Odmah ispred škole prišao mu je taj muškarac za kojeg moj sin kaže da je zapamtio plavu jaknu koju je nosio i da ima sijedu kosu, iako tvrdi da nije star, već negdje u srednjim godinama, ispričala nam je mama 11-godišnjaka. 

Još uvijek nepoznati muškarac krajem prošlog tjedna pokušao je namamiti u svoj automobil 11-godišnjeg učenika petog razreda Osnovne škole Vidikovac u Puli, ali u svom naumu nije uspio. No, ovaj nemio događaj itekako je uznemirio njegovu majku i uzbunio brojne roditelje čija djeca pohađaju ovu pulsku školu. Kako smo saznali od majke, koja je molila za anonimnost kako se dijete ne bi bilo dodatno izlagalo stresu, sve se to dogodilo krajem prošlog tjedna u poslijepodnevnim satima. 

- Moj sin inače ide u školu i iz škole s prijateljima iz kvarta. Međutim, taj dan nakon škole shvatio je da je ostavio ispod klupe nešto pa se vratio opet u školu, a prijatelji ga nisu željeli sačekati. Tako se dogodilo da je sam krenuo kući. Odmah ispred škole prišao mu je taj muškarac za kojeg moj sin kaže da je zapamtio plavu jaknu koju je nosio i da ima sijedu kosu, iako tvrdi da nije star, već negdje u srednjim godinama. Čovjek ga je pitao voli li bombone i kad je mali rekao da voli, ponudio ga je, ali je moj sin zahvalio i odbio. Onda je čovjek započeo razgovor s njim i pitao ga voli li više mačke ili pse, na što mu je moj sin rekao da voli više pse. I tada mu je čovjek ponudio da dođe s njim do automobila jer da baš ima male štence pa bi mu ih rado pokazao. I tu se malom upalio alarm, rekao mu je da ne može jer ga prijatelji čekaju i da mora kući. Okrenuo se i lagano krenuo nizbrdo od škole prema kući. Nije trčao, ali kada je zašao za prvi ugao, kako mi je ispričao, počeo je trčati koliko ga noge nose sve do zgrade. Tu je stao i okrenuo se da vidi prati li ga muškarac i, kada je vidio da ga nema, ušao je brzo u zgradu, ispričala nam je majka 11-godišnjaka.

Dodala je da ju je sin odmah nazvao, ona je dojurila kući za minutu i zatekla ga blijedog i u šoku te se, kaže, doslovno tresao. Stoga je odmah nazvala policiju koja je, kaže, također došla u svega par minuta. 

- Moram ih doista pohvaliti jer su bili temeljiti, ali i obazrivi. Upitali su maloga je li ga čovjek pratio, a kada im je on ispričao da je i sam to provjerio prije ulaska u zgradu, pohvalili su ga i rekli da je to odradio baš kako je trebao. Štoviše, moj se sin sjetio policajca koji ga je ispitivao i rekao mu da im je on u prvom razredu držao edukativno predavanje o ponašanju u prometu, ali i o komunikaciji s nepoznatim osobama, što se sada pokazalo izuzetno važno. I ja sam ponosna na svog sina. Iako je mali, odradio je to s nogama čvrsto na zemlji. Sve je to kasnije ipak procesuirao u svoj maloj glavi i onda ga je tek ulovila panika. Bio je blijed i isprepadan. Budući da sam samohrana majka, djeci sam stalno govorila da se paze, upozoravala ih da ne idu s nepoznatim osobama, da ništa ne uzimaju, da se samo udalje. Čak sam možda bila i dosadna s tim pričama, i pomalo brutalna, gruba, surovo iskrena, ali, nakon svega, djetetu takve stvari ostanu u glavi. Rekao mi je da su mu doista kroz glavi prolazile moje riječi da će ga netko odvesti i da se nikada više nećemo vidjeti. Ma užas, ne daj Bože nikome, ali moj je sin dokazao da je ovu lekciju dobro savladao, rekla nam je ova majka.