KRVAVI KOLOVOZ 1991. ETNIČKO ČIŠĆENJE ISTOČNE SLAVONIJE - DALJ, ERDUT ALJMAŠ

Podmukla egzekucija 12 hrvatskih redarstvenika i ranjavanje njih 23, iz zasjede, u Borovu Selu, 2 svibnja 1991. godine, najavila je otvoreni, brutalni rat srpskog agresora i njegovih domaćih pomagača protiv Republike Hrvatske. Uslijedili su napadi na policijske postaje u Glini, provokacije na Ljubovu (u Lici) i diljem područja koja su teroristi namjeravali odcijepiti i pretvoriti u "SAO Krajinu".

 3. srpnja 1991. godine, tenkovi tadašnje "JNA", vojska i četnici prešli su Dunav na mostu kod Batine i okupirali Baranju, a potom je slijedilo zatvaranje obruča oko Vukovara i Borova i etničko čišćenje najistočnijeg dijela Hrvatske. Prvo se na udaru našlo selo Ćelije koje je u razdoblju od 5 - 7 srpnja razoreno, spaljeno i opljačkano uz progon njegovih žitelja, a onda su na red došli Dalj, Erdut, Aljmaš.

 Hrvatska još uvijek pamti masovni egzodus civila koji su šlepom za rasute terete morali bježati iz svojih domova u Dalju, uzvodno Dunavom do ušća u Dravu i dalje prema Osijeku. Hrvati, Mađari i svi drugi koji nisu bili na strani srpskog agresora morali su otići.

 Najprije su u ranim jutarnjim satima, 1. kolovoza te 1991. godine, započeli jaki topnički udari na policijsku postaju u Dalju, a potom i kombinirani tenkovsko-pješački napadi četnika, rezervista, vojske, "teritorijalaca" i domaćih Srba koji su trajali neprekidno više od 10 sati. Slabo naoružani i malobrojni branitelji junački su odolijevali dok god je to bilo moguće. U prvom udaru poginulo je 39 hrvatskih branitelja (dok je tijekom Domovinskog rata na tom području ubijeno ukupno preko 500 osoba).

 Civili su masovno bježali prema Osijeku i drugim mjestima izvan ugroženog područja. Slijedili su masakri u okupiranim mjestima, što je najvećim dijelom prepuštano četnicima, dobrovoljcima i domaćim ekstremistima. Brojna svjedočenja naših preživjelih govore o tomu da su najveća zla počinili upravo njihovi susjedi. Kakva je bila zločinačka narav agresora i koje je metode u etničkom čišćenju koristio, vidljivo je i iz telefonskog razgovora koji vodi jedan od oficira "JNA" s nekim od svojih nadređenih. On kaže kako će uslijediti akcija "slobodnog lova", jer (kako je rekao) to "ne može niko da kontroliše, pa čak da su unutra i naše jedinice".

 Žrtve su od strane "JNA" planski prepuštane četnicima i paravojsci kako oficiri "regularne vojske" ne bi "prljali ruke". Oni koji nisu uspjeli pobjeći ostali su tjednima i mjesecima u srpskim zatvorima izloženi brutalnim mučenjima, dok su mnoge žene i djevojčice višekratno silovane - a one koje su zatrudnjele puštane su tek onda kad je bilo kasno za pobačaj (kako bi "rađale četnike" - kako su im govorili njihovi mučitelji).

 U okupiranom Dalju u kojemu se još uvijek ubija, muči i progoni preostale žitelje (Hrvate, Mađare i druge), patrijarh srpski Pavle je 18. kolovoza na novu dužnost (episkopa) ustoličio ratnog huškača i šovinista, prijatelja Vojislava Šešelja, Lukijana Vladulova (bivšeg arhimandrita manastira Bođani u Bačkoj) koji od početka postavljanja barikada u istočnoj Slavoniji surađuje s Vukašinom Šoškoćaninom i ostalim srpskim ekstremistima i aktivno sudjeluje u etničkom čišćenju i napadima - od Vukovara preko Dalja, Erduta i Aljmaša. Svečanost "rukopoloženja" ratnog zločinca Vladulova prenose srpski mediji koji slave "oslobađanje" ovog dijela "SAO Krajine", a ujedno se vodi kampanja kojoj je cilj dokazati kako je u istočnoj Slavoniji "izvršen genocid nad Srbima". Nova eparhija (Osječko-poljska i baranjska koja do tada po ustroju SPC nije postojala) uspostavljena je kako bi se potvrdilo srpsko osvajanje ovog dijela Slavonije i Baranje ali i nagradilo Vladulova za njegove nesporne ratne zasluge. U neposrednoj blizini episkopskog dvora u zatvorima se danonoćno muče civili, siluje, ubija, a on sam inicijator je brojnih zlodjela, pa i rušenja katoličke crkve u Dalju koja je 1992. godine razorena do temelja.

 O masovnim zločinima etničkog čišćenja koji su ovdje počinjeni svjedočio je i zaštićeni svjedok C-13, u okviru postupka protiv Slobodana Miloševića, 29/30. siječnja 2003. godine pred sudom u Den Haagu. Mnogi zarobljeni civili koji su ostali u Dalju, Erdutu i Aljmašu puštani su mjesecima poslije na slobodno područje Hrvatske, ali tek nakon što su temeljito opljačkani i natjerani da potpišu izjave kako se "svojevoljno odriču cjelokupne pokretne i nepokretne imovine u korist nove vlasti". Zločinci su uspostavili sustav terora koji je mnogim preživjelima do te mjere zagorčao život da se ni nakon oslobođenja nisu mogli vratiti u svoje kuće.

Nakon okupacije ovog dijela Hrvatske, slijedi potpuno okruženje Vukovara i bjesomučni udari na ovaj grad (iz zraka, s kopna i Dunava), ali i na Borovo, Borovo Naselje i druga mjesta, deportacija hrvatskih civila iz Iloka (po uzoru na nacističke progone iz razdoblja Drugoga svjetskog rata), krvavi masakri u Bapskoj, Sotinu, Tovarniku…

Potresni dokumentarni film "Šlep za rasute terete" autentično je svjedočanstvo o egzodusu Hrvata iz Dalja, Erduta i Aljmaša, kolovoza 1991. godine, ali i o zločinima i silovanjima što su ih srpski zločinci počinili u prvim operacijama etničkog čišćenja u Europi nakon Drugoga svjetskog rata.

Nemamo pravo zaboraviti!