OČUVAJ NAS BOŽE KUGE, GLADI I MILANOVIĆEVA DOMOLJUBLJA

KAKVA PREOBRAZBA Milanović je, skrećući pozornost sa svojih četverogodišnjih neuspjeha, manipulacijom izbjegličkom krizom zaigrao na prokušanu metodu svađe sa Srbijom. Srbi su za to uvijek spremni, a Hrvati se automatski homogeniziraju, sjećajući se težine trauma proizišlih iz velikosrpskih pretenzija i agresije prema hrvatskim zemljama. Naizgled šokantna preobrazba gromoglasnih štovatelja lika i djela Josipa Broza Tita od strane članova Vlade RH i njezinog premijera Zorana Milanovića u fanatične zaštitnike hrvatskih nacionalnih interesa, i za koje su se ovih dana oni otvoreno spremni „pofajtati“ i sa samim Srbima kojima su 4 godine mandata titrali j…, slabije upućene osobe ostavlja bez daha. Oni se s pravom pitaju što se to s Vladom i Milanovićem sada događa? Prije odgovora na to pitanje želio bih podsjetiti, kako su to Milanović i njegova Vlada pred tim istim Srbima četiri godine branili hrvatske nacionalne interese: Možda najdegutantniji primjer Milanovićevog „domoljublja“ za svo vrijeme njegove vladavine jest onaj, neposredno nakon izricanja oslobađajuće presude hrvatskim generalima Gotovini i Markaču, kada je gotovo s plačućim (od tuge, a ne od sreće) izrazom lica i glasom izjavio, kako sudska odluka o Gotovininoj nevinosti ipak nije donešena jednoglasno već preglasavanjem u omjeru 3:2. Šokantna izjava premijera države čiji je narod, nakon objave presude, spontano, u stotinama tisuća ispunio ulice i trgove hrvatskih gradova, ukazivala je na konačnu propast više od jednog desetljeća pomno građene teze i konstrukcije pojedinih vanjskih središta moći i odnarođenih domaćih izdajnika, o „zločinačkom karakteru“ Domovinskog rata, a time i identičnog temelja na kojemu je sazdana moderna hrvatska država. Što su Milanović, Vesna Pusić, njezin brat (bivši kapetan JNA) Zoran Pusić, ex predsjednik Josipović, Milorad Pupovac i čitava plejada protuhrvatskih medija, novinara i javnih djelatnika tada svojim emocijama javnosti poručivali, zaključite sami. Još jedan krajnje degutantan čin, a kojeg je Milanović u svom „zanosu“ hrvatskim domoljubljem „zaboravio“ kritizirati, bio je onaj, kada je njegov tadašnji ministar prosvjete Željko Jovanović mirno sjedio i u loži beogradskog stadiona Marakana pio šampanjac sa srbijanskim establišmentom, osjećajući pritom u svom nosu miris paleža hrvatskoga stijega od strane navijača-četnika. Onih istih koji su, uzgred, majmunski urlikakli na taktove hrvatske himne koju Jovanović zbog toga nije mogao niti čuti. Ali to njemu nije bilo važno. On je samo došao na stadion kluba za kojega je navijao još od svojih najmlađih dana. Milanovićeva šutnja nastavila se bez obzira na zahtjeve ogorčene hrvatske javnosti koja je od svoga premijera tražila samo političku osudu takvog divljačkog čina na beogradskom stadionu i potpuno neprimjerenu reakciju navedenog ministra. Nije potrebno naglašavati kako se i Pusić tada sakrila u mišiju rupu, gdje je skupa s Milanovićem i bila svo vrijeme Domovinskog rata. A kada smo već kod Domovinskog rata i Milanovićevog iznenada probuđenog junaštva za svoje ratove sa susjedima, nije se loše prisjetiti i njegove sramotne izjave na godišnjicu priznanja hrvatske samostalnosti, kada je novinarki koja ga je upitala, što je radio na taj dan kada je čuo za radosnu vijest o priznanju Hrvatske, hladno odgovorio riječima: „Ne sjećam se!“ Ali zato se mi uvjek moramo sjećati Milanovićevog zaborava. Premjerovo domoljublje iskazano je i zabranom pokroviteljstva Hrvatskog sabora nad komemoracijom kojom se obilježava najveća tragedija hrvatskog naroda u čitavoj njegovoj povijesti (uključno i sve ratove s Turcima zajedno), one bleiburške. Milanović, istina, to nije osobno zabranio jer za to nije imao niti ovlasti, ali jesu zastupnici SDP-a i njihove Kukuriku „domoljubne“ koalicije unutar Sabora. Valja se prisjetiti i Milanovićevog „domoljublja“ kada je, skupa s ex predsjednikom Josipovićem, fanatično branio izručenje šefova jugoslavenske i hrvatske „udbe“, Zdravka Mustača i Josipa Perkovića Njemačkoj. U tu svrhu pokušao je na silu mijenjati i ustavni zakon o izručenju hrvatskih državljana kroz sramotni tzv. lex Perković, kršeći pritom svjesno i netom prije potpisanu obvezu RH o primjeni europskih pravnih stečevina kao nove članice Europske unije. A sada, u vrijeme izbjegličke krize koja je zahvatila i našu zemlju, Milanović, suočen s vlastitom nemoći i totalnom propašću njegovog glavnog plana i svih manjkavosti novog plana B (koji to niti nije već se radi od ad-hoc donešenoj odluci koja će trajati onoliko koliko to dozvole Mađarska i Slovenija) u borbi s izbjegličkom krizom, nastoji doskočiti valovima kritika hrvatske i šire javnosti, pozivajući se na njegove dobre odnose s Njemačkom i kancelarkom Merkel. Tako su Milanoviću i ministrici Pusić ovih dana usta puna riječi tipa “Deutschland über alles” („Njemačka iznad svih“, pr.), a u njihovom ranije spomenutom „ratu“ s Njemačkom oko izručenja udbaša znali su ići toliko daleko, da su se, koristeći nadzirane medije, na tu zemlju svim silama obrušavali spominjući i njezinu ulogu u Drugom svjetskom ratu. Toliko o prisjećanju na Milanovićevo i Vladino „domoljublje“ tijekom protekle četiri godine. Vesna Pusić Milanoviću čuva bok udarcima po hrvatskoj predsjednici Nedugo nakon prvih opravdanih kritika od strane predjsednice Kolinde Grabar-Kitarović upućenih Milanovićevoj Vladi glede katastrofalne nepripremljenosti za izbjegličku krizu, čiji se scenarij mogao i morao predvidjeti još prije nekoliko mjeseci, usljedilo je premijerovo mahnitanje dostojno i „Mad Maxa“, a kako se to u četvrtak moglo čuti u Hrvatskom saboru. Milanović se verbalno ismijava s predsjedničinom Ustavom definiranom ulogom, pričemu sve operativne zadaće u rješavanju izbjegličke krize stavlja pod okrilje Vlade, dok bi svi ostali u državnom sustavu morali biti samo fikus tj. dekoracija, i slijepo slušati njegove nepogrješive zapovjedi. Milanoviću ovih dana spremno u pomoć priskače njegova ideološka miljenica, a sada uvrijeđena ministrica Pusić. Ona, naime, predsjednici Grabar-Kitarović ne može oprostiti uvredu, a u stvari samo iznesenu istinu, prema kojoj će Pusić u hrvatskoj povijesti biti upamćena po dvije antologijske gluposti: o hrvatskoj agresiji na BiH, i o tome, da se teroristi ne kreću s običnim ljudima već putuju zrakoplovima u biznis klasi. Pusić zato brani Milanovića po istom izlizanom obrascu – pod njihovom vlašću iznova uskrslom „hrvatsko-njemačkom prijateljstvu“, tom istom kojeg su prethodno sami ugrozili, a Hrvatsku izvrgnuli ruglu, gromoglasno braneći ostatke rigidnog komunističkog aparata kao jedina vlast u modernoj Europi. Tako je Vesna Pusić pokušala „bocnuti“ hrvatsku predsjednicu nakon što je ova opravdano kritizirala prvotne poteze njemačke kancelarke Merkel kojima je izbjeglice tjednima prije otvoreno pozivala na dolazak u Njemačku, a potom „podigla ručnu“ (podsjećam kako su takvu Merkeličinu politiku upravo tih dana kritizirali i brojni njemački političari, uključno i koalicijski partneri, kao i njemačka javnost, europski političari te mnogi svjetski mediji). Pusić se eto „nada“, predsjedničina „nesmotrenost“ ipak neće prouzročiti „veće štete“ u odnosima dviju zemalja koji su zasnovani na prijateljstvu i suradnji. „Nemoćnoj“ kancelarki Merkel ne preostaje ništa drugo doli čekati zaštitu jedne političke „veličine“ Vesne Pusić. I u Milanovićevom i Pusićkinom slučaju radi se o čistom politikanstvu od strane davno isluženih političara, namjenjenog isključivo u predizborne svrhe, „igrajući“ na simpatije koje većina hrvatskog naroda gaji prema Njemačkoj i njemačkom narodu koji nam je pomogao u najtežim trenutcima naš povijesti, u vrijeme Domovinskog rata, kada su se mnogi današnji vlastodršci poput miševa skrivali u rupama. Napadi na Orbana nisu podobni pa se krenulo „nožem na Srbiju“ „Nacističke metode“, „Orban fašist“ i slične konstrukcije namjenjene našim sjevernim susjedima glede poteza njihovog premijera u borbi protiv stihijskog prelaska mađarskih granica od strane rijeke emigranata, za Milanovića su se pokazali kontraproduktivni jer Hrvati velikim djelom simpatiziraju državničke poteze Viktora Orbana. Štoviše, mnogi od njih već odavno žale što sličnog i državnički odlučnog čelnika i sami nemamo. Milanović i njegov državni aparat nisu glupi i znaju kako opet preokrenuti hrvatsku javnost u svoju korist. Zato su zaigrali na prokušanu metodu svađe sa Srbijom. Srbi su za to uvjek spremni, a Hrvati se automatski homogeniziraju sjećajući se težine svih posljedica velikosrpskih pretenzija i agresije prema hrvatskim zemljama. Srbijanske vlasti ovako „bačenu rukavicu“ Milanovićeva izazova prihvaćaju, ne zato što su se našli uvrijeđeni poput „mlade“, već zbog čistih političkih i strateških razloga koji su srpskim političarima, za razliku od onih odnarođenih hrvatskih, uvijek bili na prvom mjestu. Srbiji, naime, itekako odgovara da sadašnja vladajuća nomenklatura na čelu s Milanovićem ili njemu sličnima, ostane na vlasti u Hrvatskoj što je duže moguće. Milanovićev oblik hrvatskog domoljublja Srbija će uvijek spremno i oduševljeno prihvatiti. Zasnivati hrvatsko domoljublje na Titu, čiji je glavni rezultat uspostava socijalističke Jugoslavije, a ne suverena hrvatska države, je potpuno anakrono. Hrvati su se protiv tog Titovog „djeteta“ 90-ih godina morali boriti za golu fizičku opstojnost i zato je domoljublje Milanovićevog tipa potpuno neprihvatljivo. Nekritičko veličanje jednog diktatora, bez obzira na navodne zasluge kojih je vjerojatno i imao, nikako ne mogu biti temelj za za gradnju hrvatske budućnosti. Milanović bi trebao znati kako je ovih dana i u ruskoj Dumi (zastupnički dom) podnešen prijedlog zakona od strane ruske vladajuće stranke, kojom se traži uvođenje kaznene odgovornosti za nijekanje zločina počinjenih od strane Staljinovog režima (uključno, i nad poljskim vojnicima 1940. godine u Katinskoj šumi), a koje je ruska država već otprije priznala ali nije bilo zakonskih sankcija za njihovo negiranje. Ruska vlast je potpuno svjesna kakav nacionalni razdor unutar društva može prouzročiti negiranje zločina od bilo koje strane, uzrokovano ideološkim borbama. Negiranje komunističkih zločina bi bilo pljuvanje u lice milijunima ruskih (i ostalih) žrtava, bilo simpatizera prethodne carske vlasti, bilo neistomišljenika unutar samih partijskih redova. Ali Milanoviću, Josipoviću, Pupovcu i mnogim drugima, veličanje Tita i negiranje partizanskih i kasnijih režimskih zločina protiv hrvatskog naroda i služe upravo za to – podjele i destabilizaciju hrvatskoga društva. Zato je hrvatskim građanima nužno prepoznati zamku koju im ovih dana po tko zna koji put postavljaju premijer Milanović i zaostale jugoslavenizirane strukture u hrvatskom državnom i medijskom aparatu, i ne dozvoliti da nas kroz nepotrebne svađe sa susjedima iznova izmanipulira i skrene pozornost sa vlastitih političkih i gospodarskih neuspjeha za koje uvjek spremno okrivljuje sve prethodne vlasti, još od „stoljeća sedmog“.