Obilježili smo – Dan državnosti (25. lipnja), jedan od najvećih hrvatskih blagdana. Cijeli državni vrh položio je vijence i zapalio svijeće za poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje. Zahvaljivalo se, kao malo kada i prvom hrvatskom predsjedniku, vojskovođi i pobjedniku Domovinskoga rata dr. Franji Tuđmanu (predizborna je godina). Međutim, nigdje nismo vidjeli delegaciju hrvatskih Srba predvođenu Miloradom Pupovcem, Džakulom, Stanimirovićem i drugim „pomozbog junacima“ da su se pridružili ovoj svečanosti. A bez njihove nazočnosti i bez blaćenja Hrvatske, a osobito hrvatskih branitelja ne može proći ni jedno obilježavanje počasti žrtvama iz II. svjetskog rata. Gdje su jugoslavenske zastave, krvave petokrake, gdje se plešu „Žikina kola“ i uzdiže ratni i ini zločinac Josip Broz Tito tu su oni prvi. A što je s hrvatskim državnim blagdanima? Taj dan, kao što je bio i ovaj, 25. lipnja, oni vjerojatno iskoriste za odlazak u Srbiju, Republiku Srpsku, u posjetu svojima, na čašicu rakije, ne bi li i na taj način pokazali svoju odanost „majci Srbiji“. Ako već ne će i ne žele slaviti Oluju, Bljesak i druge Vojno-redarstvene akcije, ako se ne žele doći pokloniti stradalima u Vukovaru, Škabrnji, Voćinu, Zadru, Kninu, Šibeniku, Karlovcu, Osijeku, Pakracu, Šibeniku, Gospiću i brojnim drugim gradovima i mjestima stradalim u Domovinskome ratu, onda što ih sprečava da javno, dostojanstvo i svečano obilježe i takve dane kao što je Dan državnosti, tim više što žive u Hrvatskoj i što ih ta zemlja unatoč kontinuiranom negativnom stavu protiv nje i njihovoj borbi protiv svega što je hrvatsko i dalje obilo pomaže? Kakav razlog imaju da za Dan državnosti ne zapale i jednu svijeću za one kojih više nema, a koji su najviše zaslužni za hrvatsku državu? Razlog vjerojatno leži u tome da se ne žele zamjeriti „matici Srbiji“, već im i na taj način iskazati svoju vjernost, odnosno poručiti da s „njihova puta ne skreću“. Mladen Pavković