U jeku rasprave o Bleiburgu donosimo svjedočanstva preživjelih svjedoka. Dokumentarni film ”Križni put – zločin bez kazne” cjelovita je priča o najvećoj tragediji hrvatskoga naroda u njegovoj novijoj povijesti. Prema britanskim podacima, oko 200.000 poraženih vojnika NDH u pratnji pola milijuna civila pokušalo se domoći Austrije u svibnju 1945. godine… – Iznenada je bio naređen pokret i 7. svibnja u predvečerje krenuli smo prema Sloveniji – prisjetio se svjedok toga vremena Želimir Kužatko koji je iz Slavonije u bijegu stigao do Zagreba. Drugi svjedok, Vladimir Fuček, prepričao je riječi svog oca: – Kazao mi je da se privremeno povlačimo prema Sloveniji te da to neće dugo trajati, da ćemo se vratiti. Treći Reich kapitulirao je, a slovenski partizani žalili su se Beogradu da nemaju ljudstva za razoružavanje Nijemaca koji su se povlačili… – Prva armija na potezu od Zagreba do Celja pobila je 10.000 ljudi, a to nije najveća jedinica koja je pobijena – kaže Jože Dežman, predsjednik Komisije za rješavanje prikrivenih grobišta Slovenije (2005. – 2008.)., a svjedok Kužatko prisjetio se zbjega i kako je ranjen u jednom od napada Prve armije i partizana. – Skočio sam s kola i pobjegao u rijeku Savinju. Kraj mene je bio jedan Talijan i hrvatski vitez Stanko Pažin. Talijana je geler pogodio u grlo pa je počeo grgljat. Uplašio sam se i iskočio van. Bila je tama, vidio sam samo siluete – kazao je te dodao što se događalo idućeg jutra kad su se partizani spustili s planine. “Partizan je ubio ženu metkom u potiljak zbog ruksaka koji mu je trebao za pljačku” – Jedna starija žena, prema odjeći pretpostavljam da je bila iz Srijema, imala je prazan ruksak na leđima. Partizanski oficir uhvatio ju je za vrat i onako slabu digao je u zrak. Opsovao joj je majku i optužio je da mu je ukrala ranac. Kraj poljskog toaleta ubio ju je hicem u potiljak. Dogodilo se to na livadi pred Laškim u Rimskim Toplicama, baš iza mene dok sam ležao. Uzeo je ranac jer mu je trebao za opljačkane stvari. Mene je spasila jedna Slovenka. Uzela me i odvela u bolnicu u Trbovlje. Imao sam sreću, preživio sam zahvaljujući tim ranama. Masovne likvidacije izvršene su kod Maribora, Celja, Kočevja i drugdje u Sloveniji, a u Hrvatskoj u okolici Krapine, Samobora, Karlovca, Siska, Bjelovara i drugdje. Znatan broj ljudi pomro je od iscrpljenosti i zaraznih bolesti u raznim logorima koje su osnovale komunističke vlasti. Masovno stradanje trajalo je od svibnja do kolovoza 1945. godine. (VečernjiList)