Mladen Pavković: Zar su zbog ovakve vlade hrvatski branitelji dali svoje živote?

U Hrvatskoj, prije svega vodeći političari, žele da se zaboravi Domovinski rat, te da se okrenemo "svjetlijoj budućnosti". Od onih koji su kroz ratne godine prošli  daleko od bojišta i bilo kakve opasnosti, koji nisu dali ni kapljicu krvi za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, to se može i očekivati.

Zamislite samo da Izraelci kažu "za nas je Drugi svjetski rat završena priča". Ne, to se ne može dogoditi, sve dok ima nade da i posljednji ratni zločinac iz tog vremena ne bude osuđen ili mrtav. Oni će se i nakon toga vraćati na godine strave i užasa, a mi se odričemo žrtava, ne tražimo ratnu odštetu, a još nismo uspjeli ni pravno dokazati, poglavito svijetu,  tko je bio žrtva, a tko agresor. Kad se spomene bilo koja hrvatska vojno-redarstvena akcija, ili bolje rečeno obrana Republike Hrvatske, skaču Srbi, ali skaču i pojedini naši visoki političari i ukazuju nam na činjenicu da je žrtava bilo na jednoj i drugoj strani, a da pri tom uopće ne spominju (zar je to važno?) tko je kome prvi ušao "u dvorište". Lukavo, nema što.

Osim toga, svako malo dogodi se neki "incident" koji nas odvraća od životnih problema. Ljudi nemaju posla, radnici štrajkaju, a u nemalom broju tvrtki mjesecima ne isplaćuju plaće, svaki dan barem pet ili deset ljudi izvrši suicid, a isto toliko ih jednostavno – nestane. Ne, o tome se ne priča, već je glavna tema je li se Severina pomirila s ocem njihova djeteta, odnosno hoće li skromna estradna diva Nives Celzijus dobiti natrag svog "Kiklopa" za "najbolju" knjigu. I dalje nam pričaju priče (kao o Ivici i Marici) o udbašima, štite razne perkoviće kao da su oni, a ne hrvatski branitelji, najzaslužniji za hrvatsku državu. Nameću nam ćirilično pismo, nekakve ploče s dvojezičnim natpisima u Vukovaru. A baš u tome gradu-junaka ima iznimno mnogo gospodarskih i inih problema. Već je odavno Vukovar morao biti  grad od posebne državne skrbi, trebali su ga obnoviti da izgleda kao "mali Pariz".

Međutim, oni tamo popravljaju kuće, "krpaju" ceste, strepe od zaostalih mina, a posla niotkuda. Ljudi žive na rubu egzistencije. A propatili su za cijelu Hrvatsku! Obično se jednom godišnje, 18. studenoga, na dan okupacije, u tom gradu okupi nekoliko desetaka tisuća ljudi. Političari su i tada u prvom planu, a pogledaj što su učinili od Vukovara! Tamo su svaki dan prosvjedi- ne žele ćirilicu. Netko je izmislio da tamo gdje pripadnici srpske manjine čine više od trećine stanovništva moraju ploče biti i na ćiriličnom pismu. A zašto taj postotak ne bi bio malo veći, pa da se recimo kaže da se tamo gdje je 50 posto Srba,  postavljaju dvojezične ploče? To bi nekako bilo logičnije i pravednije.

I tako dok su Vukovarci protestirali i protestiraju protiv ćirilice, oni u Vladi smislili su novi plan – udri po mirovinama. Malo je tko to primijetio, sve do današnjih dana. Nije dosta što dobar dio umirovljenika živi na rubu egzistencije, što nemali broj kopa po kantama za smeće, sad ih još treba lupiti po glavi. Rekli su da će "rezati" povlaštene mirovine, a u njih ubrajaju i one koje primaju hrvatski branitelji. Kako je to jadno i žalosno. Branitelji, zamislite, primaju povlaštene mirovine!?(sic!) Da nisu dali krv za Domovinu, kakve bi primali onda? A tko još pored njih prima takve mirovine? Saborski zastupnici, akademici, suci, partizani, pa čak i Stjepan Mesić!

Predlažemo Vladi da ukine povlaštene mirovine – svima. Neka svatko prima mirovinu prema radnom stažu, ili tako nekako. Što se tiče hrvatskih branitelja, odnosno ljudi koji su puškom branili i obranili hrvatsku državu, oni ne traže i nikada nisu tražili povlaštene mirovine. Za to se nisu borili. Ali, za razliku od svih ostalih, oni i članovi njihovih obitelji trebaju živjeti životom normalnih ljudi, što kod većine njih nije slučaj. Tako danas ima čak i veliki broj nezaposlenih branitelja. Zvonko Čulina iz Nove Gradiške bio je sudionik Domovinskog rata od 1991.-1996. Bio je pripadnik MUP-a, prošao mnoga ratišta. Predsjednik je i Udruge Domovinskog rata hrvatske policije Brodsko-posavske županije u svome gradu. Međutim, već nekoliko godina bori se s brdom životnih problema, pa je odlučio, iako se to ne smije, prodati i svoj bubreg, samo da mu obitelj ima kruha. I njega smo zapazili u Vukovaru kako protestira protiv ćirilice. Koliko ima još takvih Čulina, odnosno koliko držimo da onih koji su krvlju stvarali državu?

Ovih dana obilježili smo i petu obljetnicu smrti legendarnog vukovarskog ratnog liječnika dr. Juraja Njavre. Što je sve prošao možete pročitati u njegovoj knjizi "Glava dolje, ruke na leđa". Bio je ministar zdravstva, ministar branitelja, saborski zastupnik. Legenda je Vukovara. I što? Gotovo ni jedne novine to nisu zabilježile. A taj humanista, veliki čovjek, zaslužio je i spomenik usred Zagreba. Čak ni jedna zdravstvena ustanova ne nosi njegovo ime. A po bivšim partizanima još se uvijek zovu škole, bolnice, trgovi. Zločinac Josip Broz ima najljepši trg u Zagrebu. Prije će dobiti spomenik Perković nego Tuđman! Eto, takvi smo mi. O hrvatskim braniteljima sve se više govori kao o nečem negativnom, problematičnom, pa i sramotnom. Jedan Pupovac u Hrvatskoj predstavlja neki "autoritet"!?

E, da to znaju oni koji su dali svoje živote u Domovinskome ratu, vjerojatno bi tražili da ih još jednom ubiju! Branitelji nisu odlazili u rat zbog nekih prizemnih interesa ili privilegija, kakve danas recimo ima taj Pupovac i njemu slični, već iz najviših ideala, tim prije što je na bojišnici jedina privilegija bila smrt i neizvjesnost. Suicid je učinio i Zvonko Bušić. Tim činom želio je "prodrmati" Hrvate, ukazati im da tako više ne može. Ali, još će se malo govoriti o njemu i njegovoj žrtvi, pa će ponovno biti sve po starom. Sava će i dalje teći.

Dragi Zvonko, nisi to smio učiniti, oni to nisu zaslužili!

Mladen Pavković