Pismo mladog Hrvata političarima: Mi smo nova generacija hrvatskih branitelja, branit ćemo je od vas, jer mi volimo Hrvatsku!

Srdačan pozdrav, gospodo političari!

Imam 22 godine, dijete sam hrvatskog branitelja, dragovoljca i invalida Domovinskog rata. Rođen sam u Hrvatskoj, u Hrvatskoj živim i školujem se, a u Hrvatskoj ću i umrijeti. Visoko sam obrazovan, a ne pomišljam na napuštanje Hrvatske. Ponosan sam na našu slavnu povijest, svjestan sam sadašnjosti i okrenut budućnosti. Radim razne poslove od svoje 16. godine kako bih sebi i svome ocu barem donekle olakšao život. Za svoju se budućnost ne bojim jer sam naučio na rad svojim rukama, te ne očekujem nikakvu pomoć od vas, gospodo.

No, svejedno, moram vas upitati nekoliko pitanja.

Gospodo, pa gdje vam je kraj!? Koliko dugo mislite da narod može trpjeti ovakvo stanje u Lijepoj Našoj? Gledam vaše rasprave, promatram vaše izjave, obećanja, mantre i parole koje svakodnevno ponavljate i sve više stječem dojam da ste vi zamislili da se utrkujete s našim očevima. Kako to mislim? Vrlo jednostavno!

Naši su očevi stvorili Hrvatsku! Stvorili su Hrvatsku u četiri godine. Krvarili su i ginuli svakodnevno od 1991. do 1995. godine ne bi li stvorili slobodnu, samostalnu i suverenu, ponosnu Republiku Hrvatsku. Četiri godine trajao je Domovinski rat, četiri godine, to je jedan vaš mandat, gospodo. A vi kao da svoje poslanje doživljavate na način: „Ako su oni uspjeli Hrvatsku u četiri godine vratiti u ruke Hrvata, mi ćemo je u četiri godine Hrvatima oteti.“ Na ruku vam čak ide i to što je stvaranje slobodne i ponosne Hrvatske trajalo samo četiri godine, a vaši mandati od četiri godine traju neprekidno. Možete govoriti kako vi svi niste isti, naravno da niste, ali oni glavni, u čijim je rukama vlast neprekidno rade zajedno za isti cilj.

Ova je zemlja stvorena na krvi i muci generacije naših očeva. Zemlja nam je doživjela ogromna stradanja i brojne, brojne zločine. Nekažnjene zločine. A tko je kriv što zločini nisu kažnjeni!? Vi, gospodo, vi ste krivi! Gotovo da i nema obitelji koja nije proživjela gubitke u ovom nedavnom ratu, no to se sve zaboravlja. Sustavno se radi na brisanju kolektivnog sjećanja na našu nedavnu povijest, kao da žrtva naših očeva ne vrijedi ništa!?

Neki će reći: „Pa što su to branitelji postigli? Kriminala je više nego ikad, ljudi ostaju bez posla, Slavonija umire, a kontejneri po broju posjetitelja nadmašuju vrhunske restorane. Oni imaju velike mirovine, žive na račun društva i dobro im je, a nama bi bilo bolje bez njih!“ – vrlo mudro, nema što. Kao da su se naši branitelji borili za ovakvu Hrvatsku, za siromaštvo i obespravljenost? Kao da su se istinski domoljubi i hrvatski branitelji borili za masovno iseljavanje iz Slavonije, Like i ostatka Hrvatske? Ili za kriminal i korupciju možda? Kao da su u rat išli misleći na mirovinu, a ne na obranu svoje domovine, svojih najmilijih, ali i vas, gospodo!? Objasnite onda, gospodo, toliki broj samoubojstava hrvatskih branitelja, objasnite tako visoku stopu smrtnosti te populacije, objasnite tako kratak životni vijek branitelja…Tko bi se išao boriti za to, da ga se dvadeset godina, nakon što je svoju zemlju oslobodio iz okova totalitarizma i brutalne agresije, naziva zločincem u vlastitoj zemlji. Možda vi imate odgovor na ta pitanja?

Pomaka naravno ima, jer da naših očeva nije bilo, za ove riječi ja bih završio ili mrtav ili na Golom otoku, dok se vi danas, gospodo, služite daleko „civiliziranijim“ metodama, pa verbalni delikt pretvarate u tzv. „govor mržnje“ ili recimo, onemogućavate referendume i tako kršite volju naroda.

Dokle mislite tako!? Duboko sam uvjeren kako moja generacija mora biti nova generacija hrvatskih branitelja, samo ne znam koliko će mi mojih vršnjaka biti spremno stati uz bok, kao što su uz bok mome ocu stali njegovi vršnjaci na braniku domovine. Govorite kako je u mladima budućnost i kako se mladi moraju boriti za Hrvatsku, ali kako da se za nju borimo, kada nam se trudite uzeti sva „oružja“ kako ste i devedesetih razoružali i naše očeve. No, oni su u svojoj borbi uspjeli unatoč manjku oružja, uspjet ćemo i mi!

Iako zvuči vrlo nezahvalno, te ovim putem molim za oprost sve one koje će ova rečenica uvrijediti, no dojma sam kako je borba moje generacije za Hrvatsku, do neke mjere teža od borbe naših očeva, jer, mi danas ne znamo tko su nam neprijatelji.

Dok su naši očevi ginuli, vi ste gospodo podijelili plijen među sobom i premrežili ste tako da je danas „neprijatelja“ gotovo nemoguće prepoznati. No, ja se za Hrvatsku ne bojim jer ipak vjerujem u sebe i našu mladost. Branite da pošteno svojim radom zaradimo, jer ogromnim nametima i suludim zakonima tjerate ljude da pokušaju prevariti državu, a sve s ciljem zarade pojedinaca, no ne onih koji pošteno rade svoj posao. Ako netko kojim čudom i uspije, odjednom se o njemu govori kao o lopovu, uhljebu i slično, pa tako uspjeh postaje glavni razlog za mržnju i oživljavanje slavnog hrvatskog jala. Ali (ne) brinite, oslobodit ćemo se i tih okova!

Ovih se dana često govori o prošlogodišnjem dočeku reprezentativaca, kako je sve bilo ponosno, dostojanstveno i veličanstveno. Kako ste to samo uspjeli preživjeti, gospodo?! Znam da je pojedincima bilo teško promatrati zajedništvo, ponos i sreću hrvatskog naroda, jer to radi ogromnu štetu krizi morala do koje ste u narodu doveli. Ugledajte se malo na naše sportaše, na one koji nas čine ponosnima gdje god se pojave i šire dobar glas o Hrvatskoj po cijelome svijetu. Ugledajte se na njih, možda se nešto i promijeni, pa i vi počnete raditi na korist društva.

Ali, vi se na njih ne želite ugledati, želite ih ocrniti, prikazati ih lažljivcima i kriminalcima, utajivačima poreza i slično. Želite osporiti njihovo domoljublje, jer kao, ne plaćaju porez u Hrvatskoj!? Pa gdje bi nam kraj bio kada bi svaki od vas, gospodo, za Hrvatsku napravio toliko štete, koliko su napravili naši sportaši neplaćanjem poreza u Hrvatskoj. Tada bi stvarno bili Švicarska…

Počnite napokon raditi svoj posao i baviti se stvarnim problemima ovog društva. Pustite nas koji volimo Hrvatsku i koji želimo raditi za bolju Hrvatsku da to i radimo, ne tjerajte nas van. Tako će i vama biti lakše, znam da vam rad nije drag, no ne brinite, mi ćemo odraditi dio posla i za vas. Jer mi Hrvatsku volimo!

Znam da ovo nitko od vas, gospodo, neće pročitati, no morao sam ovo napisati. Možda netko pročita i shvati da postoji još ljudi koji nisu digli ruke od Lijepe Naše i tada se možda stvari napokon počnu pomicati nabolje. Možda sam preoptimističan, no drugačije ne znam i duboko vjerujem kako će i Hrvatska, uz Božju pomoć, doživjeti svoje zlatne trenutke, a koji se ne odnose samo na sport.

I za kraj vam želim reći, generaliziranju bilo koje vrste nisam sklon, pa tako ni ovdje. Politiku unatoč svemu smatram časnim zanimanjem i znam kako ima časnih ljudi među političarima, a njih nikako ne želim svrstati među one na koje se ovo pismo odnosi, jer oni i ja radimo na istom cilju, za bolju Hrvatsku. A oni koji su se zbog ovoga uvrijedili, neka su, jer bolje nisu ni zaslužili!

Sve bih dao da je vidim ponosnu i lijepu k’o u snovima…