Čuveni i istinski Hrvat Bruno Bušić (1939.-1978.), kojeg je Udba ubila u Parizu, još je 1975. bio uvjeren da ne će biti Hrvatske bez krvavih gaća te da ćemo se morati pobiti za slobodu sa Srbima (koliko je bio vidovit!). No, nije pogodio kad je rekao da ćemo teret rata morati podnijeti svi. Teret rata još i danas, na žalost, pada „na leđa“, kako bi rekao Milanović, „neškolovanoj sirotinji“, dok je za one druge Hrvatska bila i u miru i u ratu zemlja- bezakonja. (Koji je ratni profiter do danas osuđen?). Da Hrvatska nije doživjela srpsku i inu agresiju, da godinama nije razarana i pljačkana, danas bi to zasigurno bila mala – Švicarska. Ali, osim što smo opljačkani u ratu, još smo više opljačkani u miru. Nitko ne znam koliko iznosi naš vanjski dug, a još manje tko će i hoće li ikada netko odgovarati što je posuđivao milijarde eura „kao pijani milijarder“. Onaj tko je posudio – neka ih vrati. Naime, kako bi to izgledalo i kako to izgleda da netko dođe u banku i posudi određenu količinu novca, a da ne zna kako će to vratiti? Ako ne zna, i ako nema, na bubanj mu ide – imovina. Tako bi se trebali ponašati i hrvatski političari. Ako si jednim svojim potpisom zadužio hrvatski narod, a ne znaš ( nitko od njih stvarno i ne zna) kako da ta sredstva vrati (da ih ne otplaćuje još najmanje pet generacija) onda moraš odgovarati ti koji si nas stavio pred bankrot, tj. da živimo gore nego u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata. No, znate li kome je Hrvatska najviše dužna? Pa, prije svega onima koji su dali svoje živote za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, zatim, ratnim invalidima, ozlijeđenima, braniteljima, majka koje su ostale bez svojih najmilijih i svima takvima koji su dali ili bili spremni dati krv za Domovinu – kad je trebalo! Kad će se i na koji način Hrvatska odužiti tim junacima? Mislite da je dovoljno jednom godišnje zapaliti svijeću i položiti vijenac za poginule i nestale, ili prirediti prijem za branitelje i počastiti ih s par (naj)jeftinijih kobasica ili hrenovki? Čuveni i istinski Hrvat Bruno Bušić (1939.-1978.), kojeg je Udba ubila u Parizu, još je 1975. bio uvjeren da ne će biti Hrvatske bez krvavih gaća te da ćemo se morati pobiti za slobodu sa Srbima (koliko je bio vidovit!). No, nije pogodio kad je rekao da ćemo teret rata morati podnijeti svi. Teret rata još i danas, na žalost, pada „na leđa“, kako bi rekao Milanović, „neškolovanoj sirotinji“, dok je za one druge Hrvatska bila i u miru i u ratu zemlja- bezakonja. (Koji je ratni profiter do danas osuđen?). Međutim, uvijek se moramo sjećati i ovih Bruninih riječi: „Kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje – kako nas tada spasiti od nas samih?“ Komunisti, na čelu sa zločincem Josipom Brozom Titom, nikada nisu dozvolili ni da se posmrtni ostatci Brune Bušića prenesu u Hrvatsku, već je to učinjeno tek krajem 1999. Ali, obzirom da su nas naši opljačkali i da je činjenica da taj, prije svega inozemni dug, nećemo biti u mogućnosti vratiti, vrijeme je da hrvatski političari, ovi ili oni, već sada počnu pregovore, kao neki drugi, o oprostu barem trećine duga. Eto, čak ni Srbija, Crna Gora i domaće izdajice koji su bili agresori na hrvatsku državu dosad nam, na ime ratne i ine štete, nisu platili ni – kune. A kako smo se mi odužili onima koji su dali svoje živote za tu i takvu Hrvatsku – s grobnicom tri sa tri! Kad su pojedini političari govorili (svaka čast iznimkama) „vaša će imena biti zapisana zlatnim slovima“, vjerojatno su u sebi odmah potom dodali: „ A moja skladišta puna zlatnih poluga!“ To možete sagledati i po tome što ni jedan ratni profiter, izdajica ili dezerter ne traži pomoć. A, ako nešto traži to je obično još neko veće odličje „za ratne zasluge“ koje ne krasi njegov „trudnički i napuhani trbuh“. Sve, u svemu, kako bilo da bilo, neka hrvatska politika (ova ili ona) napokon počne vraćati dug ljudima koji su stvorili hrvatsku državu, jer se bojimo da za njih više ne će biti mjesta ni na grobljima, a kamoli da će uistinu dobiti „zlatna slova“. E, da je Tuđman još malo ostao živ, ni jedan „crni ili bijeli vrag“ nikada ne bi mogao toliko pljuvati i bljuvati po hrvatskim vitezovima, a još manje bi se moglo dogoditi da Hrvatsku (svaka čast iznimkama) preuzmu oni koji vole više sebe nego tri takve države kakva je naša! I to na svim poljima, od medija, kulture, politike, pa do sporta! Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)