U Kusonjama pokraj Pakraca, na blagdan Male Gospe prije 30 godina na zvjerski način ubijeno je dvadeset hrvatskih branitelja.

Tragedija iz Kusonja razlikuje se od većine drugih tragedija iz Domovinskog rata što je djelomično dočarano vrlo uspješnim filmom “55” čiji realistični prizori rata i bliske borbe malo kojeg gledatelja ostavljaju ravnodušnim.

Da su film i stvarnost ponešto drugačiji, pokazali su događaji iz Pakraca koji je uslijed žestokog granatiranja bio pred samim padom.  Najviše štete gradu su nanosili četnici koji su se utaborili u Kusonjama iz kojih im je Pakrac bio savršena meta. Glavni stožer Hrvatske vojske vrlo je brzo shvatio da bi jedino brzom akcijom “čišćenja” Kusonja i onesposobljavanjem neprijateljskih minobacača grad mogao biti spašen, a daljnje djelovanje onemogućeno. Upravo stoga za odlazak u Kusonje pripremljeno je 18 pripadnika vrlo spretne “A” satnije, pripadnika 105. bjelovarske brigade, te dva policajca. Njih 20.

Upali u “potkovu”

Naoružani automatskim puškama, 8. rujna 1991. sjeli su u prvi pakrački oklopnjak “TOP 1” te krenuli u akciju vođeni podatkom da je prethodnog dana uspješno provedeno izviđanje na temelj kojeg je zaključeno kako su male šanse da malobrojni četnici koje su uočili mogu hrvatskim vojnicima napraviti konkretnu štetu. Međutim…

Odmah u 8:30 sati, kod kapele Male Gospe, oklopnjak s dvadesetoricom hrvatskih vojnika upada u zasjedu, u tkz. “potkovu”. Četnici su ih opkolili s jedne i druge strane, a zatim ih s leđa “zatvorili” te jakom vatrom tjerali naprijed do prikladnog mjesta za uništenje. Ručni bacač koji je ispaljen u oklopnjak prisilio je Bjelovarčane da se iz njega izvuku i potraže sklonište. Privremeni spas pronašli su na kućnom broju 55. Borba s četnicima trajala je dva dana i jednu noć, pri čemu se na kuću tuklo iz svog raspoloživog oružja. Drugog jutra, vojnici koji su preživjeli rešetanje kuće iz nje su istjerani eksplozivom.

Zarobljeni Hrvati tada su postali žrtve nečasnog, neprijateljskog ratovanja. Uslijedilo je iživljavanje, masakriranje, hladnokrvna ubojstva metkom u potiljak. Izmrcvarena tijela pobijenih hrvatskih junaka bačena su na kamion i odvezena na smetlište, gdje su i pokopana. Njihova imena su Nikola Benkus, Željko Besek, Marinko Crnogaj, Mato Čančar, Miroslav Černak, Marijan Dukić, Stipe Gađa, Petar Grubeša, Anto Ivandić, Stjepan Kolar, Vladimir Krivačić, Stjepan Mamić, Tadija Markić, Ivan Palić, Zlatko Pavlović, Nedjeljko Pekić, Mario Posarić, Igor Stipić, Dubravko Štefulinac i Ante Tandara.

Tragedija Kusonja, međutim, ovdje nije završila. Dvije godine nakon ovog stravičnog pokolja, Kusonje su bile pod snagama UN-a. Upravo zbog osjećaja sigurnosti, obitelj, prijatelji i suborci uputili su se na mjesto zločina kako bi vijencem odali počast pobijenim vojnicima. Upravo u trenutku postavljanja vijenca eksplodirala je mina postavljena od strane četnika. Ionako teška i mučna priča o Kusonjama, ovim je dodatno dobila na težini jer su tom prilikom poginula tri hrvatska časnika.