Sve nevine žrtve su iste! Koliko puta smo to čuli i čitali od raznih manolića, pupovca, stanimirovića, pusića, teršelič, josipovića, goldsteina, mesića, jakovine, fumića, hrženjaka i brojnih drugih „pomozbog“ junaka, a poglavito i od onih okupljenih oko ogavnog srpskog političkog biltena – Novosti?

Naime, dosad im je glavna tema bila Jasenovac. Za te i takve druge žrtve i ne postoje. A, gle sada. U subotu, 13. svibnja 2017. na red dolazi  – Bleiburg, odnosno obilježavanje 72. obljetnice Bleiburške tragedije. I tamo su na desetine tisuća prije svih nevinih Hrvata izgubili živote. One koje nisu ubili na tom polju, ili okolici, smrtno su stradali na tzv. Križnim putovima, a ako su i to preživjeli onda su ih poslali u najstrašnije komunističko-srbijanske logore. O tome se nije smjelo pisati ni govoriti sve početka 1990. Srbi, koji su u to vrijeme bili glavni koljači, nikada nisu kažnjeni za te i druge ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Maršal Tito, glavni krivac, o tome „nije imao pojima“, a za političkog kameleona, bivšeg udbaša Manolića to je bio, kao i u svakom ratu, legalan obračun s onima koji su izgubili. Za pokolj u Bleiburgu okrivili su tzv. Jugoslavensku narodnu armiju (JNA), ali ne i njezino čelništvo s Josipom Brozom, za kojim još uvijek i jedan dobar dio  Hrvata plaće i slavi ga kao „boga“. Kad je počeo hrvatski obrambeni Domovinski rat opet je JNA bila ta koja se masovno i zvjerski obračunavala s Hrvatima, ali povijest se i tu ponovila – nitko od glavnih iz ove zločinačke vojske još do danas nije odgovarao! Neki će opet reći – ostavimo prošlost i okrenimo se budućnosti, ili dosta nam je četnika i partizana. To mogu govoriti samo oni koji nikoga nisu izgubili u II. svjetskom ratu ili nakon njega, ili pak oni kojima nitko nije stradao u vrijeme Domovinskoga rata, ili pak oni koji su  svoje „ratovanje“ enormno naplatili. S obzirom da ratni zločin ne zastarijeva, nije istina da i dalje nitko ništa „ne zna“. Gdje su sad te silne tajne i druge službe, gdje je Uskok, DORH, gdje su svi oni koji primaju ne male plaće da hvataju zločince? Više je hrvatskih branitelja  proganjano, optuženo i suđeno  nakon Domovinskoga rata nego što su suđeni svi banditi i Titovi zločinci koji su krivi za pokolj nevinih ljudi u Bleiburgu! Manoliću, pa nisu nakon 1945., poslije završetka II. svjetskog rata, partizani, hrvatske izdajice i Srbi ubijali samo i isključivo „Pavelićevu“ vojsku, (nakon što se predala), već i na desetine tisuća nevinih žena, djece i staraca! Taj Udbaš to jako dobro zna, baš kao i oni kojima je danas okružen. Takvi kao što su razni manolići i pupovci, zajedno sa srpskim okupatorima, neprestano se bore uništiti memoriju hrvatskom narodu, uništiti njegovo sjećanje, ili bolje rečeno njegovu – budućnost. Eto, čitamo da  i neki Austrijanci javno protestiraju protiv Bleiburga, jer da je tamo „ustaško okupljalište“. Na to su ih „navukli“, a tko drugi nego hrvatski i srbijanski smradovi. To bi  isto tako bilo da se Hrvati bune protiv sve većeg broja nacista i fašista u Austriji, gdje je napokon i rođen ( u Braunan am Innu) najveći zločinac na svijetu – Adolf Hitler. Ne, nisu sve žrtve iste, poglavito ako pitate Pupovca. One u Jasenovcu su puno veće nego one u Bleiburgu. Ili, one u Domovinskome ratu su manje važne nego one na srpskoj strani. Tako govore, pišu i razmišljaju yugo-banditi, koji se množe kao žabe nakon  kiše. Bleiburg je hrvatska memorija, oltar i simbol, i to nikada ne smijemo zaboraviti. To je mjesto  simbol i metafora svih  hrvatskih stradanja od komunističkih „pobjednika“ 1945. Tito je iskoristio pobjedu u II. svjetskom ratu da se na najkrvaviji način obračuna sa svojim protivnicima, bez – suda i suđenja. Nije JNA sama od sebe, bez zapovjedi, ubijala, klala, masakrirala, rušila, palila.  Nakon 1945. na čelu joj je bio maršal Tiro, a nakon 1990. „maršal“ Slobodan Milošević. Nitko od njih nije osuđen ni za jednog nevino ubijenog Hrvata. Gdje je tu pravda?