Pismo gimnazijalke iz Zagreba koje je rasplakalo branitelje

Pismo braniteljima Čujem, vidim, znam! Znam jer vi ste živi svjedoci. Znam jer vaše oči govore, vaša tijela, vaša srca… A što ja to znam? Što to znaju generacije i generacije koje su uz vas u ovim trenucima? Što to mi vidimo, čujemo, osjećamo? Nepravdu, dragi moji. Osjećamo nepravdu koja vas pogađa iz dana u dan sve više i više. Osjećamo vašu tjeskobu, gorčinu i bol pa se i sami pitamo… Zar je moguće? Koliko će još ovaj narod nositi teret nemara visokopozicioniranih? Koliko će dugo ljudi samo gledati i šutjeti? Koliko će dugo u ovoj državi ljudi biti višak, tehnološki višak, predmeti? Koliko će još dugo moj otac i mnogi od vas s gorčinom umjesto s ponosom istaknuti svoj braniteljski identitet? Gdje smo mi to? Kako smo dospjeli ovdje? Kako se uspjelo dogoditi da one koji su život izlagali u obrani, sada uspoređuju s onima koji su nemilosrdno napadali i sijali smrt. Dozvolite mi da se, još uvijek zatečena apsurdom današnjeg sustava, zapitam… Hoće li doći vrijeme kada će zakon narediti da mi svoje roditelje odbacimo kao tehnološki višak? Vi jeste roditelji, roditelji svoje djece, ali i ove domovine jednako tako. I ova država nipošto ne smije ostati bez svojih roditelja, zaštitnika jer vi ste oni koji su bez razmišljanja, zaštitnički krenuli zadržati, obraniti svoje – naše! I uspjeli ste, doista jeste. Uvijek će generacije drage nam Hrvatske zahvaljivati i diviti se vašoj odvažnosti, plemenitosti, ljubavi prema svojoj domovini… Ovdje ste već 24. dan. Ovdje neki od vas ponovno proživljavaju agoniju onih ratnih noći. Ovdje ste sve samo ne ono što zaslužujete – biti prihvaćeni. Mi smo danas ovdje kako bismo vam u ime mnogih, koji ne mogu osobno doći, pružili taj osjećaj prihvaćenosti i poštovanja koje zaslužujete… U ime cijele naše škole želim vam zahvaliti što postojite i što se ne predajete. Ovoga puta niste sami, ovaj put ćemo se svi zajedno boriti. Ovo je, nažalost, još jedan rat, ali drugačiji… Ovo je rat u kojem nema prolijevanja krvi, nema onih kosaca smrti. Sada se borimo kako bi potvrdili, ukazali da ste vi ti kojima trebamo zahvaliti jer bez vas i vaše žrtve mi danas ne bismo bili svoji na svome. Jer, što je dijete bez roditelja, što je kuća bez temelja, što je Hrvatska bez branitelja?! Uz vas, s vama, zajedno po već dobivenu bitku, pobjedu! Jer vaša nas je neizmjerna ljubav naučila koliko se jako može voljeti i bezuvjetno davati sebe za braću, sestre, domovinu. Vaša velika žrtva zauvijek nam je podsjetnik da zahvaljujemo što imamo priliku slobodno hodati ovim ulicama, što možemo sklapati ruke u Božjem domu štono ste ga očuvali i očima uprtim u Nebo vapimo: „Bože, čuvaj našu domovinu, štiti i blagoslivljaj naše heroje, naše branitelje.“ Bog vas blagoslovio! Marta Novaković, 4. c, Ženska opća gimnazija sestara milosrdnica Izvorni članak možete pogledati OVDJE