Nevjerojatna sudbina obitelji Mamić iz Splita

U rano jutro 15. studenoga 1991. godine Milena Mamić spremala se za posao. Na posao, međutim, toga dana nije otišla. Potkrovlje u splitskom Varošu, odnosno stan gdje i danas živi ili bi barem željela živjeti, pogodila je granata s razarača "Split" Jugoslavenske ratne mornarice. Geleri su Mileni zadali višestruke ozljede. Ranjena je i njezina tada osmogodišnja kći Marina, kojoj je kasnije utvrđen 70 postotni invaliditet. Milenu je također taj crni dan zauvijek obilježio, i ona je postala invalidna osoba, a zajedno s kćerkom dobila je i status civilnog invalida Domovinskog rata. Dan uoči 25. obljetnice događaja o kojemu ne svjedoče samo Milenine i Marinine fizičke i psihičke friži nego i još uvijek vidljivi tragovi na fasadi zgrade na broju 14 u Šenoinoj ulici, gospođa Mamić zbog bezdušne administracije mora ići na sud jer je baš tada zakazano ročište gdje će se odlučivati o deložaciji iz stana u kojem živi s kćerkom i 80-godišnjim ocem Antom, kojemu su prije deset godina amputirane obje potkoljenice. Dobrodošli u Hrvatsku kakvu nitko nije sanjao. A pogotovo ne Milena Mamić, koja je 15. studenoga 1991. umjesto na posao stigla u bolnicu, da bi 25 godina kasnije, praktično na isti dan, bila pozvana u sudnicu. Na ročište tijekom kojega će saznati da će je deložirati iz stana u kojemu je onoga groznog jutra, kada je krenula na posao uvjerena kako ne čini ništa loše, granata eksplodirala pred njezinim nogama i odnijela sve njene želje i snove. Prije dvije godine Mileni je na vrata pokucao jedan od vlasnika stana i zatražio od nje da se iseli. Stan od 49 kvadrata je, naime, vraćen nasljednicima nekadašnjih vlasnika kojima je oduzet još 50-ih godina prošlog stoljeća. - Tu sam počela živjeti prije skoro 34 godine jer sam se brinula za jednu baku do njezine smrti 1996. godine, kada mi je njezin danas pokojni sin potpisao da se neće boriti za stan i da ga prepušta meni, pa sam dobila status zaštićenog stanara. Svakog mjeseca sam plaćala 359 kuna za stanarinu i sve je bilo u redu. Kada bih odlazila u Službu za stanove u Gradskoj upravi i pitala ih mogu li ga otkupiti i zaštiti se, uvjeravali su me da se nemam zbog čega brinuti - počinje priču Milena. Na današnjem ročištu, a eto baš danas počinje svečano obilježavanje "okrugle" obljetnice zadnjega napada na Split, pa će tu biti i govorancije i pjesme, i ića i pića, i sve samih junaka, sud će, u to sumnje nema, donijeti rješenje da se Milena s ostacima svojih nesretnih Mamića iz stana u Šenoinoj mora odseliti u roku od osam dana. Mileni je 56 godina. Uznemirena je, godine su to kad čovjek nema više vremena za novi početak. Obitelj prehranjuje radeći u trgovačkom lancu. Kći joj je nezaposlena, prima malu invalidninu, jednako kao i nepokretni otac. Ugostila nas je u malenom potkrovlju, u kojemu kao da je vrijeme stalo. U derutnom i vlažnom prostoru zimi se jedva mogu ugrijati, a ljeti ne mogu živjeti od vrućina. Nije mogla suzbiti suze kada smo je upitali ima li gdje otići nakon što im sud naloži iseljenje. Uvjerava nas da nema velike zahtjeve, da traži samo zamjenski smještaj. - Nemamo gdje otići, ne mogu staviti nepokretnog oca u jednu kesu i svoj život u drugu. Jedino nam preostaje da nam Grad podigne šator u Šenoinoj ulici ili da se ubijemo. Dovoljan bi nam bio samo jedan mali kutak, ne tražim luksuz, jer ga nikad nisam ni iskusila. Vjerujte mi, ne bih ovdje stanovala da imam gdje otići i da mogu plaćati podstanarstvo. Živim i radim pošteno otkad znam za sebe, u bivšoj firmi radila sam 25 godina, ni plaće ni otpremninu nisam dobila. Sada, međutim, znam da mi se ovo sa stanom ne bi događalo da sam bila pokvarena kao neki. Nemamo se kome obratiti i nitko nas ne čuje. Moja dva brata su bila u ratu, a kćer i ja smo ranjene. No, koga briga... - shrvana je trgovkinja koja se već počela pakirati jer zna da se dan oproštaja od onoga što smatra svojim domom ne može izbjeći. Na ročište, ono koje je baš danas od svih dana u godini zakazano, neće otići. Ne može, veli, jer je potpuno psihički rastrojena. Prisiljena je uzimati lijekove za smirenje te mora odlaziti kod psihijatra. Ništa ne zamjera vlasnicima stana, svjesna je da je to njihova imovina i da bi ona prva tražila da joj se vrati ono što je njezino, no razočarana je postupanjem gradskih službi. Godinama, tvrdi, nitko u Gradu Splitu nije mogao pronaći njezinu dokumentaciju bez koje nije mogla ništa napraviti kako bi se zaštitila. - Kada je vlasnik došao, ispalo je da se pravim blesava, a ja nisam imala pojma što se događa. Nitko iz Grada me nije obavijestio da više nisam zaštićeni najmoprimac, niti sam znala za zakonske promjene. Da rade svoj posao pošteno i pravedno, trebali su mi reći koja su moja prava i mogućnosti, upozoriti me ako nešto nije u redu. Nisam te struke niti se razumijem u te pravne stvari. Pitali su me kako to da nisam otkupila stan, kazali da će mi pomoći, ali ni do koga više ne mogu doći, očito me ne žele čuti ni vidjeti - očajno će Milena. Nadu polaže u čovjeka koji je, kako kaže, jedini pokazao iskreno zanimanje i suosjećanje za njezinu muku. - Radim s ljudima 37 godina, znam prepoznati tko je iskren, a tko laže. Uvjerena sam da gradonačelnik Ivo Baldasar nije lagao kada je rekao da će mi pokušati pomoći i pronaći zamjenski stan te kada me je zamolio za strpljenje. Vjerujem da je iskren, nije se izvlačio ni smišljao opravdanja da me se otarasi - uvjerena je Milena.