Postaje razvidno da se hrvatska politička scena snažno radikalizira u dva pola: za i protiv hrvatske države. U njima su pomješani i strahovi i nadanja, i vjera i nevjera, i demokratičnost i totalitarizam. A pokret i ideje udruge „U ime obitelji“, u Hrvatskoj više nitko nema snage zaustaviti. Nedavno su u Rijeci primorsko-goranski i riječki HDZ održali predizborni skup uoči mjesnih izbora, kojemu je, kao posebna gošća, nazočila i predsjednička kandidatkinja navedene stranke, Kolinda Grabar-Kitarović. Isti skup protekao je u sjeni prethodnog nemilog i neukusnog ispoljavanja vlastitih provincijalnih, malograđanskih kompleksa od strane intendanta rječkog HNK Ivana pl. Zajca Olivera Frljića, koji je građanima Rijeke i njenim hrvatskim braniteljima „čestitao" Dan „nezavisnosti" (a ne neovisnosti kako je njegov ispravan naziv), ne izvjesivši na kazališnoj zgradi hrvatski državni stijeg već zastavu duginih boja, a HNK preimenovao u „LGBT kazalište". I dok se šutnja vladajuće gradske jugonostalgičarske oligarhije, u svezi moralne degradacije čelne osobe jedne hrvatske kulturne institucije i njegovog javnog onaniranja nad jednim od najvažnijih hrvatskih praznika i simbolikom koju isti utjelovljuje, mogla i očekivati (oni su ga na istu funkciju i imenovali, op.a.), gotovo pa zaprepašćuje mlaka reakcija od strane lokalnog HDZ-a i gđe. Grabar-Kitarović. Istina, ona je o navedenom incidentu izjavila kako „ne može vjerovati" da je Frljić nešto takvo napravio, i kako to „nije dan za šalu i sprdanje s državnim simbolima". To bi od Grabar-Kitarović uglavnom bilo sve. Niti jedne jedine riječi o potrebi pravosudnog sankcioniranja i po žurnom postupku nužnog smjenjivanja jedne takve opskurne spodobe koja svoj civilizacijski i intelektualni deficit liječi novcem hrvatskih građana. Na sličnom tragu, kada je reakcija na Frljićev intelektualni iscjedak u pitanju, bila je i izjava čelnika županijskog HDZ-a Olega Butkovića koji je izjavio „da se nitko neće sprdati s Danom neovisnosti dok je HDZ-a". Dakle, opet se, kao i kod gđe. Kolinde, glede Frljićevog tzv. performansa sve svodi samo na sprdnju. Ne bi li ipak osoba koja nastoji zasjesti na kormilo države, tu istu državu prva trebala i braniti vršeći pritisak na nadležna državna tijela u poduzimaju korake iz domene njihovih ovlasti? Nazivati Frljićeve majmunarije običnom sprdnjom, hrvatskom narodu ni približno nije dovoljno. Grabar-Kitarović je morala udariti rukom po stolu i kriknuti iz svega glasa upravo u svojoj Rijeci, gradu koji je postao poligon za protuhrvatsku djelatnost još odmah po rođenju moderne hrvatske države, zahvaljujući zacementiranoj, uskoj, sedam desetljeća pomno građenoj vladajućoj jugoslavenskoj jezgri koja gradom permanentno upravlja nadzirući potpuno jalovu oporbu i medije. U razgovoru s pojedinim članovima rječkog HDZ-a koji su slušali govor stranačke predsjedničke kandidatkinje, mnogi od njih nisu krili svoje razočarenje njenom političkom i retoričkom bljedošću, nekonkretnošću i nedostatkom istinskog nacionalnog zanosa. Jedan od prekaljenih rječkih HDZ-ovaca rekao mi je kako govor koji je održala gđa. Grabar-Kitarović mogu održati i tisuće prosječno obrazovanih ljudi u Hrvatskoj. To je jednostavno osoba bez neophodne količine karizme koja bi ljudima uljevala povjerenje kako će u hrvatskom društvu i u životima njegovih građana uistinu doći do prijeko potrebnih kvalitetnih promjena i pomaka, kaže naš sugovornik. Bijeda riječkog HDZ-a samo je preslika njegovog vodstva na nacionalnoj razini Riječku oporbu predvodi HDZ, izjeden unutarnjom neslogom koja datira još od prošlogodišnjeg stranačkog udara i smjene legalno i tajnim glasovanjem svih birača na stranačkoj Izbornoj skupštini, izabranog predsjednika GO HDZ Rijeka Mile Biondića. Nedemokratskim metodama razračunavanja s onima koji imaju vlastite stavove i vizije unutar rječkog HDZ-a, obilato se koriste tamošnji ljevičarski mediji koji poradi istog HDZ obezvrjeđuju i na državnoj razini budući da Karamarko podržava postojeću gradsku stranačku garnituru i način na koji je ista izabrala svoje čelne osobe. Prošle godine smjenjeni Mile Biondić je osoba koja utjelovljuje istinsku domoljubnu jezgru HDZ-a u gradu Rijeci i puno šire, i kojega su godinama ranije SDP-ove gradske strukture lažno i neuspješno optuživale za nikada utvrđene gospodarske malverzacije, znajući kako im upravo od HDZ-a pod njegovim vodstvom prijeti jedina i stvarna opasnost da završe u povjesnom otpadu, gdje im je skupa s retrogradnom titoističkom ideologijom već odavno i mjesto. U isto vrijeme, kada rječki HDZ s Kolindom Grabar-Kitarović računa na dobre rezultate, ni manje ni više nego na mjesnim izborima na koje ionako rijetko tko od građana Rijeke, a i drugdje u Hrvatskoj izlazi, svoju tiskovnu konferenciju održala je i rječka Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata (UHDDR), u čije je ime govorio navedeni kratkotrajni i nesuđeni lider rječkog HDZ-a Mile Biondić. I kada već to neće gradske vlasti (razumljivo), niti oporbeni HDZ (neshvatljivo) učiniti, hoće navedena braniteljska udruga. Tako je Biondić najavio iznalaženje načina za „sankcioniranje nadobudnog intendanta (najvjerojatnije će se ići na podizanje kaznene prijave protiv istog, op.a.) i tražiti odgovornost svih onih koji su mu dali potporu i postavili ga na to mjesto". Mile Biondić je izjavio kako hrvatski dragovoljci javno iskazuju svoj bunt navedenim Frljićevim činom te nabrojio koje su se sve antihrvatske radnje u Rijeci provodile još od uspostave prvog višestranačkog Sabora 1990. godine: nakon promjene zastave SR Hrvatske u njen današnji izgled, u Rijeci se i na dalje vijorila zastava sa zvijezdom petokrakom; generala neprijateljske vojske Marijana Čada se zove na proslave dana kada je zloglasna JNA napustila Rijeku; gradonačelnik Obersnel na javni doček Nove godine poziva Momčila Bajagića, osobu koji je sa svojim Instruktorima, u vrijeme Domovinskog rata svirao zloglasnim „Knindžama"; Grad Rijeka nije organizirao, kao vjerojatno jedini veći grad u Hrvatskoj, proslavu nakon oslobađajuće haške presude hrvatskim generalima i još previše toga što dokazuje permanentnu protuhrvatsku politiku rječkih gradskih vlasti. Na žalost Riječani nemaju previše (točnije, nemaju uopće) političkih opcija koje bi bile u mogućnosti bilo što kvalitativno promjeniti u njihovim životima. Kompletnu oporbenu scenu, kada su relevantne političke stranke u pitanju, kontrolira lokalni SDP kroz „uhljebljivanja" njihovih istaknutih pojedinaca i članova njihovih obitelji. Bez SDP-ove intervencije ne može se dobiti posao, gradske stipendije, poticaji. SDP nadzorom gradskih (od osnutka neovisne Hrvatske) i državnih (od 2000. g. na ovamo) medija, svojim građanima servira sve što hoće i s gradom čini ono što želi (o najnovijoj gradskoj podvali kroz projekt Rijeka City Card pisali smo u jednom od prošlih brojeva ovoga tjednika, op.a.). Građani Rijeke sve navedeno itekako dobro znaju. Zato niti ne čudi sveopća apatija i politička nezainteresiranost tamošnjega življa koja se najviše ogleda u katastrofalno niskim brojkama kada je izlaznost na izbore u pitanju, a u čemu, kao i u još podosta toga negativnog, poput pada broja stanovnika, Rijeka prednjači na razini čitave Hrvatske. Istrošeni Milanović Karamarku u lice bacio izazov na koji ovaj nema odgovor I dok Hrvati još ne znaju konačni službeni rezultat izjašnjavanja građana o referendumskoj inicijativi građanske udruge „U ime obitelji", a glede promjena izbornog zakona, svima imalo pametnijim ljudima već je sada jasno kako je brojka kojom se neslužbeno barata sasvim dostatna za raspisivanje referenduma i da je Ustav RH o tome pitanju kristalno jasan. Nejasnim ga nastoje prikazati samo politički manipulatori, neprikosnoveni majstori iluzionizma iz vladajuće kukuriku koalicije i oporbenog HDZ-a. Bojeći se gubitka svojih pozicija i privilegija, zajednički su skinuli maske lažnog suparništva i prijetvornih ljevih i desnih ideologija te konačno pokazali narodu svoje pravo lice. Lice političkih sijamskih blizanaca kojima bi britki kirurški nož gđe. Željke Markić donio političku smrt, a hrvatskom narodu novu nadu u bolju budućnost. Međutim, uviđajući vlastitu ionako nadolazeću političku smrt, premijer Zoran Milanović potpuno mijenja svoj prijašnji stav i najavljuje preferencijalno glasovanje već na idućim izborima 2015. godine. Moguće je kako je isti to učinio znajući prav(n)o stanje stvari s prikupljenim potpisima za referendum pa je čitavu stvar želio prejudicirati tj. sebe istaknuti kao političkog promotora takve ideje koja će se ionako morati provesti. Moralna „fleksibilnost" i politička vrludanja Milanoviću ionako nikada nisu bila strana, pa nije za neočekivati i njegov ponovni odustanak od „svoje" najnovije inicijative. Bilo kako bilo Milanović je rukavicu izazova bacio direktno u lice Tomislava Karamarka. Potonji je, našavši se u neprilici i napušten od svog dojučerašnjeg saveznika po tom pitanju, Milanovića, odbacio mogućnost davanja suglasnosti HDZ-a za njegovu takvu ideju. Karamarko se pravdao argumentom bez ikakve stvarne političke težine, kako je Milanović „ukrao" istu ideju od HDZ-a jer je upravo HDZ prvi uveo institut preferencijalnog glasovanja u Hrvatskoj i to za izbore u Europarlament. I laiku je jasno kao to nema nikakve veze s uvođenjem istoga u hrvatski izborni sustav. Poput Karamarka, i ostali HDZ-ovi puleni Milanovićevom su inicijativom ostali skroz zatečeni. Tako Davorin Mlakar koji je, dan ranije od Karamarka, bez zadrške izjavio kako će HDZ „naravno podržati preferencijalno glasovanje", već je narednoga dana bio za medije zakopčan. Na istu temu u Saboru je jedino Vladimir Šeks nešto neodređeno prozborio, odgovorivši na novinarsko pitanje zašto se Karamarko boji preferencijalnog glasovanja riječima: „O nečijim bojaznima pitajte nekoga drugoga." Bit će također interesantno vidjeti kako će na Milanovićevu ideju reagirati pojedine stranke iz Karamarkovog koalicijskog kokošinjca u kojemu ima i propalih liberala u vidu Darinka Kosora i njegove nejake strančice, i otpadnika iz većinskih redova HRAST-a i sl. koji su i ranije podržavali navedenu referendumsku inicijativu. Hrvatima je na ružan i prijetvoran način ukradena sloboda Kao sažetak svega ovoga možemo konstatirati kako postaje razvidno da se hrvatska politička scena snažno uzburkala. U njoj su pomješani i strahovi i nadanja, i vjera i nevjera, i demokratičnost i totalitarizam, i domoljublje i hrvatomržje. Josipovićevi gafovi i njegovo predizborno rješavanje svojih savjetničkih istomišljenika, početak suđenja izručenim udbaškim zlotvorima u Njemačkoj, superiorna pojava dr Milana Kujundžića u predsjedničkoj predizbornoj utrci u kojoj najavljuje neophodnu „revoluciju" ukoliko želimo uopće sačuvati Hrvatsku, samo su neki elementi koji itekako mogu prouzročiti toliko željne tektonske promjene u hrvatskom društvu koje mogu dovesti do njegove nužne katarze i kreirati put ka konačnoj i potpunoj slobodi hrvatskoga naroda. Slobodi koja mu je na ružan i prijetvoran način ukradena kao niti jednom narodu modernoga doba. Ipak, možda je u svemu tome najvažniji korak učinila jedna mala i od svih medija i vodećih političara osporavana i omalovažavana grupacija čistih i plemenitih, domoljubno orjentiranih običnih ljudi okupljenih u udruzi „U ime obitelji". Njihov pokret i njihove ideje u Hrvatskoj više nitko nema snage zaustaviti. Štoviše, jugoslavenski majstori iluzionizma na čelu s predsjednikom Josipovićem, prisiljeni su te iste ideje, u svom grozničavom strahu od naroda, sada tom istom narodu ponuditi kroz Ustavne promjene. Ali, dosljedni sebi kao gospodarima obmana, nove ideje lažno prikazuju kao svoje, dok su proteklih pet godina demokraciju u zemlji zatirali, a slobodu riječi gušili skupa sa njima nepodobnim medijima i novinarima. Josipović i njegovi savjetnici koji djeluju ili su do nedavno djelovali (Dejan Jović) s pozicija jugoslavenskog ekstremizma, u tome više ne mogu uspjeti. A ponajmanje uspjeti mogu egzibicionisti tipa Olivera Frljića koji svoju moralnu pustoš i golotinju narodu nude kao spas.  

• Autor: Zoran Meter
• Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

Izvorni članak pogledajte OVDJE