"Njegova majka Ivka je cijelo vrijeme plakala i zazivala svog sina. Mi smo oplakivali junaka, a ona svoje dijete. Čvrsto je zagrlila dočasnika Hrvatske vojske koji joj je zastavu uručio. Imao sam dojam da grli Lalu", kazao je jedan od Tigrova koji se došao oprostiti od svog suborca i prijatelja. U petak je pokopan iločki Tigar, stožerni narednik Stevica Pavlini – Lala. Od ovog heroja htjeli su se mnogi oprostiti, pa je tako na sprovod uz stanovnike Iloka pristiglo i oko 40-tak Lalinih suboraca, Tigrova. O njegovom teškom životnom putu u ratu i miru javnost je doznala, nažalost, tek nakon njegove smrti.

Nije neobično što se za junaka ovakvog kova prije nije čulo… Uz njegovu samozatajnost i skromnost pri kojoj Lala nije imao potrebu širiti priču o svojim velikim djelima, svoj obol dale su i institucije koje su svjesno žmirile na propadanje ovog velikog branitelja. Lala se, podsjetimo, u ratu snašao, ali u miru to nikako nije uspijevao. Krici mrtvih suboraca progonili su ga do posljednjeg dana. Svoj privatni nemir u maniri dobrog čovjeka sačuvao je za sebe tješeći se alkoholom, što ga je u konačnici dovelo i do potpune propasti. Zbog svega toga, Lalin sprovod je bio i više nego potresan: – Njegova majka Ivka je cijelo vrijeme plakala i zazivala svog sina. Mi smo oplakivali junaka, a ona svoje dijete… Smirila se tek  prilikom primanja državne zastave. Prestala je jecati baš kao da je popila apaurin. Čvrsto je zagrlila dočasnika Hrvatske vojske koji joj je zastavu uručio. Imao sam dojam da grli Lalu – kazao je jedan od Tigrova koji se došao oprostiti od svog suborca i prijatelja.