Nije Bleiburg samo livada natopljena hrvatskom krvlju

U vrijeme kad se na sve moguće načine osporavaju zločini Titovih partizana, koji su počinjeni nakon (!) završetka II. svjetskog rata, a za koje nikada nitko nije odgovarao, dovoljno se prisjetiti onih koji su počinjeni u tzv. „marševima smrti“, od Bleiburga, pa sve do Makedonije! Ako za bilo što ima opravdanja, za „marševe smrti“ sigurno – nema, tim prije jer su to bili jedni od najstrašnijih oblika mučenja i skupnog ubijanja, bez suda i suđenja. Oni koji se bune protiv komemoracije u Bleiburgu, naravno, ni ne spominju duge i nepregledne kolone sačinjene od hrvatskih vojnika, žene, staraca, pa i djece. O tome je dosad, po scenariju Ivana Aralice, jedino snimio igrani film Jakov Sedlar („Četverored“), ali to umjetničko djelo samo je jednom, nažalost, prikazano na Hrvatskoj radioteleviziji (HRT), iako je bilo među najgledanijima. Završilo je u „bunkeru“, valjda da „ne plaši djecu“. Pa su, kao stoku, tjerali ljude da tjednima i mjesecima pješače. Tko nije mogao, tko je pao, odmah bi dobio – metak. Ubijalo se i najotpornije, kako bi se zastrašili oni u koloni, ali i ljudi kraj kojih su prolazili, jadni, žedni i gladni. Mnogi su tako prevalili 500 kilometara, a neki i jednom više. Pobjednici ili antifašisti, kako se danas nazivaju, nisu imali milosti, a ti isti danas nas uče što je pravda i pravica. U nadi da će se zaboraviti sva ta i druga zvjerstva koja su činili, oni neprestano preokreću teme, pa umjesto da se o takvim stvarima govori i piše, organiziraju znanstveni skupovi, (zašto to primjerice ne radi HAZU?), oni podmeću, a što drugo, da su Hrvati ustaše, nacisti, zločinci… A kako je bilo na jednom od „marševa smrti“ čitamo u izvješću svjedoka: – „Do Dravograda ophodili su nas s oprezom, jer smo još uvijek bili pod britanskom kontrolom. Međutim, čim smo prešli most na Dravogradu, započela su ubojstva. U početku ubojstva bila su pojedinačna, umirali su neki od gladi i iscrpljenosti. Osim toga, od vremena na vrijeme, partizani su upadali u našu kolonu, tukući nogama, šakama i batinama lijevo i desno, ubijajući i gazeći s konjima, sprečavajući, da svijet ne skače u virove rijeke Drave. Na nekih 15 kilometara pred Mariborom, prisilili su nas na trčanje, radi čega smo se morali osloboditi svega, što nas je smetalo, da uzmognemo trčati. Oni, koji nisu izdržali, a bilo ih je mnogo, bili su strijeljani…Od 18.000 koliko nas je bilo na početku, jedva nas je polovica stigla u Maribor!“ Drugi svjedok uz ostalo je izjavio: – „Od početka svaki naš korak bio je obilježen krvlju zarobljenika. Stražari su pucali na skupine prema svojoj volji. Odvajali su jednog po jednog, mučili ih i, konačno, klali na očigled sviju. Kad smo izašli iz Dravograda, sve su nam uzeli, satove, odijela, cipele, a one koji nisu imali ništa, ubijali su kuglom u zatiljak. Prisustvovao sam strašnim prizorima. Nije se pravila nikakva razlika između staraca i djece, između muškaraca i žena , kojih je bilo u našoj koloni“. Neke kolone (to dobro znaju i današnji antifašisti!) u Sloveniji su brojile i 12.000 osoba, a nakon pješačenja od 500 kilometara, do Novog Sada, ostalo ih je na životu 3.000! Kad su te izmučene kolone, pretežno Hrvata, prolazile kroz sela, tukli su ih i pljuvali…, a kad bi im se netko smilovao i pružio nekom od njih kruha ili vode, bijedni „antifašisti“ otimali su im hranu i bacali vodu, a ne mali broj tih i takvih je i ubijen. Bilo je slučajeva da su partizani organizirali skupine svojih simpatizera koji su trovali hranu i vodu i onda ih nudili izmučenim zarobljenicima. Sve po zapovijedi – Josipa Broza Tita! O tim i drugim strašnim zločinima nije se smjelo govoriti ni pisati, sve do početka devedesetih godina prošlog stoljeća. Nu, ono što je najžalosnije mnogi ni danas ne žele javno svjedočiti što su doživjeli ili prošli tijekom „marševa smrti“, tu i tamo jedino se može čuti – „i moj tata ili brat bio je također među njima“. Nevjerojatno je kakav je ostao strah od tzv. antifašista, da neki, koji su već godinama i u inozemstvu, ne usude se o tome govoriti, kao da je u Hrvatskoj još uvijek Tito i partija na vlasti. A „marševe smrti“ partizani i komunisti organizirali su iz političkih i propagandnih razloga. Mučenjem, terorom i ubijanjem naprosto su željeli zastrašiti pučanstvo, slomiti prije svega Hrvate, koji su bili „izdajice“ jugoslavenskog „bratstva i jedinstva“. Zato im nisu bili dovoljni samo „marševi“ već i sabirni logori, pretrpani zatvori… Milovan Đilas je jednom rekao da su „Hrvati trebali umrijeti, da uzmogne živjeti Jugoslavija“, dok je Tito jednom zgodom izjavio američkim novinarima da nije mogao pustiti na slobodu kardinala Stepinca „jer bi se svi Srbi usprotivili“. Dakle, Bleiburg je širok pojam, nije to samo ona livada natopljena hrvatskom krvlju, gdje se održavaju komemoracije, već je to gotovo čitava bivša, propala Titova Jugoslavija! Mladen Pavković