ONI SU BILI LUDO HRABRI: 'Naš radni dan na Sajmištu počeo bi slušanjem 'Marša na Drinu', pa porcijom granata, ali znate što je spasilo HOS? Humor...'

„Najviše nas je održala dobra zezancija. Svašta je bilo. Oblačili smo se u ženske, pa smo takvi išli po onim ruševinama. Pa smo našli zemljopisnu kartu i zamišljali da putujemo Nilom u Afriku. Ili trebaš pretrčati cestu, ovi pucaju po nama, a ti prijatelja cimneš iza ugla kao da ćeš ga gurnuti naprijed, i tako stalno. Ma, čim se netko pridružio vojno ili dragovoljno i počeo „bacati depru“, odmah smo ga „torpedirali“ van“, riječi su Igora Širokog. Svaki onaj koji je HOS postrojbu proglasio fašističkom i ustaškom, koji je dizao hajku na dizanje spomenika njihovim poginulim junacima i koji ove vojnike ne priznaje, treba samo jednom otići na stranicu njihove Udruge i pročitati barem ulomak proživljenog užasa na Sajmištu. Kako u ratu, tako i u miru, vojnici ove postrojbe koju čini šaroliko društvo stranaca, maloljetnika, žena te pripadnika raznih vjeroispovijesti, vrlo su povezani. Osim lude hrabrosti, odlika HOS-ovaca za koju tvrde da im je u ratu „hladila glavu“ je – humor.  O ovim velikim vojnicima svojedobno se moglo čitati u Magazinu za vojnu povijest i to iz pera Tomislava Šulja. Riječ je o magazinu koji je do 2013. godine kao dio edukativnog programa bio korišten u školama, a onda ga je ministarstvo obrazovanja naglo povuklo zbog „neprimjerenog sadržaja i fotografija“. Što to nisu smjela doznati hrvatska djeca „Noćni dolazak u Vukovar svi HOS-ovci pamte po jednome: u zraku se osjećao neopisivo snažan miris ba­ruta, iako su toga dana borbe bile manjeg intenziteta. Zapamtili su i upečatljivo jutarnje postrojava­nje pred zapovjednikom Vukova­ra Milom Dedakovićem, koji je na vrlo kratak i jasan način prezenti­rao kuda ih šalje: 'Dečki, vi idete na najgori dio bojišnice, a ja vam imam samo jednu stvar za reći. Bolje će biti sigurno, jer tamo gdje idete, gore od ovoga kako je sad ne može biti!. Unatoč jasnoj naznaci da njih 50-ak ide braniti neobranjivo i da su šanse za preživljavanje malene, gotovo nikakve, oni su otišli. Neki od njih, ipak nisu bili svjesni  kamo idu. Priznaje to Igor Široki, zagrebački dečko koji je tada tek navršio 18 godina, a koji se naknadno, uz Damira Markuša, pokazao jednim od najboljih snajperista HOS-a: „Prvo kad smo stigli, pitali smo gdje je naj­bliži kafić, a onda sjeli na ulici na neku klupu. Ubrzo nam je prišao neki stari deda i rekao da nismo normalni, jer će nas sasjeći grana­tama”. „Ludi“ HOS-ovci, ili barem dio njih, učio se ratovanju u hodu „Dotada su HOS-ovci učili na vlastitim pogreškama, učili su rato­vati. Kako najmlađi Igor Široki koji je na transporter bacio kumulativ­nu minu, ne znajući da se nakon bacanja na mini otvara padobran, tako i „iskusniji” Željko Spiljar koji je navodio Roberta Silića da mino­bacačkom vatrom zasipa njega sa­moga. Također, svakodnevnica su bile i bizarne inovacije ratovanja: „Ivan Andelić – Doktor, kako smo ga svi zvali, nije bio liječnik, već mislim neki farmaceut. Kad sam ga prvi puta vidio, nisam vjerovao da je to što gledam moguće. Tijekom bitke trčao je Sajmištem s minoba­cačem zamotanim u Večernji list pa bi zastao da iz ruku ispali minu na njihovu stranu”, opisuje Damir Markuš jednu od inovativnih me­toda. Sve je ipak rezultiralo nevjerojatnim uspjesima hrabrih ljudi koji su u 50 dana obrane Sajmišta izgubili polovicu svojih pripadnika, onih na čije se spomenike neki ljute i onih o kojima „nije uputno znati“. Svi HOS-ovci višestruko su ranjavani. Premotali bi rane i vratili se. Vremenom, uz hrabrost koju su sobom donijeli, stekli su i ratne vještine koje su četnicima zadale velike glavobolje: „Ujutro oko osam pale tenkove, pa puste muziku, obavezno ‘Marš na Dri­nu’. Onda malo prijete, pozivaju na predaju i potom slijedi obilata por­cija granata. Dok god su granatirali, mi smo bili mirni. Preblizu su nam bili, znaš da ne mogu precizno ciljati jer bi onda doveli u opasnost i svoje pješake. No kad stanu grana­te, onda slijedi ozbiljan napad i po­činje naš pravi radni dan”, ispričali su o sebi HOS-ovci koji su unatoč tečkim akcijama čišćenja, gladi i izranjavanosti i u najkritičnijim trenucima pokazali pozitivan duh i smisao za humor:

„Najviše nas je održala dobra zezancija. Svašta je bilo. Oblačili smo se u ženske, pa smo takvi išli po onim ruševinama. Pa smo našli zemljopisnu kartu i zamišljali da putujemo Nilom u Afriku. Ili trebaš pretrčati cestu, ovi pucaju po nama, a ti prijatelja cimneš iza ugla kao da ćeš ga gurnuti naprijed, i tako stalno. Ma, čim se netko pridružio vojno ili dragovoljno i počeo „bacati depru“, odmah smo ga „torpedirali“ van“, riječi su Igora Širokog. Na humorističan način, HOS-ovci prepričavaju i teške trenutke psihičkih rastrojstava koja su se zbog višemnjesečne borbe prsa u prsa, gladi i umora, događala na obje strane. Jednu „anegdotu“ o rastojenom sinu pukovnika niških specijalaca, za vojni magazin prepričao je Zvone Ćurković, zapovjednik:

„Draganče je mrtav pijan zalutao pred cijev i doveli su ga kod nas u Stožer. Toliko je bio pijan da je mislio da je sa svojima, pa je pričao koliko granata dnevno šalje na ustaše. Bili smo unutra Branko Borković, Anđelić i ja i čovječe, umirali smo od smijeha! Ujutro je došao sebi i shvatio gdje se nalazi, pa smo ga malo izveli van da vidi kako Sajmište izgleda nakon njegovih granata. Poslije smo mu dali telefon da nazove svog oca u Niš. Kako je završio? Pa, kad je sve padalo, jednostavno smo ga pustili van i što je najsmješnije završio je u koloni izbjeglica. To je onaj mali, žuti, „kuruzni“ što prolazi kad snimaju kamere“, otkrio je Ćurković nevjerojatnu i na momente smiješnu stranu rata koje je njegova postrojba bila svjesna u svakom trenutku.

• Autor: S.Vučković/Dnevno.hr
• Photo: udhos-zagreb