Mladen Pavković: Najteže je kad nas prezrivo gledaju oni sa sjajnim odličjima i zlatnim lančićima!

Još jedna godina je na izmaku. …„Lijepa je ova zemlja. Meni najdraža. Nigdje toliko algi kao u uvali moga djetinjstava. Livade i konji neosedlani. Koliko rijeka i slapova. Dođi, prijatelju. Mi smo na Balkanu. U Jugoslaviji…“- pisao je svojedobno Jure Kaštelan. Nu. nije tako pisao samo on, pisali su i mnogi drugi i danas uvaženi književnici, pa čak i akademci. Ali, stigla su druga vrjemena, pa stotine tisuća Hrvata danas „pjeva“ otprilike i ovako: – „Lijepa je ova zemlja, Hrvatska, ali u njoj nikada, unatoč algi i livada, nije bilo teže nego što je danas.“ Naime, građani se (svaka čast iznimkama) osjećaju prevarenima i poniženima. Poglavito kad gledaju sjednice Hrvatskog sabora, gdje obično sjedi deset do dvadeset zastupnika, ili pak kad čitaju o „političkim trgovinama“. Ne vidi se ni svijetlo na kraju tunela. Tako, kažu, nije bilo ni u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. Broj nezaposlenih i dalje je nezadovoljavajući, a tvrtke se kao na tekućoj vrpci zatvaraju jedna za drugom. Poljoprivrednici, prosvjetari, policajci, zdravstveni djelatnici, novinari, radnici, pa sve do hrvatskih branitelja, koje ni metak nije okrznuo, jedva imaju za kruh. Dobro žive samo oni koji su se snašli u vrijeme rata. Vlada neprestano izmišlja „toplu vodu“, a ovrhe i dalje stižu i za neplaćanje parkiranja. Tko kome ne plati sto kuna odmah ga tuže, a poglavito to dobro ide Hrvatskoj radio-televiziji. Njihov program je relativno loš, ali hoćeš nećeš moraš platiti mjesečnu pretplatu. Branitelji se često žale da se baš na Hrvatskoj televiziji dovoljno ne prikazuju teme vezane uz istinu iz Domovinskoga rata, ali baš kao i za sve drugo možeš se žaliti i Svetom Ocu, ali ako imaš televizor i radio, mjesečnu pretplatu trebaš namiriti. I baš svaki dan od prvih minuta informativnih emisija, na radiju ili televiziji moraš slušati i gledati naše uvažene političare kako se ne slažu ni „samim sobom“! Da, tu i tamo pokažu i jadne radnike kako ih specijalci okružuju, i kako su spremni upotrijebiti silu, ako bi kojim slučajem (nepozvani) željeli ući u firmu koju su godinama stvarali, a koja je danas u vlasništvu pojedinih tajkuna. Od tih tajkuna, sve do jučer, po dobrome, najviše se ipak čulo za Todorića.(Dok im je plaćao reklame!) Međutim, nitko ga nije pitao niti ga pita danas: kako je i na koji način stekao prvi milijun eura? Ako ga i zatvore, kao što su to učinili nedavno, on plati jamčevinu koliko treba i ode hraniti golubove na Trg bana Jelačića! Slobodan ko ptica! Malo tko se javno buni, protestira. Ako i ima protesta sve je to „sindikalna mlaka voda“. Ljudi šute i trpe. Dokle? Novih, većih investicija i dalje nema, a to znači da će još više ljudi ostati bez posla. A u članstvu smo Europske unije. Državno odvjetništvo i policija neprestano mole građane da prijavljuju jedni druge, kao što je to bilo u Rusiji i Jugoslaviji nakon II. svjetskog rata, kad je sin prijavio svoga oca. Radnici, ali i ne samo oni su mizerno plaćeni za svoj rad. A cijene neprestano rastu, iako nas s malih ekrana uvjeravaju da - padaju... Nu, da nam naši delegirani mediji ipak uljepšaju sliku, kad je zima, obično nam prikazuju „kolone“ Hrvata kako odlaze na skijališta, a ljeti „kolone“ osobnih automobila koji jure prema Jadranskoj obali. Na taj način stječe se dojam da nam ipak nije tako loše. U škole je „pod moraš“ uvedena „reforma“, iz koje je izostavljena povijest. Predlagali smo da se uvede i predmet s nazivom „Hrvatski obrambeni Domovinski rat“, jer djeca više znaju o Boški Buhi nego o tome tko su hrvatske žrtve za slobodu, ali ništa od toga... Oko tri tisuće hrvatskih branitelja je izvršilo samoubojstvo. Ove godine broj suicida je u naglom porastu. Zašto, zbog čega? O tome se ne govori i ne piše, kao da će to umanjiti broj ljudi koji su sami sebi odlučili oduzeti život. Nu, u Hrvatskoj se pojavila još jedna misterija koja također nailazi na šutnju- nestanak ljudi! Nema dana a da netko ne nestane, da ga nema i da ga nitko ne može pronaći. Pa, nisu ljudi krumpiri da se samo tako izgube. Trenutačno se traži više od dvije tisuće ljudi, a na prostoru bivše Jugoslavije čak oko osam puta više! I to neki pokušavaju protumačiti kao nešto posve „normalno“. Još oko dvije tisuće obitelji ne zna gdje su njihovi najmiliji. One koji su nestali pod partizanskom čizmom, nakon 1945., više nitko i ne traži, a kamoli da se Brozove zločince sudski procesuira. A u vrijeme vladavine „trostrukog narodnog heroja“ ubijeno je na stotine tisuća nevinih Hrvata! Što je pak s našim građanima po svijetu? Bili su dobri kad su na početku rata pomagali na sve moguće načine, a danas ih malo tko uopće i zove da se vrate. Neki kažu da bi se vratili, ali kad se suoče s našom birokracijom odmah pakuju torbe i vraćaju se natrag…. Kad su se radnici i seljaci vratili iz Domovinskoga rata (drugih gotovo da i nije bilo, odnosno bilo ih je na kapaljke!) vjerovali su da će kao pobjednici nad trećom ili četvrtom vojskom u Europi barem živjeti kao ljudi, zajedno sa svojim obiteljima. Međutim, propali su još više nego u vrijeme (prije) rata. Sada ti koji su dali krv za Domovinu mogu samo gledati u gospodu koja se obogatila na njihov račun. Najteže je kad ugledamo nekog invalida kako prosi na mostu ili pred crkvom, a još teže kad vidimo nekog novopečenog bogataša koji je do jučer prodavao kupus i staro željezo sa sjajnim odličjima i debelim zlatnim lančićem oko vrata kako prezrivo gleda u one koji su stvorili hrvatsku državu, i koji od dnevnih novina isključivo kupuje one po pet-šest kuna, u kojima osim naslova nema „ništa udrugo“! Zar smo se za to borili? Mladen Pavković, (predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)