kojima Hrvati ponovno gube ono najbolje što su imali, a mlada hrvatska država ponovno je prepuštena Jugoslavenima. Preživjelih i nacionalno svjesnih Hrvata i ovaj puta ostaje nedovoljno za preuzimanje vlasti u državi, pa tako pobjednici u ratu postaju sluge poraženima. Dva i pol desetljeća od uspostave samostalnosti Hrvatska je jedina država u Europi kojim divlja komunizam upakiran u lažnu socijaldemokraciju i lažni antifašizam pod čijim okriljem se nastavlja uništenje Hrvata. Medijskim terorom neviđenim u modrenom demokratskom svijetu provodi se nova asimilacija, možda čak i uspješnija od one iz doba Jugoslavije. Zbog katastrofalne ekonomske ( i svake druge) politike Hrvate se ponovno iseljavaju iz Domovine bez ikakve namjere da se jednog dana vrate. Istina, ovaj puta nas komunisti ne ubijaju, no kako je krenulo ni to nije isključeno. S preostalih 2 do 3 posto nacionalno svjesnog i od komunizma neokaljanog naroda nemamo se čemu dobrom nadati.   Jasna Dautanac