MLADEN PAVKOVIĆ: Smeta vas buka psa, a nisu vas smetali jauci nevinih Hrvata

Zakon je zakon! Ni pas ne smije glasno lajati, jer ako time stvara „preveliku buku“ može završiti na sudu, kao što se to dogodilo s četveronožnim prestupnikom iz Pule, kojeg vlasnik mora premjestiti na drugu lokaciju. Gospođa koja je tužila psa „Medu“ tražila je od vlasnika i odštetu zbog prouzrokovanih duševnih bolova (10.549 kuna), ali sud je to odbio, pa će se vjerojatno žaliti. Nu, s obzirom da nitko lajanje nije mjerio mjeračem buke, ne zna se je li „Medo“ lajao kao običan pas ili „lovački avion“. Međutim, ova presuda suda u Puli uopće nije smiješna, poglavito onima koji su sudjelovali u obrani Republike Hrvatske ili pak u srpskoj agresiji. Izvjesna gospođa nije mogla spavati zbog „Medinog“ lajanja, pa sada traži da ga se osudi po zakonu. Jedna majka ni 25 godina od kad je čula jauke svoga desetogodišnjeg djeteta kojeg su četnici masakrirali u susjednoj ćeliji još se i danas trese i uopće ne može podnije plač djeteta. Čim čuje da neko dijete plaće u glavi joj odzvanja kao da je udaraju „kaptolska zvona“. Na tisuće majki, očeva, branitelja doživjelo je to ili nešto slično u vrijeme rata. Kako su tek jaukali oni koje su Srbi u Lovasu prije 25 godina tjerali u minska polja: žene, starce, djecu. Ta se „buka“ ne da ni opisati, a čula se „diljem Hrvatske“. Danas se o tome ne govori ni ne piše, baš kao ni o velikom broju branitelja koji su izvršili suicid: nožem, skakanjem kroz prozor, vješanjem ili pak samospaljivanjem. Imaju li pravo i koga tužiti njihovi najmiliji što im ratni jauci, odnosno buka ne izlazi iz glave i ušiju ni po danu ni noći? Možda će netko reći da to nije za usporedbu. Kako nije, kad je zakon (ili bi trebao) biti jednak za sve, tim više što je buka buka. Stoga bi nakon „Mede“ svi, ali baš svi stradalnici Domovinskog rata trebali uputiti tužbu pulskom sudu i tražiti odštetu zbog buke koju su doživljavali od 1991., bilo od srpskih tenkova, aviona, granata, bilo od ljudi koji su ni krivi ni dužni u jaucima i krikovima umirali, a ti krikovi ni danas ne izlaze iz njihovih glava. Kata Šoljić, primjerice, sve do smrti, po danu i noći, čula je krikove svojih četvero sinova. Stvarali su joj neopisivu buku, tim prije što nikada nije pronađen ni jedan zločinac koji ih je zvjerski ubio. Što je lavež pasa prema pjesmi „Krmača“ (avionske bombe od 250 kilograma) koju smo danima slušali kad nam je s njom zaželjela „dobro jutro“ ili „večer“ zločinačka JNA? Ne, to nije za usporedbu, ali buka je – buka. Pa, ako je tako a jeste, onda sudite i za buku koju smo preživljavali u Domovinskome ratu, a ne samo za onu jednog relativno malog nestašnoga psa. Zakon je zakon! Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)