ONAJ TKO DARUJE ČISTA SRCA NE TRČI PRED KAMERE I FOTOOBJEKTIVE I NE PRAVI OD TOGA SPEKTAKL

Prošlo je više do 15 dana od onog prvog i najrazornijeg udara potresa s epicentrom na Banovini koji je uzrokovao velike štete i nažalost ljudske žrtve, a hrvatska javnost još uvijek ne zna imena heroja koji su iz ruševina spašavali ljude, onih koji su od početka sa psima tragali za preživjelima, doktora i medicinskih sestara čije su intervencije u prvim satima i danima bile presudne za mnoge živote, pa ni tko su najveći dobrotvori i humanitarci - ali zato jako dobro zna tko je dogradonačelnica Gline. Je li to normalno? Za neke očito jest.

 Puni su je mediji - od televizije i radija do tiska i većine portala. Naročito društvene mreže. Sveprisutna i neizbježna dogradonačelnica Gline, Branka Bakšić - Mitić rastrčala se kao nikad do sad. A nije ni čudo, jer započeo je njezin streloviti medijski uzlet nakon gostovanja u emisiji "Nedjeljom u 2". Prave učinke i domete ove operacije Ace Stankovića moći ćemo sagledati tek poslije predstojećih lokalnih izbora koji bi se trebali održati u svibnju ove 2021. godine. On je samo zakotrljao grudu, a sve drugo ide samo po sebi, ako i uvijek do sada. Živi bili pa vidjeli.

 Ta vam je emisija ("Nedjeljom u 2" - HTV 1. Program), draga publiko (pogotovu vrijedi za vas koji niste do sada primijetili) za neke katapult, za neke bat koji nepogrešivo i neumitno tuče po glavi - ovisno o namjerama urednika i voditelja (Ace) i sukladno njegovom ukusu i političkom opredjeljenju. Ideološki profil samoga Acka nije teško skužiti. Dovoljno je pogledati jednu jedinu emisiju pa da shvatite kako je čova čisti "progresivac" (kako to gordo zvuči) "sa dna kace" (što kažu susjedi Srbi) još čistijeg lijevo-liberalnog usmjerenja, a koji se grozi svega što bi moglo mirisati na konzervativizam ili ne daj Bože nacionalizam (o ustaštvu da ne govorimo). I tako naš "Acko nacionale" parazitira i vodi ideološke ratove (za svoj račun i račun društvene skupine kojoj pripada) po svojoj volji i o našem trošku na državnoj telki koju svi plaćamo (i morala bi biti javni servis - a nije). I traje to već više od 20 godina (prošle, 2020. je obilježio punih 20 sezona emitiranja).

 Čitava plejada likova - kako onih koji su se nakon toga po pravilu uspinjali na javnoj, političkoj i društvenoj sceni, tako i drugih koji su bili nemilosrdno uvaljani u blato, pa i takvih kojima je Acko velikodušno dopuštao da nam svima javno pljuju u lice (i to baš nedjeljom u vrijeme ručka) i krajnje nepristojno se odnose prema našim nacionalnim vrednotama - prošla je kroz njegov studio. I uvijek je to bilo zapaženo, a kako i ne bi kad je Ackova emisija postala već u javnosti neupitan i prepoznatljiv "brend".

Ne slučajno.

 Za to su zaslužne upravo kontroverze koje prate Ackov projekt i način na koji je on koncipiran (strogo ciljano i namjenski) i vođen - uz povremenu "prašinu" koja se oko svega diže (što nije ništa drugo nego plansko provociranje i svjesno "rajcanje" javnog mijenja). To donosi zavidnu gledanost ovoj TV emisiji i svrstava je u "kultnu". I ovog recepta se naš Acko ne odriče ni danas, 20 godina poslije.

 Ako pripadaš lijevo-liberalnom ili anarhističkom miljeu, odnosno (točnije) ako nemaš u javnosti imidž zadrtog konzervativca ili desničara, a po bilo čemu si neobičan ili poznat i zanimljiv, možda ćeš u svome životnom vijeku imati taj privilegij i čast provesti 50 ili nešto više minuta s Ackom face to face u prijateljskom i ugodnom razgovoru. Dakle, ako si mu simpa i uklapaš se u njegov vidokrug, nemaš nikakve brige - bit će to idiličan i pristojan razgovor pun topline, razumijevanja i suosjećanja (naročito s Ackove strane), a naročito ako u osobnom, društvenom ili političkom životu imaš neki konkretan problem. Acko je tu kao zapeta puška, spreman uvijek pomoći i bez ikakve dileme učiniti sve za svoje istomišljenike, dok će one druge (nepodobne) "rešetati", blago (ili manje blago) izrugivati, možda čak u nekim izričajima iskoristiti ironiju ili sarkazam, a bogme, ako treba i nagrditi! Ako se nađeš u toj koži (neželjenog gosta) a misliš uzdignuta čela koliko-toliko dostojanstveno napustiti studio, ne smije ti pasti napamet kod Acka pobuditi i najmanju sumnju u svoje opredjeljenje, naročito vezano za pitanja ljudskih prava, prava nacionalnih i seksualnih manjina (pogotovu LGBTIQ zajednica!) i posebno ni slučajno ne smiješ spominjati ništa što bi se kosilo s "progresivnim" trendom (kako na globalnom, tako i na mikro planu). I neka ti napamet ne pada preispitivati (ili ne daj Bože stavljati pod sumnju) bilo što vezano za "antifašizam", "migrantsku krizu", "Istanbulsku konvenciju" ili kakvo slično "osjetljivo" pitanje. Acko je sazdan od "pravičnosti", "progresivizma" i "antifašizma", on je lik široke duše i istančanog osjećaja za istinu sve što je "napredno" i ne dopušta da se u te fetiše takne - pogotovu namiriše li (a ima nos za to) da preko puta sebe ima prikrivenog "revizionista", konzervativca ili "ustašu".

 I eto, tako to ide već više od 20 godina. Isti urednik i voditelj, scenografija gotovo ista, koncepcija emisije u dlaku ista a i strategija dizanja gledanosti (pogađate) potpuno ista: svako malo nekim kontroverznim gostom ili radikalnim tezama koje provociraju većinu Hrvata uzburkati medijsku scenu tako da se o tomu piše i govori danima na sva usta i u svim medijima - bilo pozitivno ili negativno (to je najmanje važno) i cilj je postignut! Nem'reš nikako fulat' (što kažu Zagrepčani).

 Dakako, lopta ne može biti stalno u zraku, pa je urednik i voditelj Acko ponekad spusti - u emisiju s vremena na vrijeme dovede kakvog blogera, humanitarca, svećenika, pjesnika, filozofa, slikara, glazbenika ili književnika, "običnog malog čovjeka", pa i poneku osobu s posebnim potrebama, psihologa ili psihijatra (jer, vodi on, dakako, brigu i o "zdravlju nacije") i onda s njima vodi uljuđen dijalog o temama koje su manje-više izvan sfere politike - tek toliko da se istaknu njegova neupitna humanistička orijentacija i ljudskost, a nakon toga već u slijedećoj epizodi: hladan tuš barem za onaj većinski dio javnosti koji običavamo nazvati "domoljubima" ili "konzervativcima". I pokazalo se to kao jako dobar i koristan recept sa stanovišta dizanja gledanosti - naročito za Acka kojem na račun svakoga mjeseca legne pozamašna svota "ustaških" kuna (za ta nepuna 4 sata baljezganja).

 Nema tomu dugo, Acko je u orbitu pozornosti javnosti (nakon Ivane Kekin) lansirao još jednu damu (ili drugaricu - ako baš hoćete) koja je do tada bila poznata samo ljudima u Glini i okolici. Dakako, riječ je o dogradonačelnici Gline, Branki Bakšić - Mitić. Ostaje (kao i uvijek do sada) tajna kako je Acko napravio odabir i otkud baš ona u emisiji tog 3. siječnja 2021. godine, samo 5 dana poslije potresa koji je srušio dobar dio Banovine. Dužnost dogradonačelnika jednog takvog gradića (koji ima ispod 9.000 stanovnika - a nakon potresa već  i manje) sama po sebi ne bi mogla biti motivacija za takvo što, pa su razlozi za njezino pozivanje zacijelo izvan toga.  

 Je li presudilo to što se rasplakala 30. prosinca pred Index-ovom kamerom dan nakon onog najjačeg udara potresa zbog nesreće koja je okružuje, ili  je tu ipak imala neku ulogu stranačka pripadnost drugarice Bakšić-Mitić pa su "radili telefoni" (na relaciji Acko - SDP), ostaje tajna. Ostavimo to po strani, jer ionako je u pitanju poslovna tajna "Acka nacionale" koji za naše novce može dovoditi na "javnu televiziju" koga kad želi i kako želi i naravno, s njime pričati o čemu god hoće, ali nam ni za što ne mora polagati račune. To vjerojatno spada u njegove ljudske, medijske i profesionalne slobode u koje se dirati ne smije - jednako kao i u prava seksualnih manjina. Da se ne bi i on osjetio "ugroženim" kao prije godinu - dvije kad je onako emotivno apelirao protiv "govora mržnje" i tobožnje "hajke" čija je meta bio.

 Tog 3. siječnja, dakle, netom nakon što se gošća iz Gline udobno smjestila u naslonjač u Ackovom studiju i predstavila javnosti, započeo je zanimljiv i emotivan dijalog između dvoje sugovornika koji su očito bili na istim valnim duljinama od prvog trena.

 Vidno potresena - što nije bilo ni malo čudno s obzirom na ono što je od 29. prosinca do tada proživjela zajedno s drugim stanovnicima Gline i okolice - gošća je korak po korak (uz nesebičnu pomoć voditelja) započela i svoju osobnu priču, dotaknuvši se "prognaničkih" dana, budući da je u razdoblju od 1991. do 2010. godine bila izvan Gline (u Njemačkoj i Zagrebu). I, kako reče, njezine je suprug u Glinu došao "nekoliko godina prije", a ona tek 2010. Kako je kao osoba istančanih osjetila i prepuna emotivnog naboja podnosila činjenicu da su ljudi u gradu iz kojeg je izbivala gotovo 20 godina prepušteni sami sebi, ostaje nepoznato, jer o tomu nije govorila, ali se zato sjetila "dočeka" koji su joj priredili oni neskloni njezinoj političkoj opciji i njoj samoj i taj je mučni detalj ispričala prilično osjećajno i sa suzama u očima.

 Naime, prema njezinoj tvrdnji, prvi radni dan (na dužnosti dogradonačelnice Gline) započeo je tako što ju je "u uredu u vazi dočekao štakor". Živ ili mrtav nije toliko ni važno - ali u svakom slučaju šokantno i prilično odvratno - pod uvjetom da je tvrdnja istinita. Gradonačelnik Gline - dakle, njezin nadređeni u hijerarhiji lokalne samouprave - Stjepan Kostanjević tu je priču o štakoru demantirao nekoliko dana poslije kad mu se pružila prilika izreći to pred kamerama, ali koga briga za taj zakašnjeli demanti. Acko je sam potvrdio u emisiji kako "nisu kontaktirali gradonačelnika" - iako se jedan dio razgovora s neizbježnim negativnim refleksijama odnosio baš na njega. Zanimljivo. Voditelj i urednik "kultne" emisije ili nije imao vremena nazvati čovjeka (tek toliko da se čuje i druga strana) ili je to (možda) smatrao nepotrebnim, pa je drugarica dogradonačelnica nesmetano, iz minute u minutu nastavljala svoju predizbornu kampanju za lokalne izbore (sebi u korist i na štetu nadređenog).

 No, ne treba biti maliciozan i nepravedan. Branki Bakšić-Mitić treba odati priznanje za sve što je od 2010. godine do sada učinila za ljude s kojima živi, pa i za ono što radi od početka ove kataklizme, 29. prosinca 2020. godine koju i sama proživljava sa svojim Glinjanima. To nikako nije, niti smije biti sporno.

 Ono što jest sporno, pa i nemoralno u ovom slučaju, agresivnost je s kojom ona nastupa u medijima osipajući paljbu na državu i njezine institucije nastojeći se prikazati kao "alfa i omega" svega pozitivnog što se događa u Glini i okolici. Prije neki dan, kad je ustrojen Stožer na čijem je čelu potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja, Tomo Medved, pred kamerama je nonšalantno odmahnula rukom i s omalovažavanjem rekla: "…stožer prvi, drugi, treći, četvrti…ne možemo mi to čekati…" i tako jasno dala do znanja kako je ona ne samo iznad institucija ove države, nego kao lokalna dužnosnica u iste nema povjerenja i ne pada joj napamet s njima surađivati.

 No, jučer (13. siječnja) se ipak požalila medijima kako "još 82 ljudi nemaju krov nad glavom, 14 dana od potresa" - što je po svemu sudeći kritika na račun države, odnosno "Stožera" ("prvog, drugog, trećeg, četvrtog") s kojim se nekoliko dana prije javno sprdala.

 I dakako, drugarica dogradonačelnica Gline nije rekla istinu a koja se sastoji u sljedećem: Prije ravno 8 dana, premijer je pozvao javno sve one koji ne mogu ostati u svojim kućama iz sigurnosnih razloga ili su im iste srušene da se privremeno smjeste u hotele na Jadranu ili u unutrašnjosti Hrvatske i da nitko ne smije ostati na ulici. Prije toga već su bili osigurani nužni privremeni smještaji za sve stradalnike koji su ih htjeli koristiti, a stizale su i ponude iz cijele Hrvatske od dobrih ljudi koji su nudili isto u svojim kućama, stanovima ili apartmanima. No, bilo je dosta ljudi koji NISU HTJELI napustiti lokacije svojih kuća i imanja niti na sat, a kamo li na nekoliko dana. Oni su se odlučili za čekanje na kontejnere ili montažne kućice - a za to treba vrijeme.

 I to je cijela istina. To je ono što dogradonačelnica Gline svjesno i smišljeno prešućuje. Kad je u pitanju njezina osobna promocija izigrava "Majku Terezu", slika se, drami i plače pred kamerama, po svaku cijenu nastoji dokazati kako je ona sam pokretač svega na glinskom području, a po potrebi omalovažava institucije vlasti (kojima i sama pripada!) i kad god joj se pruži prilika proziva ih za ono što se iz ovih ili onih razloga NIJE MOGLO učiniti prije i bolje. Nitko nikoga ne može silom otjerati od kuće i zatvoriti u privremeni smještaj protiv njegove volje, niti je država u stanju dovući i postaviti na odgovarajuće lokacije 1.500 kontejnera i montažnih kućica u nekoliko dana.

 Jadno je, nisko i nemoralno graditi osobne političke karijere preko leđa stradalnika u potresu i voditi ideološke ratove u doba ovakvih kataklizmi.

 Onaj tko od srca i iskreno daruje, zadovoljan je i sretan što je učinio dobro bližnjem i njemu veće plaće ne treba. On ne trči za kamerama, novinarima niti fotoobjektivima i ne pravi medijsku pompu od svojih dobročinstava.

 Nismo li svjedoci toga iz dana u dan? Od tog nesretnog 29. prosinca prošle godine do danas, milijuni ljudi velikog srca i dobre duše iz Hrvatske, susjednih zemalja, Europe i svijeta daju nesebično, samozatajno, anonimno, daleko od očiju javnosti.

 Hvala im. I Bogu hvala da nismo ostali sami u ovoj nesreći.

 A politikanata i onih sa zadnjim namjerama uvijek je bilo i bit će. Nažalost.

 

Zlatko Pinter/PDN