Laži o veteranima: niti je Tuđman poslao njih 60.000 u mirovinu, niti za njih izdvajamo 6 milijardi

Dva najčešće citirana podatka otkad traju prosvjedi branitelja su notorna laž. To samo dokazuje da su naši novinari uglavnom tek aktivisti, koji služe tome da bi gurali "istine" koje partiji odgovaraju. To su dvije laži koje se nadovezuju na inicijalnu Glavaševićevu laž koja je prosvjede pokrenula. U Orwelovoj distopiji "1984" "Ministarstvo istine" je jedno od 4 ministarstva fiktivne totalitarne države kojom vlada stranka "Ingsoc", skraćeno od "engleski socijalisti". Ono je zaduženo za pružanje informacija i "kulturnih sadržaja" stanovništvu, i držanju istih u uvjerenju kako su prosvijećeni i informirani, no u stvarnosti služi isključivo krivotvorenju činjenica i manipulaciji podacima, odnsno kao propagandno oruđe režima. Usto je zaduženo za pružanje dovoljnih količina jeftine pornografije (dakle golih slika Severine i Stanijine guzice, u hrvatskoj verziji) kao vida distrakcije i kao sredstva za odvraćanje populacije od bilo kakvog pokušaja razmišljanja. Hrvatskoj uz "neovisne" medije i Radmanov HRT takvo ministarstvo ne treba. Jedna od najčešće ponavljanih laži glasi, u interpretaciji Jurice Pavičića iz epehazije, točnije "Jutarnjeg"; ovako:  Kad su se vratili s fronte, najkomforniji način na koji je Franjo Tuđman mogao riješiti njihove probleme bio je da ih što više i po što rastezljivijim kriterijima pošalje u invalidsku mirovinu. Na taj način Hrvatska je dobila vojsku od 60.000 mladih umirovljenika koji su skinuti s biroa za nezaposlene, koji su imobilizirani kao politička snaga i mogli funkcionirati kao zahvalni, zainteresirani pretorijanci vladajuće stranke. Ta masovna tranzicija "iz uniforme u mirovinu" čini rat 1991.-95. bitno drukčijim od onog partizanskog. Naime, nakon 1945., u društvu koje je njegovalo kult rada, podrazumijevalo se da i veterani rata moraju raditi. HDZ je 90-ih masovnim umirovljenjima veteranima napravio kratkotrajnu uslugu, ali ih je dugoročno zapravo moralno i psihički uništio. Ogroman dio braniteljske populacije ta je kampanja izglobila iz svijeta rada, a to znači i izglobila iz stvarnog života, stvarnih problema, stvarne integriranosti u društvo." Ova dva pasusa sadrže nekoliko laži, lako provjerivih: Kao prvo, Tuđman nije nikakvih 60.000 branitelja poslao u mirovinu. On zapravo u mirovinu nije poslao nikog - u trenutku njegove smrti, braniteljskih je mirovina bilo niti dvadeset tisuća!!! A većina njih se odnosila na mirovine udovicama i siročadi desetak tisuća poginulih branitelja! Najveći val umirovljenja je bio 2000. s dolaskom SDP-ove vlade, kad su branitelji masovno otpušeni iz MUP-a i MORH-a! Za SDP je tada sve bilo lažno: lažni branitelji, lažni invalidi, lažni rat! Do 2003. godine broj umirovljenika DR se naglo popeo na preko 30.000, što se vidi iz priložene tablice: SDP jednostavno nije želio "Tuđmanov kadar" u policiji i vojsci, a bivši vojnici ionako nisu imali gdje drugdje raditi nego na poslu koji su jedino znali raditi: u vojsci. Oni su mahom umirovljeni, kako bi ostavili prostora za "zdrave snage društva", razne Fredove i slične. SDP je računao da sa svojom projugoslavenskom politikom ne može računati previše na njihovu lojalnost, i od početka je spram branitelja zauzeo otvoreno neprijateljski stav. Govorilo se kako je "MORH prevelik i zapošljava previše ljudi", pa su umirovljeni ne samo obični vojnici, nego i masu generala iz DR. Je li Tuđman odgovoran za to kako Pavičić tvrdi? Pa oko 50.000 je poslano u mirovinu nakon njegove smrti do danas!   Od onda broj umirovljenika iz DR konstantno raste, do današnjih sedamdesetak tisuća. To je i logično, jer se mnogo branitelja suočilo s otkazima - poslodavci su im "dijagnosticirali" PTSP mnogo prije države! - a usto branitelje nitko nije htio zaposliti. Danas o tome kako bi "branitelje trebalo poslati raditi" najviše govore medijske kuće u kojima ne zapošljavaju niti jednog branitelja DR! Izvolite, gospodo iz Jutarnjeg i Indexa, tko vam brani da zaposlite kojeg? Mnogi od njih su godinama tražili posao, pa odustali! Mnogi su pokušali ići u privatan posao, pa su ih uništili kamatari, reketari, nelojalna od države podržana konkurencija! Mnogi od njih su dobili otkaz jer se kao i većina biviših ratnika u svijetu jednostavno nisu mogli "uklopiti", nisu mogli podnijeti da ih netko gura i omalovažava. Istina je da je za svakog bolje da radi nego da je u mirovini. No malo tko se pita koliko je to moguće, naročito u zemlji gdje je nezaposlenih realno oko 400.000. Većina branitelja je usto mlada otišla u rat, i nakon njega su se suočili s prezirom društva. Zanimljivo je pritom primijetiti kako se u Hrvatskoj broj umirovljenika dramatično povećao u proteklih dvadesetak godina, kako na jednog zaposlenog u realnom sektoru - danas je takvih manje od pola milijuna u Hrvatskoj! - dolazi gotovo devet onih koji žive na njegovoj grbači! Dakle, na jednog zaposlenog u realnom sektoru, dolazi osam do devet zaposlenih u javnom ili državnom, nezaposlenih, učenika, studenata, umirovljenika, i tako dalje. U toj kriminalnoj brojci, branitelji su tek kap u moru. 1990 je umirovljenika u Hrvatskoj bilo 656.000; nakon propasti socijalističke industrije i socijalizma kao takvog, taj broj se popeo do 1.018 tisuća u 1999! A od toga je bilo tek dvadesetak tisuća umirovljenika s braniteljskom mirovinom! Danas, umirovljenika ima debelo preko 1,2 milijuna! Dakle, svi znamo da je u Hrvatskoj masovno raširena zloupotreba socijalnih prava, da imamo najmlađe umirovljenike na svijetu, da smo rekorderi po broju "invalida rada" - imamo ih 260.000, četiri puta više nego ratnih invalida i više, ali to nitko ne propituje! U Hrvatskoj je preko 20% "invalida rada", u Europi ta brojka nigdje ne prelazi nekih 15%! Nitko ne propituje niti mirovine tridesetak tisuća "partizana" za koje nitko ne zna kako su još živi jer u Hrvatskoj ima tek oko 11.000 muškaraca starijih od 85 godina! Svakako da sve mirovine treba propitati - ali ako se propituje samo kako su branitelji stekli invalidnost, a zanemaruje mnogo veći broj onih koji su na mutan način otišli u invalidsku mirovinu iz radnog odnosa, onda se tu radi o diskriminaciji i političkoj hajci, i ničem drugom. Druga laž je perfidno iskonstruirana priča "Indexa" kako za branitelje dajemo čak 6 milijardi kuna godišnje, od čega pet za mirovine. Već na prvi pogled matematika tu ne štima: prosječna braniteljska mirovina je statistički lani bila 5.377 kuna, pa jednostavnim množenjem broja umirovljenih branitelja s njihovom prosječnom mirovinom dolazimo do brojke od 3,8 milijardi kuna za njihove mirovine - značajno manje od 5 milijardi koje navodi "Ilko" Čimić, još jedna osoba koja se, iako sam nije branitelj, našla podobnom prozivati ratne veterane zbog njihovih primanja. On je brojku od pet milijardi preuzeo od HZMO-a za prošlu godinu. Tamo je navedeno da su lani ukupni rashodi za mirovine iznosili nešto preko 36 milijardi kuna, dok su ukupni rashodi nešto preko pet milijardi kuna za mirovine hrvatskih branitelja, odnosno potkategorije veterana koji su svoja prava ostvarili u domovinskom ratu. Taj iznos je oko 4% veći nego godinu ranije, zbog povećanja broja umirovljenih branitelja, iako su im mirovine manje nego lani, i za nekoliko stotina kuna manje nego pred pet godina. Međutim, postoji razlika između neto iznosa mirovine koji umirovljenik dobije iz HZMO-a i bruto iznosa, koji uključuje i poreze i odbitke od mirovine koji se vraćaju u državnu blagajnu. Tako je brojka napuhana za dobru četvrtinu. Index je međutim među "novac koji dajemo za branitelje" pedantno ubrojio, po uzoru na Stipu Mesića, i troškove metaka koji se ispaljuju na njihovim pogrebima, troškove zdravstvene njege, i sve ostalo čega su se mogli domisliti. To je sotonizacija ratnih veterana, nedopustiv lov na vještice. Očito, radi se o malicioznosti, tendencioznoj računici i političkoj hajci na jednu marginaliziranu društvenu skupinu kojoj se odriču politička prava, pa i pravo na prosvjed - koji s njihovim primanjima nema veze - i koja bi s razlogom naišla na najoštriju osudu javnosti kad bi se na taj način zbrajalo koliko dajemo za primjerice liječenje homoseksualaca od AIDS-a. "Koliko nas to košta" je dežurna potštapalica kad nekog u javnosti treba diskvalificirati. Pritom se ne spominje da nevladine udruge, kojima ova država ne duguje bog zna što, daje godišnje gotovo tri milijarde iz proračuna, točnije dvije milijarde i osamsto milijuna (podatak Slavka Linića). Čime su oni toliko zadužili Hrvatsku, i koji su njihovi problemi da nas toliko koštaju? Svjetonazorski gledano, jasno da ta medijska hajka dolazi od strane ljudi koji su u ratu bili na drugoj strani, koji su imali priliku braniti domovinu, pa to nisu uradili. To je svakako njihovo pravo, ali minimum pristojnosti bi bio da ostave na miru one koji su ostali bez ruku, nogu, zdravlja i mogućnosti zaposlenja jer jesu. Zato danas mogu pitati "pa zar braniteljima ne dajemo dovoljno", čime dolazimo do treće laži: ne radi se o tome koliko im dajemo. Glavni medijski spin se sastoji upravo od toga da se primanja branitelja guraju u prvi plan, iako ona uopće nisu povod prosvjeda. Oni su jasno još 20. listopada, kad je sve počelo, rekli ""da se ovog puta ne miču dok ne prestane omalovažavanje i podcjenjivanje hrvatskih branitelja" i dodali, suprotno onom što medji promoviraju, da "Branitelji i invalidi ovim prosvjedom žele također upozoriti i na otpuštanja hrvatskih branitelja ali i nebrigu prema najtežim ratnim vojnim invalidima za koje nema mjesta u bolnicama pa mjesecima čekaju na liječenje i operacije". Nigdje se novac nije spominjao, niti se spominje. Dapače: branitelji ne žele mirovine, nego da ih se prestane otpuštati s posla, u čemu prednjače upravo SDP-ove vlade. Povod je dakle jedna glupa i bezobrazna izjava Bojana Glavaševića, koju on i dalje gura. On se s 29 godina, keširajući smrt oca, uguzio na mjesto pomoćnika ministra temeljem uglavnom prezimena kako bi dao kredibilitet jednoj antibraniteljskoj politici iako o pravnoj i drugoj problematici branitelja očito ne zna ništa. Njegovo je tek štreberski ponavljati aktivističke glupe fraze, glumiti majku Terezu kad su srpski vojnici u pitanju i dovoditi u pitanje one čije interese treba štititi, i biti poslušan stranački vojnik. U svakoj normalnoj državi bi bio pozvan dati ostavku, a ako bi odbio letio bi naglavačke kroz prozor na ulicu skupa s ministrom koji ga brani, jednostavno zato jer je zaboravio da je on zaposlen u Ministarstvu hrvatskih branitelja, ne branitelja RSK. On je naime na vrlo ružan način insinuirao da su ne neki, nego svi hrvatski branitelji koji pate od PTSP-a lažnjaci, jer PTSP-a "na drugoj strani" nema, što je također notorna laž na koju sam se već osvrnuo u zasebnoj kolumni: sva istraživanja su pokazala da srpski vojnici i te kako imaju problema s PTSP-om, i više nego vijetnamski veterani! Druga je stvar što njihova država o njima - ne brine, "jer uopšte nije bila u ratu" pa time ni oni službeno ne postoje. Iz njegove izjave međutim proizlazi da su "krajiški vojnici" bili psihološki jače osobe. Drukčije se to što je rekao, a postoji video zapis, ne može interpretirati u kontekstu kojem je govorio. Njegovo kasnije vađenje na "istrgnutost iz konteksta" je deplasirano, jer nisu spominjani nikakvi civili već je povučena jednostavna usporeba hrvatskih i srpskih ratnih veterana, gdje su jedni "pravi i ponosni i ne traže ništa" a Hrvati su eto slabići i lažnjaci. Njegovo pokrivanje nekom "multikulturalnošću" je promašeno i nema veze s mozgom niti s njegovim poslom, jer briga za srpske ratne veterane i srpske civile nije u njegovoj nadležnosti. Oni naime nisu ratovali na hrvatskoj strani, niti su bili državljani RH kad se rat vodio - bili su državljani i vojnici RSK, RS ili Srbije, pa slijedom toga o njima treba brinuti država za koju su ratovali, kako je u svijetu i običaj, i isplaćivati im invalidnine. Odnosno, država koja je pravni sljednik tih marionetskih tvorevina i njihov osnivač, a to je Srbija. To je jednostavna i nesporba pravna činjenica, i ako Glavašević to ne razumije onda bi se trebao baviti nečim drugim. Hrvatska s njima nema ništa, osim u slučaju da je koji u vrijeme rata bio državljanin RH, u kojem mu slučaju treba, kako Amerikanci rade sa svojim građanima koji su se borili na strani Talibana ili ISIL-a, suditi za veleizdaju, odnosno u najboljem slučaju primijeniti zakon o oprostu. Jedini Srbi o kojima Glavašević treba brinuti su oni iz redova hrvatskih branitelja, sve drugo je izlazak iz okvira njegovih nadležnosti.  

• Autor: Marcel Holjevac
• Photo: Igor Kralj/PIXSELL

Izvorni članak pogledajte OVDJE