Pritisnut mnogobrojnim dvojbama u nekoliko prethodnih dana puno sam razmišljao o događajima i ljudima koji su se izmjenjivali u svim tim događajima. Neki moji poznanici i prijatelji pitali su me što osobno mislim. Obično imam stav „na prvu“ što ovdje nekako i nisam imao. Ostao sam u mnogim osobnim dvojbama. Život protkan kršćanskim duhom i katoličkim odgojem te mnogim preživljenim situacijama jednostavno me je lomio u dvojbama s kojima sam se sudario.
U nekim davnim vremenima licemjerje je bilo na popisu smrtnih grijeha. Poslije je utrpano u kategoriju „zavist“. Na žalost, mislim, egoizam i licemjerje postaju sve više linije društvenog određenja potiskujući moralnost, poštenje i minimum kršćanske poniznosti. Lomeći se i dvojeći unutar tih rečenih okvira a bez potrebe pranja osobne savjesti ne mogu odoljeti a da jednom, prvenstveno, divnom, posebnom čovjeku ne pošaljem posljednji pozdrav uz molitvu neka mu je Bog na posljednjem sudu milostiv.
Marjan Gašljević
Marjan Gašljević
Iz knjige “Dnevnik jednog Tekuta”
BOŽIĆ U SUNJI (stotinu i četvrta stranica)
Poslije bitke lako je biti general. A kako li je tek teško biti među onima kojima ti generali sapunaju dasku. Prethodnih desetak dana stvarno je trebalo izdržati, koliko samo pametnih i stručnih ima tu oko nas, oni su znali da će to tako završiti, i tako to, i tako dalje. Marš u svoje rupe i pokrijte se svojim dekicama od licemjerja. Daleko od toga da za neizvršenje zadaće ne treba uvijek odgovarati onaj tko zadaću nije izvršio, to je, na kraju krajeva, jedan od temeljnih vojničkih principa, ali ovakvu, sveukupno kazano, nesreću, koristiti za samoreklamu i osobna potkusurivanja stvarno je više nego licemjerno. Kako li su samo naglo ugasle vatre bojnih pokliča najvatrenijih govornika, paljene pred samu akciju, od kojih sam se uzbuđen ježio. Sad se ježim od zaboravljivosti istih.
Sam neuspjeh akcije uvelike nam je otvorio oči u mnogim stvarima. Bio je to putokaz koji nas je usmjeravao onome što moramo raditi. Obuka, obuka i samo obuka. Obuka vojnika, dočasnika i časnika na svim razinama. Savladavanje borbenih vještina u svim uvjetima djelovanja, poznavanje osobnog naoružanja i tehnike koja se koristi do savršenstva, sposobnost donošenja ispravnih i realnih odluka na svim razinama zapovijedanja, a s tim i stjecanje povjerenja u svoje suborce te nadređene dočasnike i časnike. Joju i njegovu ekipu, koji su se i tako lomili planirajući i izvodeći obuku po postrojbama, čekali su još žešći dani, a i nama drugima slijedilo je isto.
Božo, koji je u stvari podnio i podnosio najviše udaraca zbog događaja, nije dopustio da se na njemu zamijeti taj teret. Mi koji smo ga najduže i najbolje poznavali, vidjeli smo koliko u stvari pati i koliko je nesretan zbog svih tih zbivanja, usprkos maske tvrdokornosti i ogrubjelosti. Stoički je podnosio udarce i uopće nije tratio vrijeme da zgazi (a zaslužili su) glumce koji su uprskali stvar. Svjestan koliko smo moćniji od neprijatelja, odmah je zapovjedio temeljito planiranje napadnih djelovanja naših postrojbi u cijeloj zoni odgovornosti.
Svih tih dana, a iz dana u dan bilo ih je sve više, lomio sam se s beskonačnim papirnim poslovima koje Top, uza sve svoje danonoćno angažiranje, jednostavno nije stigao raspetljati. Ta papirologija me ubijala, beskonačni, dosadni poslovi. Pored tih poslova koji su sastavni dio mog resora, poslova elektronskog djelovanja, još se uvijek u cijelosti nisam riješio niti Šašne Grede, kada mi se preko nekih prijatelja svale na leđa i neke aktivnosti oko donacija. Same aktivnosti oko donacija i same donacije za to vrijeme posebno su zanimljiva priča, pa je ostavljam za neke druge stranice. U svom tom očaju u koji su me sve te stvari bacale, u tom trenutku baš i nisam vidio svjetlo na kraju tunela. Božićni blagdani su kucali na vrata, grad je bio okićen razbijenim krovovima, fasadama, prozorima i izlozima u daskama. Nitko se više niti ne sjeća koja je vrsta uzbune na snazi. Uvijek sam se radovao Božiću, a sada me pomalo straši. Postao sam opsjednut. Opsjednut ratom. Ne zamjećujem neimaštinu u obitelji, ne osvrćem se na tugu i očaj, i najbližima postajem bezosjećajni stranac. Alat za najjednostavnija rješenja postala mi je puška.
Na Letovanskom vrhu još uvijek se izmjenjuju posade na središnjici veze. Znam, trebat će nam. Sagrađen je i toranj za montažu antenskih sustava, a uspostavljen je i sustav 0,7 metara koji se koristi na cijelom području za najavu naleta. Zadnja smjena koja je došla s vrha dovukla je pun kamion raznog streljiva, zolja i eksploziva. Opet su isprepadali i opljačkali neku zagrebačku postrojbu i sada je veći dio toga u mojoj sobi u koju je sada gotovo nemoguće ući. Kolege iz zapovjedništva stalno mi dolaze «fektati» najviše pištoljsko streljivo i «čikete». Obradovao sam se pozivu Praljka iz Sunju na božićni ručak i čestitati vojnicima Božić. Drago ti je da te se netko sjeti, a to što si osobno spreman i sposoban zaboraviti, zaboravi.
Badnju večer sam proveo s obitelji. Sretni smo utoliko što smo svi još uvijek živi. Drugi dio Badnje noći provest ću na operativnom dežurstvu zadovoljan što obitelj ima osiguranu bogatu božićnu trpezu, zahvaljujući prvenstveno «deda Joži» koji im je nabavio i ispekao «pečenicu». Zna on što je tuga, oba su mu sina u ZNG-u i tko zna gdje su sada. Božo je cijelu noć tu, svima nam je pojedinačno čestitao Božić, čak je sa simpatijom zastao i slušao pjesmu Ivice koji si je „malo potegao“ i zapjevao (i to vrlo lijepo), da su zvonili prazni hodnici zgrade zapovjedništva.
U Sunju smo krenuli odmah ujutro. Natrpao sam pun auto debelih, vunenih, vojničkih vesti koje će darivati vojnicima. Za Praljka i njegovu ekipu ponijeli smo nekoliko butelja vina. Sunju je jutros obišla i gospođa Savka koja je, na žalost, otišla prije našeg dolaska.Čak niti četnici, začudo, nisu pretjerivali u to svježe, vedro božićno jutro. Svi koje smo sretali, imao sam osjećaj, bili su nekako drugačiji, svježiji, vedriji, razdraganiji, srdačniji. I najisturenije mitraljesko gnijezdo osvježeno je s nekoliko grančica bora, okićenih vrpcom i šarenim bombonima. U koji nas apsurd natjeraše, u dan dolaska Djeteta mira „gvožđe“ pod bor stavljati moramo. Na eksploziju minobacačke granate ispaljene iz Hrastovca kratko prhnuše samo vrapci sa smrznutih grana obližnje šljive. Dok se Pajo valjuška u novoj vesti koju je odmah navukao i tu i tamo virne niz cijev «šarca» prema «ničijoj zemlji», oči mi suze od «bubnjića» koji, koliko ne grije, toliko dimi i peče u kutu bunkera.
Sjajnih, veselih očiju iznad onog što se eventualno zove brada, Praljak, kao i obično, grlat i srdačan. Sitnih, mandarinskih koračića, zabrinuta lica uokvirena crnom, gustom, tu i tamo sjedinama prošaranom bradom, u stalnom pokretu, Miro. Gospodin Lasta svojim je širokim osmijehom zauzeo cijeli kauč nasuprot stolića na kom se puši čaj, a iz fotelje u kutu viri lice koje tu nismo viđali. Tko ne poznaje to lice koje je oživjelo toliko kazališnih i filmskih likova. «Visoko čelo» pokrio je nekakvom vunenom kapicom i srče čaj. Mustafa Nadarević. Na Lastu, Praljka, Međimorca sam navikao, ali dok se upoznajem s ovim velikim glumcem malo sam uzbuđen. Osobno je u Sunju dovezao kamion pun stvari i opreme i sada, dok nam kazuje kako je glavinjao s malim kamionom po cesti jer taj ima volan na desnoj strani, ukočenost mi se brzo topi. Slušam ga i razgovaram s tim duhovitim i jednostavnim čovjekom.
Kod Praljka se ne toči alkohol, no ipak smo danas prije ručka morali nazdraviti s čašicom «nečega». Što se jelo, siguran sam da ni pet minuta poslije ručka nisam znao, jelo je u stvari nešto usputno. Doživljaj druženja s tim velikim umjetnicima i domoljubima u jednoj atmosferi potpune opuštenosti sveo je dan na trenutak. U tišini vozimo prema Sisku sređujući dojmove dok zimska noć pritišće.
