Prošlost i to ona iz Drugog svjetskog rata posljednjih mjeseci dominira u medijima, pa i među ljudima općenito. Na prvi pogled izgleda čudno. Narod koji ima „pun kufer“ problema u sadašnjosti brine o nečemu što je odavno završeno. Ipak, nije tu ništa čudno. Hrvati su među vrlo rijetkim narodima koji su gotovo 100 godina živjeli u zarobljeništvu laži o samima sebi. Zarobljeništvo laži bilo je popraćeno tako surovim režimima, da je istina bila doslovno ubijana iz dana u dan, a u „boljem“ slučaju zatvarana u tamnice. Već samo spominjanje istine dovodilo je do strašnog zla. Zato je otkrivanje istine o vlastitoj prošlosti nama Hrvatima uzbudljivo poput otkrivanja nekog novog kontinenta. Danas imamo kakav-takav demokratski sustav i koliko-toliko nezavisnu državu, iako smo svjesni da je i ova današnja „nezavisna“ otprilike kao i ona u vrijeme Drugog svjetskog rata. Ona je bila pod dominacijom Hitlera, a ova Europske unije, masona, iluminata i kojekakvih drugih svjetskih „meštara“. Ali ono što nas veseli jest činjenica da za javno iznošenje činjenica, pretpostavki ili samo mišljenja nitko ne ide na robiju, iako biva izložen cijeloj lepezi drugih pritisaka. Istina, ista demokracija koja Hrvatima omogućuje novo otkrivanje istine, omogućuje i mrziteljima Hrvatske bezgranično „pljuvanje“ po našim svetinjama. Ali istini uvijek odgovara sloboda. Kroz nju istina prolazi i ostaje, a verbalno smeće nestaje. ČETIRI STUPA „ZATVORA LAŽI“ Može li se cijelo stoljeće jedan narod u cjelini držati u uvjerenju o vlastitoj bezvrijednosti a da nitko ne progleda? Na žalost može i mi smo prvi primjer za to. Cijeli sustav temeljio se na vrlo jednostavnoj poruci: „Ako pisneš, pojest će te noć“. Na toj jednostavnoj balkanskoj prijetnji počivao je mrak laži toliko dugo. Onoga časa kada je nestalo te prijetnje, istina se je počela probijati. Da bi se Hrvatima „začepila usta“ godinama su bila dovoljna četiri stupa laži: 1. Alojzije Stepinac 2. Za dom spremni 3. Jasenovac 4. Ustaše Tih stupova se grčevito drže i danas svi komunisti, jugosloveni, velikosrbi, plaćeni prodavači Domovine i slični. Kada dođu na tanak led, osobito prilikom nastupa u medijima, kada im „zagusti“, uhvate se za jedan od tih spasonsnih stupova. Nekada su ti stupovi bili čvrsti i pomoću njih su lako potapali protivnike. No vremena su se promijenila i sva četiri stupa se ljuljaju. KANONIZACIJA ALOJZIJA STEPINCA „POD RUČNOM“ Povijest je puna nedužno osuđenih Hrvata. Ipak, među brojnim pravednicima visoko strši skromni i samozatajni lik kardinala Stepinca. Nakon silnih godina nevjerojatnih optužbi na koje nitko nije smio odgovoriti, činjenice su provalile poput bujice i za vrlo kratko vrijeme sve te optužbe postale su smeće. Stepinac je cijeli svoj život bio svjedok istine i borac protiv zla. Na toj je bojišnici i umro svjedočeći za istinu, jer jedino tako se može slijediti Isusa. Kada je to postalo kristalno jasno ne samo kod nas nego i u Vatikanu, pedantni Bavarac papa Benedikt XVI. zaključio je njegovu kauzu i trebalo je još samo odrediti datum njegovog proglašenja svetim. Ali vremena se mijenjaju, pa novi papa Franjo, želeći biti u dobrim odnosima sa Srpskom pravoslavnom crkvom, odgađa kanonizaciju Stepinca, ne bi li srpski popovi rekli „svoju istinu“, iako su to mogli i ranije učiniti. Ujedno u Hrvatskoj stalno traje neko „predizborno vrijeme“, pa bi kanonizacija mogla biti shvaćena kao miješanje u domaće izbore. Zato Stepinac čeka na pragu ali pred još uvijek zatvorenim vratima. Ipak, mit o Stepincu zločincu je stup koji je istrunuo i nitko pametan se za njega više ne hvata. PANIKA OKO „ZA DOM SPREMNI“ Kada je 1991. godine tada još nepoznati Marko Perković Thompson lansirao pjesmu „Bojna Čavoglave“ koja započinje baš s tim usklikom, nikome nijre bilo na kraj pameti prigovarati mladom branitelju zbog toga. Razloga je bilo više. Protivnici Hrvatske bili su duboko u mišjim rupama i u njihovom kukavičjem srcu nije bilo ni trunka snage za bilo kakvu manifestaciju vlastitoga stava. Osim toga, Thompson je tim usklikom na početku pjesme posvjedočio da se je tako pozdravljalo na bojišnicama širom zemlje, na mjestima gdje si bio siguran jedino da si živ tog trenutka. Niti pet sikundi života unaprijed nije se moglo predvidjeti. Bio je to pozdrav na svim bojišnicama i u svim postrojbama, ne samo u HOS-u. Nije to bio službeni pozdrav proklamiran na nivou države, nego spontana manifestacija otpora na prvoj crti, među nitima mreže smrti, kao poruka neprijatelju. „Čekaju te oni koji su za dom spremni umrijeti“. S vremenom su jadne kukavice – novinari, politolozi, povjesničari, srpski propagandisti i slični, izišli iz mišjih rupa i počeli najprije polako, a onda sve jače napadati taj stari hrvatski poklič. Ali nakon što im je pred nosom pao mit o zločestom Stepincu, uhvatila ih je panika. Ako padne i drugi stup, lako bi mogla pasti i cijela kuća laži, a oni sami postali bi ono što već odavno jesu – otpad. Zato su podigli neviđenu hajku na sve nas koji svjedočimo da je poklič „Za dom spremni“ nerazdvoijivi dio hrvatskog naroda i zato je neuništiv. Sada međutim dolazi na red posljednji adut. Ako je Za dom spremni nerazdvojivi dio hrvatskog naroda, onda je to dokaz da su Hrvati doista zločinački i genocidni narod. A za dokazivanje takvih tvrdnji još im stoje na raspolaganju preostala dva strupa. JASENOVAC – BALON KOJI SE JE ISPUHAO Što sve nije napisano o Jasenovcu? „Znanstvene“ rasprave, pjesme, poeme, radio-drame i filmovi nizali su se kao na traki, a nitko nije smio pisnuti ni riječ protiv. Brojevi su na početku bili koliko-toliko umjereni. Englezi su broj žrtava Jasenovca procijenili na oko 20.000. Pogodili su približni broj, ali to je bio broj onih koji su ušli kao zatočenici u logor (oko 18.000). Velika većina ih je preživjela. Kasnije su za potrebe ratnih reparacija, a kasnije i za potrebe što većeg blaćenja Hrvata, te brojke krenule na put prema svemiru – najprije na 50.000, a onda dalje sve do 2.000.000. Kasnije su se smanjivale, ali balon je ostao djelomično napuhan. Čak je i sam dr Franjo Tuđman došao do broja od oko 80.000 žrtava. Na tome uprava Jasenovca inzistira i danas iako svi znaju da je u taj broj ubrojen golem broj žrtava s raznih strana, pa čak i onih koji uopće nisu ničije žrtve nego su živjeli još dugo nakon rata, a ima i danas živih. A što je doista istina? Potpuno preciznu istinu zna samo Bog. Međutim, Savezni zavod za statistiku objavio je 1966. godine da su u Jasenovcu od 1941 – 1945. godine od svih uzroka umrle 262 osobe i još 141 osoba u Staroj Gradiški. Te podatke je tadašnja vlast zatajila, a otkrio ih je tek 20 godina kasnije stari šef OZNE Jefta Šašić. U vrijeme svoje dugotrajne vlasti Titov režim je istraživao oko 200 mogućih grobišta, od kojih je u samo desetak njih bilo ljudskih ostataka čiji broj ukupno nije prešao 1.000. Ali među tim žrtvama bilo je i žrtava partizanskih zlotvora. U svojoj knjizi „Jasenovac brojke“ Mladen Ivezić objavio je i mnoge druge zanimljive podatke i sve dokumentirano podatcima o izvorima. Tako se je opasno zaljuljao i treći stup te čudovišne „kuće laži“. USTAŠE – POSLJEDNJA SLAMKA SPASA Ustaše kao posljednji stup izgledao je čvrsto još do pred koju godinu. Čak i „najdesniji“ političari branili su se od optužbi da su poput ustaša: „Ne, nisam ja ustaša“. „Drug Tito“ i njegovi pajdaši već su 1945. godine definirali ustašu kao „zvijer u ljudskom obliku koji ne zaslužuje zvati se čovjekom“. Razni mrzitelji Hrvatske „zaljubili“ su se u tu definiciju i čuvaju je duboko zamrznutu u svojim lažljivim umovima. No malo po malo na svjetlost dana dolaze knjige o ustaškoj vojnici (vojsci), oružništvu (žandarmeriji), ali i o ustašama kao politički opredijeljenim ljudima. Svaki redak u bilo kojem dokumentu u bilo kojoj arhivi sve više razotkriva debelu laž iz Titovih usta, pa njegova definicija ustaše sve više postaje otpad. Ipak, zbog medija, a i trenutne vlasti koja je u cijelosti prožeta mržnjom prema svemu Hrvatskom, istina o ustašama još nije krenula u javnost. No i same knjige, iako zanemarene i prešućene, već su same za sebe zaljuljale i posljednji stup laži. Bliži se čas kada će sve izići na vidjelo. Tek tada ćemo moći reći da smo oslobodili Hrvatsku, ili kako bi rekao naš prvi predsjednik – „Imamo Hrvatsku!   Mario Filipi