Pavković: Vratite nam srce i dušu, a mi ćemo vama tenkove koje ste slali u Vukovar

U velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, 31. listopada 2015. održana je još jedna javna sjednica Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, pod vodstvom prof. dr. Zvonimira Šeparovića. Sudilo se i osudili zločinca Josipa Broza Tita, ali i aktualnog predsjednika Vlade Zorana Milanovića (na žalost, moralno.) Bilo je toliko ljudi da ni „muha“ više nije stala u dvoranu. (Vjerujemo da su bivši Udbaši ipak na vrijeme uspjeli zauzeti mjesta). Međutim, gotovo svi mediji (osim portala) to su prešutjeli, kao u najbolja dobra stara Brozova vremena. No, moja malenkost na ovom je veličanstvenom skupu uz ostalo rekla slijedeće: Poštovani Hrvati i Hrvatice, a poglavito oni koji su ovdje po zadatku. Kao što je poznato, iza onih koji su preživjeli rat, ostale su razvaline i ruševine u dušama. A kako je tek onima koji su nevini pali od srpskog i inog metka, a koji su već više od dvadeset i pet godina pod zemljom? Kako je majkama koje su čekale svoje junake a koje su im umjesto žive dopremili u mrtvačkim sanducima i rekli - njihova će imena biti zapisana zlatnim slovima? Vrijeme prolazi, a zlatna slova polako, jedna za drugim izbrisali su oni koji su u vrijeme agresije morali „na put“, u podrume ili se pak nisu htjeli „miješati“, jer to nije bio njihov rat, niti njihova borba za slobodnu, samostalnu,demokratsku i nezavisnu državu. Čekali su, kao hijene, da umre prvi hrvatski predsjednik i vojskovođa dr. Franjo Tuđman, da nestane Gojko Šušak, Janko Bobetko, da umru ili obole branitelji Vukovara, Škabrnje, Osijeka, Gospića, Knina i drugih gradova i mjesta, pa da oni povedu Hrvatsku u – propast. Ovo je prigoda, kad već govorimo o majkama i suprugama koje su dale izniman obol tijekom Domovinskoga rata, da se prisjetimo i pozdravimo gospođu Ankicu Tuđman, također majku, ali i suprugu najvećeg Hrvata od stoljeća sedmog. No, da je živa, najponosnija Majka u Hrvata, gospođa Kata Šoljić danas bi bila s nama. Ili na straži s Glogoškim, Klemmom, Jukićem i drugima u Savskoj 66. I viknula bi – Ne, nećete proći bando crvena! Rekla bi: sram vas bilo što plešete Žikina kola s onima koji su ubili moja četiri nevina sina Miju, Ivu, Matu i Niku, ali i zeta, koji nisu poštedjeli ni njezine kćerke Mariju i Anu, koji su ubili i masakrirali sve što je te devedeset i prve disalo hrvatski, od Vukovara do Škabrnje, pa sve do Dubrovnika. A gdje su danas te majke koje su poput Kate Šoljić dale sve za Lijepu našu ili bolje rečeno Lijepu njihovu? Neke pod zemljom, a neke svakodnevno s krunicom u ruci kraj grobova ili kraj kreveta teško bolesnih onih za koje su rekli da će biti Junaci hrvatskog Domovinskoga rata. Ne, mi nikada ne smijemo zaboraviti žrtvu ne samo Kate Šoljić, koja ni do smrti na žalost nije saznala za sudbinu svoja četiri brata nakon II. svjetskoga rata, kad su Broz i njegovi pomozbog junaci već tada gazili Hrvate, mi se neprestano trebamo sjećati svih hrvatskih majki, i odati im iznimnu zahvalnost za njihove sinove i kćeri bez kojih bi svaka, a poglavito ova Vlada na odlasku mogla samo da se „slika“. Obitelj Šoljić je simbol stradanja u Domovinskome ratu. Njih nisu progonili samo srpski i ini okupatori, već, kako rekoh, i onaj koji još uvijek ima najljepši trg usred Zagreba. Taj zločinac po imenu Josip Broz Tito počeo je pokolj nad Hrvatima, a neslavno ga je završio balkanski krvnik Slobodan Milošević, uz pomoć svoje žene Mirjane, koja je navodno Brozova kćer. Vjerujem da se i doktor Zvonimir Šeparović dobro sjeća da je najponosnija majka u Hrvata često govorila da im nikada neće zaboraviti zla koja su počinili, ali da im ne može ni oprostiti jer se nikada nisu pokajali. A mi i dalje srljamo kao guske u maglu. Koliko još majki poput Kate Šoljić mora biti zavijeno u crno, da bi shvatili da s okupatorima, agresorima, lopovima, ubojicama i onim drugima koji su „tamo daleko“ možemo živjeti u miru i slozi jedino ako nam vrate srce i dušu. A mi ćemo njima tenkove koje su nam devedeset i prve slale zle i okrutne majke i žene iz Beograda, a koje su okitile i s cvijećem, samo da nas što više pokolju. Oko za oko, zub za zub, rekli bi neki. Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)