Pavković: Glavašević je još jednom posramio svoga oca

E, sad se postavlja pitanje: o kojem to ratu Glavašević govori, tim više jer nigdje ne spominje Domovinski rat? Da možebitno nije mislio na Otadžbinski? Kad ističe da je „najgora stvar“ onda nema dileme: takav je jednima i drugima! U srijedu, 5. kolovoza, na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja i 20. obljetnice Vojno-redarstvene operacije Oluja, u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, u organizaciji ovog kazališta te Srpskog narodnog vijeća (Milorada Pupovca) i Documente – Centra za suočavanje s prošlošću (Vesne Teršelič) održana je dokumentarna predstava (?) „Drugi rat“, ili kako su organizatori to popularno nazvali „Kontra – Oluja“, a koja je imala za cilj izjednačiti žrtvu i agresora.Predstava se sastojala u tome da je pet žena različitih nacionalnosti ispričalo svoje ratne priče. Glavni gosti ove „predstave“ pored Frljića, Pupovca, Teršelič i drugih, bio je i konzul Republike Srbije u Hrvatskoj. Međutim, možda to i ne bi izazvalo takvu pozornost da se u „Kontra-Oluju“ nije uključio, a tko drugi nego Bojan Glavašević, pomoćnik Ministra branitelja Republike Hrvatske, odnosno Matićeva lijeva ruka. On je svojim govorom uveo posjetitelje u ovu „predstavu“ te je uz ostalo rekao da je rat najgora stvar koja se može dogoditi čovjeku, da širi smrt, uništava imovinu, pali domove, ali da i nije najgori zbog toga. „Najgori je jer čovjeku oduzima ljudskost. Dok vas dojučerašnji dobar susjed preko nišana tjera iz doma, ne osjećate se kao ljudsko biće. Istovremeno, svjesno ili nesvjesno, i taj čovjek gubi svoju ljudskost. Ne osjeća se kao ljudsko biće niti u progonstvu, nagurani u 15 kvadrata hotelske sobe s dvoje ili više članova obitelji. Ljudi koji su bili u zatočeništvu u logorima, žrtve seksualnog nasilja u ratu, svi govore – „nisam bio gospodar svog tijela, nisam se osjećao kao čovjek“. Ali rat dehumanizira dugoročno. Nakon nekog vremena, otupimo na svjedočanstva žrtava. Važemo, mjerimo, brojimo. Sudimo prije nego što čujemo. Zatvaramo se, i kao pojedinci i kao društvo. Zato je rat najgori. Jer čovjeku oduzima ono najvrjednije: ljudskost. O ratu trebamo govoriti i trebamo se sjećati rata. To trebamo činiti zbog nas koji smo rat preživjeli, zbog ukradenih djetinjstva, školskih godina provedenih u skloništima i studentskih dana provedenih u rovovima. Trebamo to činiti i zbog onih koji nisu dočekali završetak rata i novi početak jer ih tako čuvamo od zaborava. Na kraju, a zapravo najvažnije, trebamo to činiti zbog onih koji rat nisu doživjeli i nemaju vlastite uspomene na patnju i bol. I dobro je da nemaju – na taj način u njihovim srcima ostaje više mjesta za ljubav, neiskvarenu i ničemu uvjetovanu. Jedino takvi ljudi mogu izgraditi svijet bez rata. Trebamo se sjetiti suosjećanja, ljudskosti, junaštva u vremenu koje je ljudskost oduzimalo, i trebamo se sjetiti žrtava. U ratu samome nema ničeg dobrog. Dobrote ima samo u ljudima. Zato se, u biti, i ne sjećamo rata, nego ljudi“ – zaključio je Glavašević. E, sad se postavlja pitanje: o kojem to ratu Glavašević govori, tim više jer nigdje ne spominje Domovinski rat? Da možebitno nije mislio na Otadžbinski? Kad ističe da je „najgora stvar“ onda nema dileme: takav je jednima i drugima! Samo jedni su bili agresori, izdajice i dezerteri, a drugi osloboditelji, tako da to nije ništa drugo nego miješanje krušaka i jabuka, odnosno izjednačavanje žrtava. Zatim se osvrće na i na to kako je „dojučerašnji dobar susjed preko nišana tjerao iz doma“. Je li mislio na Srbe (agresore) ili je to povezao s pričama za malu djecu da su Hrvati tjerali krajiške Srbe nakon Oluje? Prije bi bilo ovo drugo. On vjeruje da jedino oni koji „nisu doživjeli rat i nemaju vlastite uspomene na patnju i bol“, zamislite, samo ti mogu „izgraditi svijet bez rata“. Koliki sudionici Domovinskoga rata nisu nikada ranije „okusili“ rat, pa što su doživjeli: da im 25 godina od početka srpske agresije i 20. obljetnice od Vojno-redarstvene operacije Oluja i na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja lekciju čita jedan Bojan Glavašević, čiji je otac na žalost časno poginuo u ratu, i koji se vjerojatno okreće u grobu kad vidi i čuje na koji način njegov sin izjednačava žrtvu i agresora, pa čak se i srami izgovoriti očevo ime, ali i ime hrvatskog vojnika, hrvatske države. Stoga, dragi Bojane, ako Hrvati ni 5. kolovoza neće i ne žele isticati protiv koga su se borili i tko im je kriv za nevolje o kojima si govorio na ovom sramnom Frljićevom skupu, onda što možemo očekivati drugo nego da nas i dalje blate, marginaliziraju i pljuju. Čak i ti koji si u agresiji izgubio oca šutiš o tome i zaključuješ da smo „svi podjednako krivi“. Srami se, ako srama imaš. Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)