OBLJETNICA TRAGEDIJE NA PAPUKU: Drugi dan prosinca 1991. g

U neprijateljskoj zasjedi 2.prosinca 1991.godine na Papuku su poginula jedanaestorica hrvatskih branitelja. Njima u spomen podignut je spomenik kojega će i ove srijede pohoditi rodbina, suborci i prijatelji. Tim povodom umirovljeni bojnik Mario Kalan pripremio je slijedeću informaciju:

ZAPOSJEDANJE RADIO RELEJNOG ČVORIŠTA  NA PLANINI PAPUK (BAZA) u jesen 1991.

   Nakon osvajanja kasarne N.Demonja u Požegi 17. rujna 1991. godine mnogi i ne znaju da su u širem području Požege ostala još dva vojna  objekta JNA, radio relejni centar na  Papuku “ Baza „ i radio relejni centar na Dilj gori „Degman“  koje su držali do kraja listopada odnosno studenog 1991. Bivša JNA  koristila je ovaj radio relejni kompleks na najvišoj koti  Papuk planine  954m n/v u najvećem dijelu za svoje obavještajne aktivnosti. Svakako treba spomenuti da se takav  sličan objekt nalazio  na najvišoj koti Dilj gore  „Degman“  koji su naše snage 63. A samostalne bojne  napadali početkom listopada 1991. zajedno sa 108. brigadom iz Slav. Broda, gdje je ista u listopadu zauzeta i ostala pod ingerencijom postrojbi iz Slavonskog Broda. U studenom 1991. počeli smo već određene pripreme za napadna borbena djelovanja. Uz to što što smo izvukli, odmorili i popunili elitni dio naših postrojbi  63.A bataljuna  koji netom postaje 1.bojna 123. brigade(koje su bile izmorene dio branitelja poginuo veliki dio ranjen na novogradiškom bojištu te na vinkovačkom i osiječkom bojištu).  Tada smo krenuli  s kvalitetnijom i složenijom obukom kako bi vidjeli gdje smo i što još moramo popraviti u svom radu i s postrojbama koje smo uglavnom planirali za uređenje i čuvanje bojišnice koja je iznosila u ukupnom dijelu oko 46 km. Krajem listopada dobili smo zadaću da pod žurno poduzmemo aktivnosti oko zauzimanja baze na Papuku. Ali kako smo, prema našoj procjeni, imali važnijih stvari i problema oko ustroja brigade, ali i uvezivanja postrojbi na terenu, a kako je tih dana bilo dosta hladno i očekivala se oštra zima, procjenili smo i odlučili da prvo uredimo liniju obrane te da se širi prostor oko baze neko vrijeme izviđa i prikupi što više informacija o neprijatelju posebno u studenom 1991. Naše snage 1. bojne  određene su za zauzimanje i konstantno držanje tog dominantnog vrha Papuka nakon izvlačenja snaga JNA helikopterskim desantom  s tog područja . Dolaskom na istu bilo je vidljivo da su snage neprijatelja uništile sve što je bilo moguće od razbijenog uništenog vatrom do polijevanja sve kompletne tehnike u unutar centa sa pjenom protupožarnih aparata. Svakako važnost ovog položaja možemo reći ima i stratešku značajku jer je vidno polje za nadzor i kontrolu velikog dijela Slavonije a time i Zapadno slavonskog bojišta. Također u narednoj Operaciji Papuk 91 koja je uslijedila u prosincu 91 .godine taj položaj služi kao jedan od značajnijih za naše snage. Nažalost nismo ni slutili da će za  narednih nekoliko dana naša Požeština biti zavijena u crnu zastavu žalosti. Točnije 02. prosinca 1991. godine  naša  ophodnja  koja je imala zadaću prevesti stručne osobe ( došle iz Samobora gdje je bila smještena brigada veze dva djelatnika Tomislav Vužić Mohenski i Anđelko Tule)  za možebitno uspostavljanje  određenog dijela opreme na relejnom čvorištu u funkciju. Na svoje odredište nisu nikad stigli  njih devetorica. Tog dopodneva snage neprijatelja čekale su u zasjedi na putu prema radio-relejnom čvorištu na planini Papuk  našu ophodnju te u borbi njih devet gube živote, tada na samom radio relejnom mjestu se nalazio naš dozapovijednik bojne Jozo Koutni i Tade Nikić koji su krenuli pomoći našoj patroli kada su čuli pucnjavu ali takoder i oni gube život, tako je Požeština izgubila jedanaest hrabrih sokolova kako je to znao reći naš zapovjednik Crnjac. Od njih jedanaest nažalost trojica Pleterničana (Dragić. Tomašević, Perić). Jozo Koutni, Vinko Tomašević, Davor Dragić, Tomo Perić, Tomislav Pranjković, Tade Nikić, Ivica Zlomislić, Branko Peći, Damir Pišmiš te dva pripadnika Odreda veze GSHV-a Samobor Tomislav Vužić Mohenski i Anđelko Tule. Do kasnih noćnih sati postrojbe 1.bojne 123.brigade izvlačile su poginule svoje kolege, koji su preveženi na patologiju Požeške bolnice na identifikaciju.