Sjećate li se prvog političkog osuđenika u hrvatskoj državi? Riječ je o Antunu Habijancu, koji je 25.siječnja 1991. sa skupinom istinskih domoljuba, među kojima su bili Đuro Dečak, Vlado Šabarić, Ivan Belani, Vinko Belobrk, Franjo Kovač i Josip Kovač, osuđen na montiranom političkom procesu tzv. Virovitičke skupine.

Tada je bio optužen i Martin Špegelj, ali on je jedini od njih izbjegao uhićenje. A tko je hapsio? Pa, zločinci Jugoslavenske narodne armije (JNA) na čelu sa ratnim zločincem Alaksandrom Vasiljevićem, tada, po važnosti, drugim čovjekom organa bezbjednosti u Jugoslaviji. Ta skupina bila je maltretirana, ponižavana i mučena, sve do svibnja 1991., u zagrebačkom Vojnom zatvoru u Gajevoj 4, gdje se danas nalazi sjedište Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (DORH). Uz tablu da je tamo ta ustanova već je odavno trebalo postaviti i onu na kojoj bi pisalo da je u ovoj zgradi bio i „vojni logor“ i da su tu dovodili i one koji su se borili za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Zbog čega nema i te table na toj zgradi, teško je reći, jer svi oni koji tamo rade dobro znaju, ili bi trebali znati što se odvijalo u prostorijama u kojima  danas pišu optužnice. Nu, kako godine prolaze, tako se pomalo i zaboravlja doprinos Virovitičana u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. I ne samo to: zaboravljaju se i zločinci koji su u to vrijeme proganjali nevine Hrvate, samo iz razloga što su željeli svoju državu. S druge pak strane, još uvijek, poglavito po Zagrebu, „načičkane“ su table po zgradama, koje nas podsjećaju i na održavanje sastanaka KPJ-u i na štošta drugo vezano uz NOB-e. Kad se govori o početku Domovinskog rata, Virovitičani smatraju da je rat počeo na njihovim prostorima. Oni su se aktivno počeli boriti za Hrvatsku 1990., odnosno početkom 1991. Već tada su bili spremni napasti i virovitičku kasarnu. Do toga, ipak, nije došlo, iako je 21/22. siječnja sve bilo pripremljeno da se to dogodi. Naime, na kasarnu  dobro naoružanih vojnika nasrnula bi relativno mala skupina slabo naoružanih Virovitičana, predvođena Dečakom i Habijancem, dok bi rezultat toga bio – masakar Hrvata, ali i pitanje: je li bi se nakon toga više uopće i moglo boriti za slobodnu Hrvatsku? Od napada na kasarnu spasila ih je telefax poruka, koja je stigla u Izvršno vijeće Općine Virovitica 22. siječnja 1991. u 01,13 sati, a na kojoj je rukom napisana „Naredba“ –„Obustavite sve aktivnosti, postupno vraćati jedinice u baze. Na terenu ostaje kompletni  stalni i rezervni sastav milicije i organizira dežurstvo. Ostali sutra redovno na posao.“ Nakon te poruke, Virovitičani su se povukli, iako se još ni danas ne zna tko je to napisao ni odakle je zapovijed stigla!? Nu, i dalje ostaje pitanje: što bi se dogodilo da su toga dana stvarno napali kasarnu JNA, gdje su ih čekali u punoj borbenoj gotovosti? Dobro naoružana vojska, reći će kasnije neki od sudionika, – samljela bi nas! Po Habijanca je, 25. siječnja 1991., došao nitko drugi nego zloglasni Aleksandar Vasiljević. Uhitili su ga u njegovu domu oko 9,30 sati. Dugo su zvonili na ulaznim vratima, a kad je njegova supruga upitala „Tko je?“, izvana se začuo gromki glas: „Oficir bezbjednosti!“ Najprije su ga odveli u kasarnu, a potom helikopterom prebacili u Zagreb. Za njim su pristizali i ostali. Cijela Hrvatska bila je na nogama. Optužili su ih da su „u periodu od polovine 1990. pa dalje, učestvovali u pripremanju oružane pobune na teritoriju Republike Hrvatske upravljene na ugrožavanje Ustavom SFRJ utvrđenog državnog uređenja i bezbjednosti Jugoslavije“. Špegelju je otežavajuća okolnost bila što je „koristio položaj ministra obrane Republike Hrvatske“. Zgrada tadašnjeg Vojnog suda, zbog ovog montiranog suđenja, često je bila pod opsadom građana. Gađali su je kamenicama, jajima, krumpirima i drugim predmetima te razbijali prozore, pa uništili i dio inventara suda u onom dijelu koji gleda u Gajevu ulicu. Pjevali su slobodnoj Hrvatskoj, klicali slobodi, tražili slobodu za Virovitičane. Čule su se i brojne parole, poput: „Zovi, samo zovi“, „U boj, u boj“, „Nećemo vas plaćati“, „Vama ćemo suditi“, “Dolje izdajnici“, „Obucite četničke uniforme“, „Ne damo Špegelja“, „Ne damo nikoga“, „Ustala je Hrvatska“, „Ne damo vam napolje“ „Bando crvena“ i  druge. U svojoj obrani, Habijanac je uz ostalo istaknuo da „ovaj sud krši propise Republike Hrvatske, s krajnjim ciljem da se sruši demokratska i legalno izabrana vlast u Hrvatskoj. Konačno, ja ne priznajem ovaj sud jer je za mene nelegalan, odnosno ilegalan“, rekao je optuženi Virovitičanin, koji je na kraju osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci. Dečak je dobio 3 godine, Franjo Kovač dvije, Šabarić jednu, kao i Vinko Belobrk. Josipa Kovača, kao oficira JNA, koji je pomagao okrivljenima osudili su na 3 godine i 3 mjeseca zatvora. Eto, tako je počeo rat „na mom otoku“, odnosno u Hrvatskoj!