Slučaj se zaoštrio. Nekome će glava odletjeti. Oprez! Igrajte mudro. Ako revolveraški ušetate u Banske dvore i Zoranu Milanoviću ponudite svoje usluge, posumnjat će da ste provokator i onako goropadan i svadljiv, izbacit će vas kroz prozor. Pomišljam da osobno investiram tih šugavih 17 000 eura, da ih poštom pošaljem samom sebi, pa ako nakon toga Milanović politički preživi Perkovićevu likvidaciju, onda mu pokucam na vrata i bacim na njegov stol original fotke Josipa Perkovića sa prosviranom tintarom - u svojoj ga mašti tako najčešće zamišljam. Uvijek sam profesionalan - najprije pucam svojoj žrtvi u tijelo, a onda prilazim i mirno kretenu prosviram čelo. Znam da vas zanimaju pojedinosti, ali uriniranje ovdje ne želim opisivati. Takve detalje ipak morate platiti. A kada Josip Perković konačno dobije ono što je dijelio drugima, Zoran Milanović ostat će izložen, nezaštićen, zapravo zahvalan klijent. Kada ne bude Perkovića, tko će zaštititi Milanovića? Bit će para! Znam, sve je to pomalo gadljivo, ali je kriza zaista duboka. Nešto me strah da bi ovih dana netko iz njegove obitelji mogao pronaći beživotnog Josipa Perkovića u kupaonici, s dva pisma na perilici. Jedno bi napisao Zoran Milanović, a drugo Ivo Josipović.

Glavno naravoučenije Križnog puta izrekao je čuveni humanist Josip Broz Tito: pobij sve! Dakle, nije problem što se u Domovinskom ratu ubijalo, nego što to nije provedeno do kraja i na najvišem nivou, kao 1945. Zamislite da su na Ovčari uz branitelje Vukovara smaknuti Franjo Tuđman, Josip Manolić, Stipe Mesić, Josip Boljkovac i Josip Reks Perković. Zločin bi bio ublažen, skoro prihvatljiv. Nije ništa postignuto time što je hrvatski dragovoljac Veljko Marić u srbijanskom kazamatu - tamo treba poslati i premijera i predsjednika RH. Zar ne bi bila pravda da Nijemci osude Perkovića i da na kraju izdržava kaznu u Srbiji, u ćeliji do Marićeve? Ili još bolje: da Josipa Perkovića (ili Josipa Manolića, svejedno) zatvorimo na zagrebačkoj Lašćini, vežemo ga za radijator, i nakon toga pozovemo Milu Dedakovića i Branka Borkovića da s tim hodajućim arhivom obave obavijesni razgovor. Nego, kakve su mogućnosti da se Josip Perković skloni u Beograd? Ili eventualno u Banja Luku?

Znate li koje će ime ove godine dobiti svaka druga novorođena djevojčica u Hrvata? Viviane! A žena provodi sankcije protiv Hrvatske! A ostale curice? Julienne! Tragičan odlazak Zvonka Bušića posve je razotkrio sramotne odnose u ovoj reokupiranoj RH. Dogodio se nevjerojatan paradoks: premijer Hrvatske i predsjednik Hrvatske nisu došli na sprovod Zvonka Bušića, koji je bio neokrunjeni kralj naše još uvijek tinjajuće Sanjane Hrvatske, one za koju su mnogi branitelji položili svoj život. Da mi je prije trideset godina netko rekao da će se Zvonko Bušić vratiti u formalno samostalnu Hrvatsku i da mu prvi dužnosnici Hrvatske neće doći na sprovod, vjerojatno bih takvu osobu fizički napao. Onom kretenu Titu, koji je dao sve pobiti, došli su na sprovod svjetski državnici, a Zvonka Bušića, borca za slobodnu Hrvatsku, koji je ubio samo sebe, a možda niti sebe, nisu ispratili niti namjesnici u Hrvatskoj. Bili su zauzeti spašavanjem Josipa Perkovića! Nešto se pitam, gdje su ti ljuti hrvatski emigranti? Hrvatski mučenik Nikola Štedul kaže da ima saznanja kako je Josip Perković organizirao ubojstva šestorice hrvatskih emigranata. Pusti šest saznanja Nikola, Vinko Sindičić je u tebe sasuo šest metaka! Lukavci iz struktura čekaju da neki žestoki hrvatski emigrant krene na Josipa Perkovića, ali takvih više nema. Štedul je jedva preživio atentat, a pokojni su Zvone, Miro, Ludvig, Ante, kao i brojni drugi heroji Hrvatske, koji zazivaju pravdu, makar i njemačku. Pravda Ive Josipovića štiti Josipa Perkovića.

Izvornu vijest možete pogledati OVDJE