U studenome 2016. godine, Tužiteljstvo BiH je obustavilo istragu vezano za djela teških ratnih zločina na području Guče Gore (kod Travnika), a za koja su bili osumnjičeni samo dvojica pripadnika "Armije BiH": Džemo Grabus i Naid Grabus. U donesenom rješenju Tužiteljstva navedeno je kako "nema dovoljno dokaza" da su spomenuta dvojica 8. lipnja 1993. godine na tom području činila ratne zločine. Time je slučaj Guča Gora stavljen ad acta i zaključen. Na ove zločine nije reagiralo niti Tužiteljstvo ICTY-a u Den Haagu, jer su oni izostavljeni u optužnici protiv Rasima Delića u koju je uvršten samo Travnik (iz kojega su muslimani u vrijeme svoje ofenzive protjerali oko 20.000 Hrvata), a sudilo mu se jedino (po zapovjednoj odgovornosti) za zločin na Bikošima (kraj Guče Gore) gdje su mudžahedini - pripadnici "Armije BiH" strijeljali 36 zarobljenika, pripadnika HVO-a i civila. Prvotno su od strane ICTY-a za zločine na području Travnika bili optuženi i zapovjednici visokog ranga iz sastava "Armije BiH", Amir Kubura i Enver Hadžihasanović (zbog "nepoduzimanja potrebnih i razumnih mjera u sprječavanju više zločina i kažnjavanju počinitelja") koji su zapovijedali snagama u napadima na sela, pri čemu su ubijani i zlostavljani srpski i hrvatski civili, te ubijani hrvatski vojnici nakon što su se predali. Oni su terećeni i za pljačku kao i uništavanje domova i imovine Srba i Hrvata što su ih u više gradova i sela provodili vojnici pod njihovim zapovjedništvom. Snage kojima su bili izravno nadređeni, počinile su brojne zločine, progone, razaranja, paljevine, pljačke i silovanja nad hrvatskim civilima u Travniku, Bugojnu, Kaknju, Varešu, Zenici. Drugostupanjskom su presudom obojica oslobođeni svih točaka optužnice i odgovarali su samo za kršenje Ženevske konvencije i zatvaranje hrvatskih i srpskih civila u logor "Muzička škola" u Zenici. Ovaj logor ("Muzička škola") bio je jedan od ukupno 331 zatvoreničkog logora muslimanskih snaga na teritoriju BiH (od čega je njih čak 238 bilo smješteno na području srednje Bosne) i u njemu su mučeni i ubijani zarobljeni civili (prema jednoj verziji i srpski i hrvatski, prema drugoj samo Hrvati), a za ta zlodjela nikad nitko nije kažnjen. Tužiteljstvo BiH dobilo je suglasnost da provede postupak, za te je zločine bilo osumnjičeno 5 osoba, ali nitko nije osuđen. Policija je čak nasilno uklonila i spomen ploču koju su u znak sjećanja na postojanje tog logora i žrtve, postavili (24.3.2017. godine) preživjeli logoraši i rodbina žrtava. Ovaj je slučaj podrobno obradio i iznio u javnost pokojni Esad Hećimović, novinar magazina Dani. (Vidi: https://www.dnevnik.ba/teme/zlocini-u-muzickoj-skoli-zenica-sad-i-nekad) Masakri i vandalizam u Krpeljićima, Čuklama, Gučoj Gori, Brajkovićima, Orašcu, Ovnaku, Podovima Koordinirani napad na području Travnik - Zenica izveli su 8. lipnja 1993. godine 3. korpus "Armije BiH" pod zapovjedništvom Envera Hadžihasanovića, Sedma Muslimanska brigada pod zapovjedništvom Šerifa Patakovića (u čijem je sastavu bio i odred El Mudžahid), 306. Brdska brigada i 17. Krajiški korpus. Dan prije (7. lipnja) u selu Krpeljići (kraj Guče Gore) ubijeno je sedam Hrvata koje je UNPROFOR pokopao u dvorištu samostana Guča Gora. U sljedećih nekoliko dana zapaljeno je više od 300 stambenih i drugih objekata u selu, a sve je temeljito opljačkano (odvoženo organizirano, kamionima). U sačuvane kuće i zgrade uselili su mudžahedini s obiteljima, a samostan u sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori (koji se prvi put spominje 1425. godine) pretvoren je u sjedište vojnog stožera postrojbi "Armije BiH" koje su djelovale na tom području. S područja Travnika protjerano je oko 20.000 Hrvata. U nekoliko dana ubijeno je 112 Hrvata (56 pripadnika HVO-a i 56 civila). Istoga dana kad je započela muslimanska ofenziva (8. lipnja) izvršen je pokolj u selu Čukle, gdje je ubijeno  9 civila i 12 zarobljenih vojnika HVO-a. Selo je branilo svega 10-ak hrvatskih vojnika koji su se uspjeli odupirati više od 3 sata neusporedivo nadmoćnijim snagama, toliko da omoguće civilnom stanovništvu bijeg u okolne šume. Bježeći, neki od njih naišli su na svoje susjede muslimane koji su bili u skupinama s mudžahedinima, maskirani bojama i namazani blatom. Oni su hrvatske civile zarobili i više puta ih postrojavali za strijeljanje, a nakon toga su ih tjerali kroz šumu, mučili i ispitivali. Zatim su ubili: Vinka Jankovića, Tomu Stojaka, Dragana Marijanovića, Ivu Lauša, Franju Stojaka, Berta Kozinu, Maru Gazibarić, Ivu Galića i jednog neidentificiranog starijeg civila. Oni su pokopani na više lokacija po selu. Tada su ubijeni ili zarobljeni i branitelji, vojnici HVO-a: Fabijan Lauš, Zlatko Marijanović, Drago Erić, Pero Kozina, Pero Kolenda, neidentificirani mlađi muškarac, Branko Mrkonja, Miroslav Kozina, Anto Stojak, Kazimir Kozina. U napadu su spaljene 32 kuće, a u njih 11 su uselili muslimani- "Bošnjaci". Sve je temeljito opljačkano, a preostali hrvatski civili zatočeni su u zaseoku Gornje Čukle, selima Brajkovići, Šušanj i Mehurići (gdje se nalazio mudžahedinski logor). Poslije pokolja u Krpeljićima i Čuklama, slijedili su masakri u Orašcu, Ovnaku, Brajkovićima i Podovima. Evo samo jednoga iskaza očevidca iz sela Brajkovići koji govori o tomu što se događalo na ovom području u to vrijeme: TR 024 Svjedok. M.B., žensko, 59 god. I S K A Z Selo Brajkovići bilo je zatvoreno. Hrvati nisu mogli da se slobodno kreću prema Travniku i Zenici zbog barikada koje su postavili Muslimani. Ovakvo stanje je bilo mjesec dana prije napada na selo. Napad na selo je bio 08.06.1993. godine. Jozi Šimiću su Muslimani oteli kola stvari na izlazu iz Brajkovića. Kola su odvezena prema Mehuriću. Hranu su dovozili svećenici Franjo Križanac i Pero Karajica iz Zenice. Na Rudnik gdje je bila ambulanta, nitko nije smio da ide. Pripadnici zeničkog 3. korpusa su istjerali s puškama mještane Brajkovića, Hrvate njih oko 30 iz kuća. Srijedom ujutro 09.06.1993. godine u moju kuću su upala u uniformirana lica, namazani po licu svakakvim bojama, trake zelene, crne su imali vezane preko čela. Neki su imali takve trake ispod vrata. Natjerali su me puškom da izađem iz kuće. Ja sam počela da plačem. Jedan od njih je rekao da će me raniti. Izašla sam iz kuće. Rekao je idi prema crkvi. Kod crkve me je dočekao jedan poznat Musliman iz Konjevića. Ne znam mu ime. Rekao je meni i Ani Šuman da mu damo naušnice, prstenje. Dale smo mu. Uputio nas je u kuću Vlade Barača. U toj kući sam zatekla Anu Milanović, Ivu Gašić- invalid u nogu, Fabijan Josipović, Manda Batinić, Anto Gašić i supruga mu Filka, Stipo Peša iz Čukala, bilo je još ljudi iz Čukala, Ana Papić, Jozo Lovrinović, Anđa Gašić i njen muž Ivo Gašić. U kući Ante Gašića tražili su pare od Ante, udarili ga pištoljem u sljepoočnicu i u čelo. U Kući Vlade Barača bila sam 4-5 sati. Pripadnici zeničkog korpusa su spominjali Ahmiće, pitali nas gdje su vam sada vaši borci, Boban i Kordić. Rekli su mi da pomuzem kravu Mije Matošević. Rekla sam da ne znam i da nikad kravu nisam imala. Dok sam bila u kući zatočena. Ispred kuće su pijani kolo igrali, vrištali, pjevali, harmonika je svirala. Oko 15-16 sati stigli su u Vladinu kuću, komšje FERID GRABUS, KEMO MUJAGIĆ, jedan Musliman sa Han Bile, odveli su nas u kuću Lovre Šimića. U kući Lovre Šimića bilo je iz Čukala devetero: Žabić Dragica i njezinih dvoje djece, blizanci Ivan i Ivana, Janković Ivica zvani „Brico“, Gazibarić Pero, Kata zvana „Trokica“ , Dajušić Anto i supruga mu Luca, Marjanović Danko. S Podova su bili: Barač Franjo i Barač Stipo Matošević Mara Matošević Slavica Barač Filka Barač Ljuba Barač Luca Josipović Ljuba Udovčić  Mara Matošević  zvani „Began“ Iz Brajkovića su bili: Šuman Marija Šuman Ana Batinić Manda Gašić Ivo Gašić Anđa Lovrinić Jozo Peša Stipo Josipović Fabijan Josipović Nikica Peša Stipu su jedne noći izveli u nepoznatom pravcu. Vratio se sutradan s natečenom glavom, krvave košulje i izbijena 2- 3 zuba. Udarili su me, rekao je. Poslije 15 dana Stipe Peša, Marijanović Danko i Janković Ivica su prebačeni u KPD Zenica, još su u KPD Zenica. Kuća Barbić Luce je zapaljena, u kojoj je Luca izgorjela. Zapaljena je kuća Klarić Ante. Anto je nađen ubijen ispred kuće. Marka Josipovića, 60-tak godina starog su ubili Muslimani na Majdanu, iznad crkve u Brajkovićima. Sahranili su ga M.Š. i N.J.. Ubijen je Stipan Bobaš, star oko 60-65 godina u kući. Stipana su sahranili pred kućom. Alfons Matković je ubijen na površinskom kopu rudnika Bila. Pored njega su bila ubijena dva nepoznata lica. Sve troje je sahranjeno na groblju Ovnak. Sva ova ubojstva su počinili pripadnici Armije BiH iz Zenice. To znam na osnovu amblema kojeg su nosili na ruci (ramenu). U Lovrinoj kući sam bila 2 mjeseca i 10 dana. Noću su dolazili Muslimani, pucali oko kuće. Prolazeći pored kuće govorili su „ ustaše treba poklati“. U kući 10 x 9 m bilo nas je 36. U kući nas je čuvao stražar Musliman, koji nije dozvoljavao ulazak vojnika pripadnika Armije BiH. Dana 16. kolovoza sam (smo) razmijenjeni. Ovaj iskaz dajem dobrovoljno i odgovorno, a njegovu autentičnost svjedočim potpisom svake stranice. Nova Bila, 12.10.1993. (Izvor: http://miljenko.info/prilozi/Svjedocenja%20o%20zlocinima%20Armije%20BiH%20prema%20Hrvatima.pdf) Ekshumacije obavljene 9. i 12. srpnja 1995. godine u selu Čukle potvrdile su kako je bila riječ o masakru, pri čemu su pojedinim žrtvama odsijecane glave (Peri Matkoviću, 16-godišnjem Sreći Marijanoviću itd.), što je inače bila uobičajena praksa ekstremista iz redova "Armije BiH" i njihovih suboraca mudžahedina). U muslimanskoj agresiji na području Travnika ubijeno je 118 civila, a samo u obrani grada poginula su 572 branitelja. U općini Zenica tijekom sukoba Hrvata i muslimana ubijeno je 156 Hrvata (82 zarobljena vojnika HVO-a i 74 civila od čega i troje djece), a protjerano je oko 14.000 Hrvata. Sve te zločine počinili su u zajedničkim planiranim operacijama genocida i etničkog čišćenja nad hrvatskim narodom mudžahedini i "legalna vojska" koja je sebe nazivala "Armijom BiH". Prema svjedočenju svjedoka-pokajnika, mudžahedina Ali Ahmed Ali Hamada (bivšeg pripadnika odreda El Mudžahid poznatog po imenu Abu Maali) podrijetlom iz Bahreina (što ga je dao pred sudskim vijećem ICTY-a u Den Haagu), oni su najprije samostan htjeli raznijeti TNT-om, ali se od toga odustalo zbog UNPROFOR-a, pa su pristupili pljački i vandalskom oskvrnuću ovog vjerskog objekta. Pored ostaloga, unutrašnjost crkve i freske mazali su izmetom, a njihov vođa Abu Maali (odnosno, sam Ali Ahmed Ali Hamad) s oltara je uputio svoju poruku: "Allah je najveći. Svjedočim da nema Boga do Allaha. Pristupite molitvi, priđite spasu”. Sve je to ostalo zabilježeno na audio-video snimkama koje su potom korištene za prikupljanje donacija u islamskim zemljama kako bi se omogućio nastavak džihada u BiH. Abu Maali (Ali Ahmed Ali Hamad) je na spomenutom svjedočenju (u okviru postupka protiv Rasima Delića u Den Haagu) izričito potvrdio kako mudžahedini “nijedan napad nisu izveli bez suradnje sa Armijom BiH”. Za zločine počinjene na ovom prostoru nitko nikad nije odgovarao . osim Abduladhima Maktoufa - "za nezakonito pritvaranje civila u prvi mudžahedinski kamp Orašac". Maktouf je 2006. godine od Suda BiH proglašen krivim kao pomagač u nezakonitom uhićenju i otmici hrvatskih civila što ih je izvršio mudžahedinski odred El Mudžahid na području Travnika i osuđen na 5 godina zatvora zbog ratnog zločina. Nakon što je uložio žalbu Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, ova je institucija promptno djelovala i ukinula dio presude koji se odnosi na kaznu, te mu je novom presudom umjesto prijašnjih 5 dosuđeno 3 godine zatvora. Na ime odštete ovom mudžahedinu, sud u BiH je 2016. godine donio odluku o isplati 71.500 KM (budući da je "u zatvoru proveo 2 godine više od dosuđene kazne"), mada je on potraživao iznos od čak 283.160 KM. Ovaj međunarodni terorist, islamski fanatik i mudžahedin podrijetlom iz Iraka, bio je jedan od glavnih posrednika u financiranju balkanske mreže islamskih terorista čije su aktivnosti od početka 90-ih godina bile usmjerene na BiH i stvaranje prve islamske države u Europi. Bio je uvezan s vrhom SDA, bavio se pranjem novca za balkansku terorističku mrežu i u tu je svrhu otvorio više poduzeća u BiH (što nije bilo moguće bez veza sa samim političkim vrhom - Alijom Izetbegovićem, njegovim sinom Bakirom, Harisom Silajdžićem, Ejupom Ganićem itd.). Imao je tajne račune u BiH, Kanadi, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj. Dakle, iza svake priče o nekažnjavanju muslimanskih zločinaca (bilo domaćih ili stranih - mudžahedina) stoji mračna pozadina u koju su upleteni brojni bankari, biznismeni i političari iz zapadne hemisfere.   I tu najvećim dijelom i leži odgovor na pitanje zašto su ovi zločini ostali nekažnjeni, a muslimani promovirani u najveće i jedine žrtve u ratnom sukobu na području bivše SFRJ i BiH. Zapad je nama Hrvatima odavno okrenuo leđa. Samo, pitanje je, jesmo li mi to shvatili. "Meni je rekao čovjek koji je jako bitna figura u svjetskoj politici: Ja sam vaš Bog, ja sam vam dao rat" - izjavio je svojedobno biskup banjalučki, monsinjor Franjo Komarica, moralna vertikala katoličkog svećenstva u BiH. (Vidi: http://hr.n1info.com/Regija/a268472/Biskup-Komarica-Hrvatski-politicari-nisu-svoji-gospodari.html) Eto, to su riječi jednog "demokrata" koji kroji kartu jugoistočne Europe onako kako to njegovi nalogodavci zahtijevaju - predstavnika međunarodne mafije, jer oni i nisu ništa drugo nego MAFIJA. Je li došlo vrijeme da se mi Hrvati konačno riješimo nekih svojih iluzija i shvatimo s kime imamo posla!?   Zlatko Pinter